U gotovo svim zemljama Evropske unije, postoji poseban zakon kojim se zabranjuje bilo kakvo fizičko kažnjavanje djece, ali i ponižavanje i emocionalno manipulisanje djecom. Veliki dio evropskih zemalja donio je ovaj zakon prema preporuci Vijeća Evrope, koje je upravo zbog sprečavanja nasilja nad djecom, pokrenulo inicijativu o zabrani njihovog fizičkog kažnjavanja.
Iako su oba entiteta u BiH prije nekoliko godina donijela zakone kojima se zabranjuje nasilje u porodici, a samim tim i nasilje nad djecom unutar porodice i obrazovnih institucija, činjenica je da u našoj zemlji još nema jedinstvene metodologije po kojoj se prati ova pojava, što predstavlja veliki problem u sprečavanju nasilja.
Jedan od najboljih primjera sprečavanja nasilja je Švedska, koja je još davne 1958. godine zabranila fizičko kažnjavanje u školama, a 1979. godine zakon je proširen i na zabranu fizičkog kažnjavanja u porodici, što je imalo jako dobre rezultate. Naime, u Švedskoj, koja nad drugim zemljama prednjači kada je u pitanju zaštita djece, strogo je zabranjeno njihovo bilo kakvo fizičko i psihičko maltretiranje, a "batina" i "šamaranje" su potpuno strane riječi.
U ovoj skandinavskoj zemlji je dijete apsolutno u centru pažnje i maksimalno je zaštićeno. Tako, na primjer, u svakoj školi postoji ombudsman kojem se djeca mogu obratiti. Takođe, postoji ombudsman i na nivou države, kao i poseban telefonski broj na koji djeca mogu zatražiti pomoć ili jednostavno razgovarati s nekim ko će saslušati njegove probleme.
Osim u ovoj zemlji, šamaranje djece zabranjeno je u Velikoj Britaniji, Austriji, Bugarskoj, Kostariki, Kipru, Danskoj, Finskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Mađarskoj, na Islandu, u Izraelu, Latviji, Nizozemskoj, Norveškoj, Portugalu, Rumuniji, Španiji, Ukrajini, Urugvaju i Venecueli.
Jedna od zemalja koja zakonom zabranjuje šamaranje i ponižavanje djece jeste i Hrvatska. Taj zakon je donesen još 1999. godine, čime je Hrvatska postala prva zemlja u regionu koja je dobila potpuno nezavisnu Kancelariju dječjeg pravobranioca.
Od zemalja bivše Jugoslavije, osim Hrvatske kancelariju dječjeg pravobranioca trenutno imaju samo Slovenija i Makedonija.
U našoj zemlji, nažalost, još uvijek kod nekih vrijedi uvriježeno mišljenje da je "batina izašla iz raja" i da šamaranje djece predstavlja poželjnu roditeljsku disciplinsku mjeru. Kod nas veliki broj roditelja ne zna da je mnogo bolja i efektnija vaspitna i kaznena mjera od šamaranja, na primjer oduzimanje omiljne igračke ili nekog drugog predmeta.
Nije mali broj porodica u kojima se ide i mnogo dalje od šamaranja.
Zlostavljanje nije rijetkost: Jedan od posljednjih slučajeva koji je zgrozilo bh. javnost desio se prije petnaestak dana kada je pedesetšestogodišnja S. Džindo u stanu zatočila svoju dvadesetogodišnju kćerku, gdje ju je cijeli dan fizički zlostavljala. Nesretnu djevojku su spasili specijalci MUP-a TK, koji su u večernjim časovima provalili u stan. Stigli su na poziv stanara koji su čuli dozivanje iz stana, te obavijestili policajce, koji su animirali i Vatrogasnu i Hitnu službu. Nakon provaljivanja policajci su zatekli demoliran stan, a kćerka je imala vidljive ozljede po tijelu. Djevojka je, po ulasku policajaca u stan, rekla da ju je majka cijeli dan tukla šipkom, te da je i prethodni dan bila meta torture nasilne majke. Iako motiv zatočeništva i zlostavljanja kćerke još nije poznat, prema neslužbenim informacijama S. Džindo je registrovani psihijatrijski bolesnik, a nasilje u ovoj porodici trajalo je posljednjih nekoliko mjeseci.
Jedan od slučajeva zlostavljanja djeteta od strane roditelja, koji je potresao domaću javnost dogodio se i u Maglaju, gdje je otac teško pretukao svoju jedanaestogodišnju kćerku i pri tom joj, kako kažu ljekari, zadao teže tjelesne povrede.
Nažalost, ovo nisu jedini slučajevi fizičkog i psihičkog maltretiranja koje neki roditelji vrše nad svojom djecom.
Šamaranje, šibanje, ponižavanje i omalovažavanje, samo su neki od oblika fizičkog i psihičkog zlostavljanja, kojem su skoro svakodnevno izložena neka djeca.
Iz Centara za socijalni rad u BiH, navode da se uglavnom radi o zlostavljanju i zanemarivanju djece u nesređenim porodicama čiji su roditelji alkoholičari, narkomani ili duševni bolesnici, ali i da nisu rijetki slučajevi kada djeca trpe neki vid zlostavljanja zbog teškog materijalnog stanja i poremećenih bračnih odnosa među roditeljima.
U banjalučkom Centru za socijalni rad kažu da na njihovu adresu mjesečno pristigne od 15 do 20 prijava koje se odnose na zlostavljanje djece.
Prema riječima Marije Kužet, diplomiranog psihologa u ovom centru, te prijave se manifestuju kroz prijave o nasilju u porodici, kao i prijave zanemarivanja i zlostavljanja djece sa referata brakorazvodnih procesa.
"Među česte uzroke zlostavljanja i zanemarivanja djece u porodici spadaju i poremećeni bračni odnosi među roditeljima, kao i materijalna ugroženost, odnosno nezaposlenost roditelja", navodi Kužetova.
A da nešto nije u redu najčešće primijete i potom prijave članovi porodice, rođaci, komšije, vaspitačice ili nastavnici, ponekad i sama djeca.
Zakon naklonjen roditeljima: U slučaju da je problem zlostavljanja ili zanemarivanja djece nemoguće riješiti, Centar za socijalni rad može pokrenuti postupak za oduzimanje roditeljskog prava ili krivičnu prijavu protiv roditelja, a konačnu odluku o oduzimanju roditeljskog starateljstva donosi sud.
"U situacijama kada je život djeteta ugrožen, a za što su potrebni vjerodostojni dokazi, Centar za socijalni rad kao organ starateljstva ima pravo izuzeti djecu, te ih smjestiti u adekvatnu hraniteljsku ili srodničku porodicu ili ih smjestiti u ustanovu", navodi Anđelko Đokić, socijalni radnik u banjalučkom Centru za socijalni rad.
"Međutim, u takvim slučajevima", dodaje, "problem je često i u zakonu koji je više naklonjen roditeljima."
"Za razliku od nekih evropskih zemalja gdje se dijete prvo zaštiti, a potom dokazuje odgovornost roditelja, kod nas prvo moraš dokazati da je roditelj pogriješio, pa onda zaštititi dijete", obrazlaže Đokić.
A osim zlostavljanja, i zanemarivanje djece jeste česta pojava s kojom se susreću radnici Centra.
"Imali smo slučaj problematičnog dječaka koji je promijenio nekoliko škola. Živio je u naizgled normalnoj porodici, oba roditelja su bila zaposlena, da bi se na kraju ispostavilo da majka nije imala volje da se brine o njemu, što je i bio uzrok takvog ponašanja", kažu u ovom Centru.
Problem je, ističu iz Centra, i što je zbog različitih zakonskih procedura, zaštita dječijih prava kod nas spora.
Nema bh. institucija za zaštitu: U BiH trenutno ne postoje institucije na nivou države čija bi isključiva nadležnost bila zaštita prava djece. Naime, jedina institucija koja se bavi isključivo ovim pitanjem je ombudsman za djecu RS.
"Koliko ja znam, još uvijek nema zvanične inicijative da se slična institucija uspostavi na državnom nivou, niti mi je poznato da neka druga institucija, izuzev onog što rade ministarstva u okviru svoje djelatnosti, ima isključivu nadležnost zaštitu prava djece. Čak i Vijeće za djecu BiH nije aktivno već neko duže vrijeme", navodi Nada Grahovac ombudsman za djecu RS.
Prema njenim riječima, Zakon o ombudsmanu za djecu RS donesen je krajem prošle godine i on je vrlo široko i vrlo jasno utvrdio nadležnosti institucije u skladu sa standardima ombudsman institucija u Evropi.
I prema riječima Živice Abadžić, generalnog sekretara Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH, na nivou države trenutno ne postoje institucije koje se isključivo bave pravima djece.
"U Federaciji je, u okviru ombudsmana ranije postojao Odjel ombudsmana za djecu, ali je on ukinut transformacijom ombudsmana na nivou države. Trenutno ombudsman za djecu RS djeluje samo na području RS", navodi Abadžićeva.
Prema njenim riječima, neimenovanje rada Vijeća za djecu BiH, koje nije aktivno već neko vrijeme još je jedan dokaz koliko se kod nas malo vodi računa o pravima djece.
"Neimenovanje i ujedinjavanje rada tako važne institucije, kao što je Vijeće za djecu još je jedan dokaz odnosa prema djeci BiH", ističe Abadžićeva.
Iako je jedan od uslova za ulazak naše zemlje u EU, između ostalog i donošenje Zakona o dječjem pravobranilaštvu, prema riječima Abadžićeva i ovaj Zakon na nivou naše države još nije donesen.
"Inicijativa za donošenje ovog zakona je pokrenuta, ali se nije stiglo nigdje. U okviru svih drugih zakona koji trebaju da budu u skladu sa legislativom Evrope kako bi otvorili put našoj zemlji u EU tako će biti i sudbina ovog zakona", navodi Abadžićeva.
"Upravo zbog nepoklanjanja dovoljne pažnje i nepoštovanja prava djece", ističe Abadžićeva, "mi danas imamo sve veći broj nasilnika nad djecom, bilo da se radi o roditeljskom nasilju, vršnjačkom nasilju, nasilju na ulici..."
Edukacija put ka rješenju: Nada Grahovac ističe da je zlostavljanje djeteta unutar porodice najizrazitiji primjer kršenja i ugrožavanja dječjih prava.
"Zlostavljanje djeteta unutar porodice u svim njegovim oblicima - fizičko, seksualno, emocionalno, kao i zanemarivanje djeteta, predstavljaju najteže oblike porodičnog nasilja i nasilja uopšte, s obzirom na psihofizičke osobine žrtve, emocionalnu povezanost, odnos povjerenja i zavisnosti i roditeljsku obavezu podizanja i vaspitanja djece. Dijete samo ne može da se zaštiti u porodici, jer je u njoj izuzetno ranjivo, upravo zbog svoje zavisne pozicije u kojoj roditelji imaju moć nad djecom. Što su djeca mlađa to su zavisnija od roditelja, time je i obaveza i odgovornost roditelja u tom uzrastu da ih zaštite veća", navodi Grahovčeva.
U slučaju kad je povrijeđen standard roditeljskog staranja, odnosno kada se ponašanjem roditelja povređuju prava i interesi djeteta, društvo mora da interveniše i da ga zaštiti.
Međutim, kako ističe Grahovčeva, pitanje je koliko smo spremni prepoznati problem i o njemu javno govoriti i koliko smo spremni adekvatno reagovati.
Ona smatra da bi osnovni pojmovi koji određuju štetno djelovanje roditelja prema djeci morali biti jasnije i preciznije definisani kako bi se došlo do stepena odgovornosti za različite situacije.
Navodi da su njihovoj institiuciji prijavljivani slučajevi i fizičkog i seksualnog zlostavljanja, ali i zanemarivanja djece.
"Imali smo slučaj prijavljivanja roditelja koji nije dozvolio da djeca idu u školu. Baka je intervenisala i tražila pomoć i za svoje dijete i njegovu djecu. Zanemarivanje djece kod nas sigurno je prisutno, međutim, ta tema je uvijek u sjenci nekih drugih oblika zlostavljanja", navodi Grahovčeva.
Iako je problem zlostavljanja i zanemarivanja djece kod nas dosta prisutan, ona smatra, da ga je edukacijom i zajedničkim djelovanjem moguće riješiti.
"Prvo djecu moramo naučiti šta je to zlostavljanje i zanemarivanje, kako će to prepoznati i kome prijaviti. Vrlo je važno da znaju adresu kojoj se mogu obratiti i bez stida i straha od eventualnih dodatnih posljedica govoriti o problemu", ističe Grahovčeva.
A uspjeh svih organizacija i institucija koje se bore protiv nasilja biće potvrđen kada sva djeca budu zaštićena od bilo koje vrste zlostavljanja u njihovom svakodnevnom životu i kada u svakoj zemlji bude postojala osoba koja će štititi dječja prava, kada se zemlje udruže da onemoguće trgovinu djecom i kada se djeci omogući da učestvuju u odlukama koje se tiču njihovog života.
Dječja prava
Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta je usvojena na Generalnoj skupštini UN 20. novembra 1989. godine, a 1992. ratifikovala ju je i BiH. Time su njene odredbe postale pravno obavezujuće i za našu državu. Prema ovoj Konvenciji sva djeca imaju jednaka prava, a njihova diskriminacija je zabranjena. Jedna od tačaka ove Konvencije je i onemogućiti zlostavljanje u kojoj stoji da djeca imaju pravo da budu zaštićena od roditeljskog psihičkog i fizičkog zlostavljanja, kao i seksualnog iskorištavanja. Ni druge osobe koje su odgovorne za brigu o djeci ne smiju zlostavljati ni seksualno iskorištavati djecu. Obilježavanje Dana prevencije zlostavljanja djece započelo je 2000. godine i veže se za Međunarodni dan Konvencije o pravima.
Posljedice zlostavljanja
Stidljivost i povučenost djeteta, agresivno ponašanje, kao i poremećaji u ponašanju, zatim smanjen školski uspjeh i vladanje, depresivnost kod djece, prostitucija, skitnja, bježanje od kuće, prosjačenje, bolesti ovisnosti... prema riječima psihologa najčešće su posljedice po djecu koja trpe oblike fizičkog i psihičkog zlostavljanja. A posljedice po djecu, ističu psiholozi, veoma često su trajne.
"Najčešće se to manifestuje tako da djevojčice postaju promiskuitetne, a dječaci kriminalci. Ukoliko se problem ne riješi na vrijeme, takva djeca kad odrastu i sama počinju zlostavljati svoje roditelje" upozorava psiholog Marija Kužet.