Iako se nekima čini da je licima sa invaliditetom uskraćena šansa da se bave poslom koji vole i da svojim radom obezbijede prihode za pristojan život, umjetnici sa invaliditetom koji slikaju ustima i nogama pokazali su da talenat uvijek može da se ispolji, pa i na najneobičniji način.
Tako je u Hrvatskoj talentovanim ljudima sa invaliditetom pružena šansa da se profesionalno bave slikarskim poslom i da postanu članovi Izdavačke kuće umjetnika koji slikaju ustima i nogama. Kroz ovu izdavačku kuću oni promovišu svoja djela, a izdavači im pružaju podršku i obezbjeđuju mjesečni dohodak.
Gordana Budimir, koordinator Izdavačke kuće umjetnika koji slikaju ustima i nogama u Zagrebu navodi da je njihova kuća jedini ekskluzivni zastupnik Međunarodne udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama.
Oni radove tih umjetnika reprodukuju u čestitke koje putem pošte plasiraju na tržište kao neobaveznu ponudu građanima da zauzvrat uplate simboličnu sumu u znak podrške, organizuju izložbe, a potencijalnim kupcima slika nude i brojeve telefona svojih članova.
"Naša izdavačka kuća ima četiri člana i svi rade kod svojih kuća, a radionice imaju samo u vrijeme izložbe. Što se tiče razglednica koje se plasiraju na tržište, ljudi za njih mogu platiti koliko žele i mogu, jer je to neobavezna ponuda i način podrške rada umjetnika u mjeri u kojoj to neko može", navodi Budimirova.
Presudan talenat za članstvo
Ova izdavačka kuća u Hrvatskoj postoji od 2004. godine, a Međunarodna udruga slikara koji slikaju ustima i nogama postoji od 1956. godine i broji oko 800 članova iz cijeloga svijeta.
Uslovi koje osoba mora ispunjavati da bi postala njihov član su da ima slikarski talenat, a da nema ruke ili da ne može iz bilo kojeg razloga da se njima služi.
"Osoba koja postane član, odnosno stipendista, ima mjesečnu naknadu u vidu stipendije za svoj razvoj, a tim sredstvima treba da kupuje materijal i plaća mentora. Takođe, ta osoba ima obaveze prema udruzi po određenom statutu, a može i da napreduje", kaže Budimirova.
Napredovanje, govori, ide sve do punopravnog članstva. To znači da, ako se članu nešto dogodi, odnosno zdravstvena situacija mu ne dozvoli više da radi ili čak umre, do kraja života njegova supruga ili suprug dobija njegovu mjesečnu naknadu.
Izložbe radova ovih talentovanih slikara održavaju se u cijelom svijetu, jer Izdavačka kuća umjetnika koji slikaju ustima i nogama postoji u 48 država širom svijeta.
"Ovo je udruga za samopomoć i tu je važnost ulaska u nju, jer svaka osoba želi da sama skrbi za sebe, posebno ona sa posebnim potrebama", kazala je Budimirova.
"Ne traba se predati, već ići dalje"
Dvadesetsedmogodišnji Vahid Tirić iz Viteza u BiH, koji je sa 12 godina od rana zadobijenih u ratu ostao invalid, jedan je od članova Izdavačke kuće umjetnika koji slikaju ustima i nogama u Zagrebu. Već pet godina, on slika desnom nogom.
Priča da ga je još kao dječaka doktorica gotovo natjerala da pokuša da slika nogom. Tada, kako kaže, još nije imao volju za život, a kamoli za slikanje. Ipak, sada joj je jako zahvalan, jer je kroz slikanje ostvario ciljeve koje mnogi ljudi bez invaliditeta nisu postigli.
"Kada me doktorica tjerala da pokušam da slikam, stvarno nisam imao volju za to jer sam bio dijete koje se našlo u jako teškoj situaciji, ali sada mi je slikarstvo sve", kaže Tirić.
S obzirom da je od 2005. godine član Izdavačke kuće, pored šanse da svoj rad promoviše i van granica BiH, dobio je i stipendiju kojom je u materijalnom smislu osigurao svoju sadašnjost i budućnost.
"Prošao sam kroz jedan jako težak period i znam koliko to može čovjeka da pogodi, pa bih poručio svim ljudima koji imaju bilo koji invaliditet da se ne predaju i da idu dalje. Da sam se predao, ko zna šta bi sa mnom bilo, a ovako imam cilj u životu i kada sam neraspoložen mogu tu negativnu energiju kroz boje da pretočim na platno i time dobijem nešto novo i pozitivno u životu", navodi Tirić. On je učestvovao i na koloniji "Balkana 2008", a to iskustvo opisuje kao jako lijepo i prijatno, jer se, kako kaže, pored slikanja ljudi upoznaju i druže.
Slikanje kao meteor
Tridesetčetvorogodišnji Stjepan Perković iz Splita slika lijevom nogom.
Iako je rođen u Vitezu u BiH, osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu, a Slobodnu umjetničku akademiju diplomirao u klasi prof. Donalda Halla u Splitu, gdje danas živi sa suprugom.
Tjelesno stanje je ono što Perkovića razlikuje od drugih ljudi. Naime, on ne boluje ni od kakve bolesti, nego je osoba sa drugačijim tjelesnim predispozicijama, a s potpuno jednakim kvalitetom života, kao i većina drugih ljudi.
Jedina razlika između njega i ostalih ljudi je što se on od ranog djetinjstva sam počeo služiti stopalom umjesto rukom, zbog razlike u tjelesnom stanju, tako da sada stopalom i slika.
"Razlika između mene i ostalih je što kroz svaku svoju aktivnost, ambiciju ili cilj kojem stremim moram dokazivati kako je sve i meni ostvarivo, bez obzira na to što se umjesto rukom služim stopalom", kazao je Perković.
Intenzivnije bavljenja slikanjem počeo je sa 18 godina, a pored toga, 1997. godine objavio je zbirku poezije pod nazivom "Otisci dubine", koju je sam ilustrovao. Ipak, kako i sam kaže, u posljednjih pet godina intenzivno slika i od vlastitog rada pokušava i uspijeva živjeti.
"Završio sam srednju upravnu školu u Zagrebu i kroz školovanje sam shvatio da me pravo i uredski posao uopće ne privlače. Mislio sam u početku kako ću se prepustiti i okušati u pisanju, ali slikanje je bilo meteor koji je uletio i pao u mene u međuvremenu", navodi je Perković.
Njegova vječita tema je čovjek u svom prirodnom okruženju, odnosno čovjek i priroda, čovjek sa svojom emotivnom, duhovnom i tjelesnom realnošću.
"Sklad sa svim koji pokušavam prikazati bojama, čovjeka danas treba vratiti u onu istinsku vrijednost koju ima u ovom svijetu. To će biti naš istinski ljudski napredak", govori Perković.
Kaže da za njega slikanje nije samo posao, niti samo umjetnost kao reakcija na ono što se nalazi u njemu, nego poticaj za djelovanje dobrog i pozitivnog u životu.
"Kao što me predstavlja moje ime i prezime, tako me predstavlja i slikanje", govori Perković.
Do sada je imao desetak samostalnih izložbi po BiH – od Viteza, Sarajeva, Mostara do Međugorja, a likovno je aktivan po Hrvatskoj i BiH.
Ovo je bila treća godina zaredom kako učestvuje na likovnoj koloniji "Balkana 2008".
Banjalučanin Željko Volaš, koordinator mreža preživjelih od mina BiH i organizator likovne kolinije 'Balkana', već nekoliko godina sarađuje s Vahidom Tirićem i Stjepanom Perkovićem.
Prema njegovim riječima, na posljednjoj likovnoj koloniji "Balkana", koja je nedavno održana, Tirić i Perković bili su jedini umjetnici koji slikaju nogama, mada je bilo još mnogo drugih lica sa invaliditetom koja se bave umjetnošću.
"Svake godine krajem sedmog mjeseca organizujemo likovnu koloniju 'Balkana' koja okuplja umjetnike sa invaliditetom i na taj način promovišemo njihov rad i podižemo svijet o osobama s invaliditetom", kaže Volaš.
Na taj način, kaže, nastoje preko umjetnosti pokazati da osobe s invaliditetom mogu biti aktivne i društveno korisne kao i ostali ljudi, te da su sposobne da se bave umjetnošću bez obzira na invaliditet.
Kreativnost ispunjava zdovoljstvom
A, jedna od četiri člana Izdavačke kuće umjetnika koji slikaju ustima i nogama je i tridesetpetogodišnja Anka Slonjšak iz Zagreba, diplomirani ekonomista i pravobranilac za osobe s invaliditetom u Republici Hrvatskoj.
Godine 1992. ona je doživjela saobraćajnu nesreću, poslije koje je ostala potpuno nepokretna sa dijagnozom tetraplegija. Danas slika ustima, a počela je time da se bavi 2005. godine, 69 godina nakon nezgode.
"U svibnju 2005. godine bila sam pozvana kao član Hrvatske udruge paraplegičara i tetraplegičara na radionicu slikanja. Upoznala sam grupu slikara koji slikaju ustima i nogama iz Slovenije. Među njima je bio gospodin Vojko Gašperut, koji me očarao svojom voljom i radovima, te sam na njegovu inicijativu probala ustima potpisati se olovkom i napraviti potez kistom", kaže Slonjšakova.
Prvi potezi kistom su je oduševili, tako da je nakon kratkog vremena odlučila prijateljici za svadbu pokloniti sliku koju će sama naslikati.
"Nisam znala kako nacrtati, a nisam imala ni adekvatan slikarski pribor, pa sam jednostavno uzela školske tempere, od nećaka papir i nacrtala svoj prvi morski pejzaž", navodi ova talentovana žena.
Govori da ju je sopstveno slikarsko umijeće jako iznenadilo, jer je prije saobraćajne nezgode, tokom osnovne škole, na časovima likovne kulture jedva dobijala četvorku. Slikanje je, kaže, uopšte nije zanimalo.
"Uvijek sam voljela pogledati dobru izložbu, ali to je bilo sve što sam znala o svijetu slikarstva, tako da sam u slikarski posao ušla kao laik. Kupila sam knjigu 'Škola crtanja', nabavila profesionalni pribor, stalak i uz pomoću asistentice krenula od osnovnih crteža", govori Slonjšakova.
Prvo je crtala olovkom, a nakon toga skoro godinu dana temperom.
Kaže da joj je bilo izuzetno teško slikati više od tri puta sedmično po dva časa sa pauzama, jer ima pločice u vratu i svaki potez kista ili olovke predstavljao je za nju veliki napor.
Ističe da danas slikarstvo za nju predstavlja opuštanje i mogućnost nove vrste hobija ili posla, kao i dokaz da se bez obzira na teški invaliditet može raditi ono što se stvarno želi i to korištenjem preostalih minimalnih fizičkih sposobnosti.
"Slikanje je jedan od načina uključivanja osoba s najtežim invaliditetom u društvo, izjednačavanje mogućnosti, razbijanje predrasuda i ono najvažnije- dokaz samoj osobi da doista može ono što želi. Sredina je na moje bavljenje slikarstvom reagirala izvrsno i oduševljeno i još tako reagira", kaže Slonjšakova. Dodaje da je takva aktivnost neizmjerno važna za osobe s invaliditetom, jer razvijanje kreativnih i ostalih sposobnosti pruža veliki osjećaj zadovoljstva.
Najveća inspiracija su joj okolina i boje, tako da su najčešće teme njenih slika cvijeće i pejzaži, a slikanje je za nju, pored hobija, dodatan izvor prihoda.
Dakle, poruka svih ovih ljudi, koji su bez obzira na invaliditet uspjeli da prevaziđu sve barijere i postanu uspješni u poslu koji su odabrali je da nikada ne treba posustati, i da stalno treba ići naprijed.
Ovo bi trebalo da bude deviza svih ljudi, a ne samo onih sa invaliditetom. Nerijetko i potpuno zdravi i sposobni ljudi nemaju dovoljno snage i volje da dostignu neke ciljeve i da se ostvare kroz ono što ih ispunjava.