Vedad Škapur, doktor za životinje u Zoološkom vrtu Pionirska dolina u Sarajevu, je od djetinjstva znao da će postati veterinar.
Od malih nogu je volio životinje i znao je kradomice uzeti dio porodičnog ručka i nositi ćuki iza zgrade. Kaže da veoma voli ovaj posao koji, istina, zna biti i opasan jer radi sa zvijerima. Tako se jednom prilikom našao oči u oči sa mrkim medvjedom, ali sve je završilo dobro. Uspio je, kaže, "brisnuti".
Sa Vedadom smo proveli jedan dan u Pionirskoj dolini.
Životno opredjeljenje: "Ustajem dosta rano i na poslu sam već u osam sati. Tamo popijem i svoju jutarnju kaficu, jer kući nekako i nemam vremena. Uvijek volim kazati kako zapravo radim na mjestu za koje ljudi plaćaju da bi ga vidjeli", kazuje na početku našeg druženja i dodaje:
"Još kao dijete sam spoznao svoj zaštitnički odnos prema životinjama. Moj čest cilj na porodičnom ručku je bio da maznem dio i odnesem jednom ćuki iza zgrade. Ali to sam morao uraditi tako da roditelji ne primijete. Uvijek sam volio životinje i otkad znam za sebe imao sam pozitivan odnos prema njima, hranjenju, zaštiti. Poslije sam upisao srednju veterinarsku školu i završio za veterinarskog tehničara, a logičan slijed je bio da upišem veterinarski fakultet", priča Škapur.
Naglašava da je njegovo životno opredjeljenje liječenje i pomaganje životinjama.
"Rodio sam se s tim. Nisam imao dvojbe šta ću upisati i biti. Prva moja intervencija je bila na farmi krava iznad Vareša. Tu su bila prva liječenja, ali i strahovi, jer jedno je učiti iz knjiga, a drugo to praktično primijeniti. Prije 11 godina sam počeo raditi ovdje u Pionirskoj dolini sa divljim, egzotičnim životinjama i mislim da sam jedini u državi koji liječi takve životinje", kazuje Vedad.
Kaže da često ide na edukacije po zapadnoevropskim zemljama, jer u našoj zemlji nema te vrste predmeta.
Upitan da li je bilo smiješnih situacija u Zoo-vrtu sa životinjama, izdvojio nam je detalj sa dikobrazom.
"Jednom sam obilazio Zoo-vrt i vidio sam da pored dikobrazovog kaveza ljudi pretrčavaju. Nije mi bilo jasno zašto. U stvari prošao je jedan čovjek prije tih ljudi i rekao da dikobrazi stanu i bacaju bodlje, gađaju ljude, što je apsolutna dezinformacija. Smiješno je da ljudi lako potpadnu pod tu dezinformaciju. Dikobraz ne baca bodlje, to je njegov pokrivač, odbrana ako se neko navali na njega", priča Vedad.
Najteže uspavati medvjeda: Kazuje kako većina životinja koju treba pregledati u Zoo-vrtu neće napasti bez razloga, te da ih prethodno mora uspavati.
"Ja ako moram da ih liječim i ubadam iglama - one bi napale. Zato je nemoguće eland antilopu koja ima 700 kila čuvati dok joj se daju injekcije. Moraju se anestezirati, to jest uspavati. Imamo životinje poput nojeva ili medvjeda, kojima se ne ulazi u boksove. Tu postoje posebna pravila kada se ulazi i kako", kazuje Škapur i ističe da tu bilo kakav egzibicionizam može biti skup.
"Imao sam jednom situaciju sa medvjedom. Jedan boks nije bio zaključan i onda je on otvorio ta vrata i našli smo se oči u oči. I on se iznenadio otkud ja tu, ali uspio sam pobjeći, a on nije ni mrdnuo. Nije skontao. Zapravo, koleginica ga je naučila da otvara vrata kada je na hranjenju, ali kada sam ja bio u nastambi, na vratima je trebalo da stoji katanac, a nije. I kako je naučen, on onako slučajno otvori i ja stojim tu i on gleda u mene. Isto se iznenadio kao i ja, kao da veli šta on radi tu? Moja reakcija je bila da pobjegnem. To je bila opasnost, baš opasnost", prisjeća se Vedad.
Kaže da je bilo tako i prvi put kada je uspavao medvjeda jer uvijek, ističe, razmišlja o tome šta ako nije dovoljno uspavan i probudi se u pola pregleda.
"Šta ću tada? Ali s godinama rada u Pionirskoj dolini to postaje rutina. Ne možete liječiti životinje a da ih ne volite. To je nespojivo", govori Vedad.
Ističe kako je sto posto istina da životinje osjete kada ih neko voli ili mrzi.
"Vjerujte da to životinja determiniše u prvom momentu i kontaktu. Ali razlika je u tome što ljubav veterinara prema životinji ne prestaje kada je počne liječiti, a kod pojedinih životinja prestaje. Primjera radi, imamo majmune i kada ih tretiram, liječim, to radim za njihovo dobro, ali oni to ne mogu povezati i ja sam jedan od najomraženijih likova koji ulazi u majmunarnik", priča nam Vedad, u što smo se i uvjerili kada smo se približili njihovoj nastambi.
Bilo je dovoljno da Vedad obuče mantil i približi se staklu, da bi majmuni već zauzeli borbeni stav.
"Prepoznaju me sa mojom puhaljkom i automatskim špricama. Ovi majmuni koje imamo, koji su manji veličinom samo izgledaju bezazleno, ali, vjerujte, čovjek kada bi ušao unutra ne bi izašao živ. Nemaju nikakav strah od ljudi. To je makaki vrsta. Znaju nas ljudi ružiti riječima: 'Držite majmune sa tumorima', a zapravo se radi o tome da se ženkama, kada im je vrijeme parenja, uvećaju stražnjice. To ljudima izglede kao tumor", smije se Vedad Škapur.
Lisac kao ljubimac: Dok šetamo Škapur je svratio do svog ljubimca lisca kojem je dao ime Lisko.
"Spasili smo ga da ne ugine. Sa četiri mjeseca su ga našli neki ljudi, ostao je bez majke. Sam ne bi uspio u divljini. I, evo, kod nas je već deset godina. Umiljat je kao kuče. Inače, lisice u prirodi žive najduže šest godina, a naš će Lisko ako bog da doživjeti mnogo, mnogo više", kazuje Vedad dok tepa svom ljubimcu.
Kaže kako ga u posljednje vrijeme sve više fasciniraju nosati rakuni. Došli smo i do njihove nastambe, ali nakon obilnog jela pobjegli su u debelu hladovinu u kućice ili visoko u krošnje drveta.
"Porijeklom su iz Južne Amerike. To su životinje koje su mi vrlo drage, dobroćudne su prema čovjeku. Uvijek su u nekoj igri. Zaista, sve životinje su mi drage u Zoo-vrtu", govori Vedad.
Kaže da je imao priliku da obiđe mnoge zoo-vrtove u svijetu, ali mu je u najljepšem sjećanju ostao zoo-vrt u Hanoveru.
"Svi njemački zoo-vrtovi su odlični. Taj u Hanoveru ima godišnju posjetu od dva miliona ljudi, a grad je veličine Sarajeva. Ulaz je 19 ili 23 eura. Ne može vam pasti na pamet životinja a da je tamo nema. Na prostoru bivše Jugoslavije mi se sviđa zagrebački zoo-vrt koji se prostire na 6,5 hektara, a mi imamo 8,5 hektara. To je Zoo-vrt koji bismo sutra mogli kopirati, a sa kojim, kao i Zoo-vrtom u Hanoveru, imamo izvrsnu saradnju", govori veterinar Vedad Škapur.
Šesto čulo: Koliko je zapravo teško liječiti životinje?
"Puno je bolesti kod životinja sa sličnim kliničkim znacima, ali zato se završava fakultet. Međutim, tek na terenu kad se radi može se vidjeti koliko je teško. Problem kod životinja je anamneza koju treba da daju vlasnici životinja. Ali, oni u većini slučajeva kod nas odvedu u pogrešnom pravcu. Pitamo recimo: 'Od kada je pas bolestan', on kaže: 'Od sinoć', a onda komšija kaže kako mu andole daje već sedam dana. I ta neiskrenost vlasnika daje pogrešnu informaciju, otežava liječenje", govori Vedad.
Ističe kako životinje mogu predosjetiti jače promjene u prirodi, elementarne nepogode.
"Čovjek kada bi imao vremena da posmatra, prati, vidio bi da životinje imaju tu dozu nervoze koju mi nemamo pred promjene. Ja sam gledao antilope... One taj dan pred nevrijeme čini mi se prepješače 20 kilometara, hodajući po boksu usljed nervoze. Imaju tu dozu predosjećaja koju mi nemamo u smislu čudnog ponašanja. Ili se paunovi oglašavaju u neobični dio dana", rekao nam je Vedad Škapur.
Ne podnosi neiskrenost: Kaže da se najbolje odmara kada sa suprugom i kćerkom dođe u Pionirsku dolinu kao izletnik.
"Dok sam na dužnosti uvijek razmišljam šta bi još trebalo uraditi, pogledati životinje, a kao izletnik sam potpuno rasterećen. Volio bih da naš zoo-vrt bude još ljepši, bogatiji, kako naša djeca ne bi morala ići u Beograd ili Zagreb da vide lavove i tigrove", kaže on.
Od muzike voli slušati pjesme Zdravka Čolića, "Bijelog dugmeta", "Azre", ali i poslušati Halida Bešlića.
U kuhinji se odlično snalazi.
"Supruga mi zna kazati da je činim nesigurnom kada uđem u kuhinju. Šta god da kuha, ja malo preko ramena virim i kažem kako bi trebalo dodati ovo ili ono. Kaže: 'Ti čim uđeš u kuhinju - ja ne znam jesam li dobro'. Jedno vrijeme sam bio sam u stanu, tako da sam se naučio kuhati. Specijalista sam za spremanje morske ribe. I to samo ja radim u kući", pohvalio nam se Vedad.
Kaže da ga u životu najviše mogu razljutiti ljudski nemar, nepoštenje, neiskrenost.
"Znaš ono, dogovoriš se sa čovjekom jedno, a dok se okreneš on priča drugo. Nekako u ovoj recesiji fali i morala", zaključuje Škapur na kraju našeg druženja.
Lična karta
Datum i mjesto rođenja: 4. avgust 1970. godine u Sarajevu
Bračno stanje: sretno oženjen
Stručna sprema: doktor veterinarskih nauka
Karijera: smatram da dobro radim svoj posao
Hobi: Sada nemam vremena za hobi. Inače, jako volim sport i prije sam se bavio košarkom, a jako volim i fudbal. Imam bebu, tako da je ona uzela sav taj dio slobodnog prostora. Iskreno da vam kažem, nemam vremena ni za šta