Postoji jedan dan u godini koji sobom i svojim sadržajem osmišljava, prosvećuje i ispunjava sve ostale dane u godini.
To je Vaskrsenje Gospodnje - Vaskrs. Kada kažem da taj praznik "sobom sve ispunjava", ne mislim tek na aprilsku nedjelju ispunjenu šarenilom divnih vaskršnjih običaja, već mislim na bogočovječansku ličnost, vaskrslog Hrista, koji je svojim vaskrsenjem ispunio svu tvorevinu Božju vječnim životom.
Sadržaj praznika Vaskrsenja ne iscrpljuje se simbolikom prelijepih običaja, vaskršnjih jaja, već događajem susreta Boga i čovjeka, neba i zemlje. Susreta beskonačnog sa privremenim, neograničenog sa ograničenim.
Taj susret se dogodio u ličnosti vaskrslog Hrista. Tim susretom zemlja je postala nebo, privremeni i ograničeni postaje, po blagodati, beskonačan i neograničen. Svi običaji koji krase Vaskrs, ukoliko ne obznanjuju vječni život i susret sa Bogom, gube smisao.
Da bismo sagledali suštinu i smisao najvećeg pravoslavnog praznika Vaskrsa, moramo najprije početi od vjere.
Vjera, za pravoslavno hrišćansko iskustvo, nije ispovijedanje uzvišenih apstraktnih istina i vjerskih dogmi, niti prihvatanje određenog konfesionalnog minimuma. Vjera nije ni psihološko usaglašavanje, niti bezlično moralno sledovanje zapovijestima i propisima. Vjera je događaj susreta čovjeka i Boga, zajedničarenje u Bogu. Vjerom, sami sebe, jedni druge i život svoj Bogu predajemo. Vjera je naš hod ka Bogu, hod ka vječnosti. Hodeći ka vječnosti, često smo nesigurni, skeptični, posrćemo i padamo. Ova iskušenja padanja i nesigurnosti pobjeđujemo upravo vjerom. Pitate se kako? Vjera se baš tu, na tim preprekama pokazuje kao pokretač koji nas uvodi u realnost bogočovječanske zajednice - radionice spasenja. Vjera, upravo tu, iz bezlične apstrakcije prelazi u sferu personalnog bogočovječanskog realizma.
Moj bližnji, moj Bog, je moj saputnik na tom hodu. On je moj saputnik, ali i, ma koliko paradoksalno (blagodatni paradoks) zvučalo, moj put i cilj puta. On mi pruža ruke, podiže me, iscjeljuje i vaskrsava. Putokazi na tom hodu su nadanja, a cilj tog puta je svesavršena ljubav.
Vaskrsenje je smisao mog hoda ka vječnosti, mog događaja susreta sa Bogom. Vaskrsenjem moja vjera je postala punoća beskraja. Moja vjera i nada osmišljene su događajem u kojem je pobijedila ljubav. A taj događaj je vaskrsenje. I tu dolazimo do smisla i suštine vaskrsenja. Smisao vaskrsenja je pobjeda života, otkriće vječnog života u zagrljaju sa bližnjim i Bogom. Suština vaskrsenja je pobjeda ljubavi Božje. Vaskrsenjem mi je Bog pokazao da me nije stvorio da iščeznem i nestanem, nije me ponizio reinkarnacijom, već me načinio ličnošću koja živi vječno. Živi da bi postojala u zajednici ljubavi. Vaskrsenje je događaj pobjede ljubavi.
Ljubav je vaskrsenjem pobijedila mržnju i zlo, pravda je pobijedila nepravdu i život je pobijedio smrt. Vaskrsenje me upućuje na drugog, mog bližnjeg, na čoveka pored mene. Njemu i njoj treba da svjedočim radost Vaskrsa. Moji bližnji su moje blagovijesti, sretenje i vaskrsenje. Svaka tuga, suza i bol mojih bližnjih su moj Veliki petak. Dužan sam da im ponesem krst, da im budem Bogorodica, Marija Magdalina i Jovan, da stradam sa njima, da stojim pod krstom i da se ne plašim. Ne smijem biti Juda, da u bolu izdam sina čovječjeg, niti Petar da ga se odreknem, već da budem Marija i Jovan, da u bolu mog bližnjeg i sam ne pokleknem. Moj bližnji su moji vaskrsenje, radost i spasenje, to ne smijem zaboraviti. Tome me uči događaj vaskrsenja.
Lijepo je brinuti se o ljepoti kojom ukrašavamo vaskršnja jaja, to treba da činimo i da uživamo u radosti Vaskrsa. Koliko je tek ljepše i uzvišenije kad se brinemo o ljepoti naše duše, o vrlinama koje su ukras naše ličnosti? Koliko je tek ljepše brinuti se o ljepoti i čistoći naših rijeka i planina, tvorevine Božje? Siguran sam, baš to je autentična praznična estetika Vaskrsa. Briga za bližnjeg i tvorevinu Božju. Vaskrs nas upućuje da ukrašavamo i sebe vrlinama, ali i tvorevinu Božju da krasimo i tako čistu, krasnu i lijepu prinesemo Bogu na osvećenje.
Hrišćanski praznici nisu praznici statičnosti, nerada i bezbrižnosti, već dinamike - pokreta ka bližnjem i prirodi. Svi oni, posebno Vaskrs, pokreću ka drugom čovjeku, upućuju na staranje i brigu za bližnjeg i tvorevinu Božju. Jer, Bog je i sam postao jedan od onih koje je stvorio. Uprkos tome što je tvorevina podigla ruku na svog tvorca, on je iscjeljuje, grli i vječnošću daruje. Da bi se desilo moje spasenje i vaskrsenje, potrebno je, u ljubavi sa bližnjim i Bogom zajedničarenje. Potrebna je liturgija. U liturgiji se događa cjelokupno osvećenje tvorevine Božje i sa bližnjim sjedinjenje.
Vjera bez Vaskrsa bila bi kao atletska staza bez cilja, trčimo, a ne znamo kuda i zašto. Događaj Vaskrsa nam određuje cilj i smisao trke. Trčim ka Hristu, koji mi sa krsta širi ruke, kida okove i klinove, ruši grobove i otvara vrata raja, vodeći me do beskraja. Putujući sa njim do Golgote, spuštajući se do ada, siguran je svaki onaj koji boluje, tuguje i strada. Događaj Vaskrsa omogućuje da se čuje šta Hristos poručuje:
Ne brini se što stradaš, bitno je da voliš, jer dok voliš, dotle i vaskrsavaš. Život je pobijedio, tvoje je samo da učestvuješ. U pobjedi života.
Hristos vaskrse!
(Autor je profesor pravoslavne vjeronauke)