Formiranje regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji bilo bi od izuzetnog značaja za rasvjetljavanje svih ratnih zbivanja u regionalnom kontekstu, smatra Vesna Teršelič, direktor Centra za suočavanje s prošlošću "Documenta" iz Hrvatske.
Govoreći o suočavanju s ratnim zločinima u Hrvatskoj, Teršeličeva ipak naglašava da je prisutan pomak u tom pogledu, s obzirom da sada suđenja optuženima za ratne zločine više ne prate protesti, kao što je to bilo ranijih godina.
"Pratim napredak u Hrvatskoj, gdje smo 2001. godine vidjeli prvu veliku optužnicu za ratne zločine protiv Mirka Norca i drugih. Tada je prosvjed u Splitu okupio oko 100.000 prosvjednika, a već prilikom izricanja presude u Županijskom sudu u Rijeci, broj onih koji su prosvjedovali pred sudnicom pao je na manje od 1.000. Danas suđenja ne prate nikakvi prosvjedi", navodi ona.
NN: Nedavno ste se u Banjaluci sastali sa predstavnicima nevladinih organizacija za ljudska prava, povodom proširivanja koalicije za osnivanje regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji. Koji je cilj formiranja te komisije?
TERŠELIČ: U Banjaluci smo se sastali sa predstavnicima nevladinih organizacija koje se bave pitanjem žrtava iz proteklog rata i obitelji nestalih, kao i sa predstavnicima organizacija koje se zalažu za zaštitu ljudskih prava, sa kojima se srećemo već nekoliko godina, jer je inicijativa za osnivanja regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji pokrenuta 2006. godine, što znači da smo zakoračili u treću godinu konzultacija za osnivanje te komisije. Mi, inicijatori formiranja ove komisije, vjerujemo da su suđenja najvažniji način suočavanja s prošlošću, ali smo svjesni da ako, uz Haški tribunal, čak i svi sudovi u našim zemljama, kako u Hrvatskoj tako i u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i na Kosovu, nastave raditi tempom kojim su do sada radili, do 2020. godine mogu suditi doista malom broju počinitelja zločina. Mogli bi, dakle, procesuirati svega oko 1.200 osumnjičenih, što je nedovoljno kada pogledate broj ubijenih i nestalih. Naša procjena je da se radi minimalno o 120.000 ljudi na različitim stranama tokom rata, a još se traga za više od 17.000 ljudi.
Jasno je da naše društvo u cjelini, koje se žali primaknuti utvrđivanju činjenica i pravde za žrtve, ne može očekivati da će svi zločini biti istraženi i zato nam je bilo bitno vidjeti što bi to bilo komplementarno suđenjima, kako pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu tako i pred našim pravosuđima.
U procesu konzultacija s mnogim nevladinim organizacijama usaglasili smo se oko prijedloga formiranja regionalne komisije, tako da sada naša koalicija broji više od 100 organizacija.
NN: Kakva je dalja procedura u formiranju regionalne komisije i dokle ste stigli s tom inicijativom?
TERŠELIČ: Fond za humanitarno pravo, Istraživačko-dokumentacioni centar i "Documenta" su pokrenuli konzultacije unutar civilnog društva o mehanizmima za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima u regionalnom kontekstu, u okviru kojih predstavljaju svoj prijedlog o uslovima za formiranje tog tijela, preprekama i strategijama podrške, kao i o mandatu regionalnog tijela. Međutim, regionalnu komisiju mogu osnivati samo vlade i mi ćemo im to predložiti tokom ove ili možda sljedeće godine, zavisno od toga koliko će trajati konzultacije. Sada gradimo koaliciju, tražimo podršku, a počeli smo i raspravu o mandatu prije tri vikenda u Zagrebu, gdje smo održali konzultacije sa znanstvenicima, povjesničarima i etnolozima o tome što bi bila zadaća i koji bi bili kriteriji za izbor članova regionalne komisije. Kada to budemo predlagali parlamentima, važno nam je da uz sam prijedlog o osnivanju komisije dostavimo i jasan prijedlog mandata i vrlo čvrstu argumentaciju o tome zašto smatramo da bi takva regionalna komisija bila najkonstruktivnija.
NN: Smatrate li da će osnivanje i rad regionalne komisije, koja bi se bavila utvrđivanjem činjenica, imati podršku i povjerenje građana u svim zemljama bivše Jugoslavije?
TERŠELIĆ: Činjenice su ono oko čega ne bi trebalo da bude spora. Činjenice treba utvrditi, a normalno je da će, kada one budu utvrđene, biti različitih interpretacija. Sve činjenice još nisu utvrđene, a htjeli bismo da u tom procesu ne bude zločina koji nisu istraženi i obrađeni. Mislim da je ovakva regionalna komisija pravo rješenje, jer je vrlo bitno sagledati što se dogodilo sa različitih strana ratova, jer žrtve zločina žive u različitim zemljama, kao i počinitelji zločina. Sada su forumi, koje organiziramo mjesto gdje žrtve sa različitih strana rata imaju priliku reći što im se i kako dogodilo. To je bitno za proces iscjeljenja rana tih žrtava u cjelini.
NN: Kakvim podacima raspolaže Centar za suočavanje s prošlošću "Documenta" kada su u pitanju stradali i nestali tokom sukoba na prostorima bivše Jugoslavije?
TERŠELIČ: Imamo podatke direktno od žrtava, jer nam se ljudi sami javljaju. Istraživanja koja radimo, temeljimo na podacima organizacija za ljudska prava i mirovnih organizacija koje rade od samog početka rata i jedna od naših namjera bila je zapravo i zaštita te dokumentacije. Situacija u Hrvatskoj je takva da su podaci na hrvatskoj strani rata u Hrvatskoj prikupljani od znanstvenih i Vladinih institucija, ali podaci o nehrvatskim žrtvama nisu prikupljani ni sustavno, a ponekad nisu prikupljani uopće i vrlo nam je bitno utvrditi što se dogodilo svakom tom državljaninu Hrvatske i tako dati doprinos stvaranju slike o ratnim zločinima i sudbini žrtava u Hrvatskoj. Cilj nam je osvijetliti sva ratna zbivanja i u nekom regionalnom kontekstu i mi sada intenzivnije krećemo i u terenska istraživanja, za šta dugo nismo imali vremena i sredstava. Tekuća i 2010. godina su nam vrlo bitne u tom pogledu, pa bi ohrabrila i pozvala ljude da nam se javljaju ako žele govoriti o tome što se njima dogodilo, jer nam je bitno doznati sve o onima koji su bili državljani Hrvatske 1991. godine, a danas više ne žive u Hrvatskoj.
S jedne strane prikupljamo podatke, a sa druge snimamo i osobna sjećanja na rat. Na prvom mjestu su činjenice, a na drugom mjestu je bitno sačuvati priče, tako da pripremamo obimniju dokumentaciju, čiji dio je već objavljen na našoj veb stranici. Rekla bih da se nekada ljudi zamore slušajući o činjenicama, ali kada čuju ljudske priče, mislim da su više zainteresirani, jer se mogu povezati sa osobom koja govori o tome.
NN: U kojoj mjeri su u Hrvatskoj zacijeljene rane iz rata?
TERŠELIČ: Jako su svježe rane, za žrtve je velika briga i to što sjećanja slabe, neki svjedoci više nisu živi, kao ni neki osumnjičeni. Grupa žrtava koja je tužila Hrvatsku i tražila odštetu, za neke od njih je dodatni pritisak to što su te odštetne postupke ili izgubili ili će ih izgubiti, a neki od njih su čak morali platiti i parnične troškove, što je velika nepravda, jer kada pogledate sudbinu rodbine ubijenih civila, u različitim mjestima na različitim stranama rata, vidite da je u prvom redu rodbina branitelja, koji su dobili materijalnu podršku, za razliku od sudbine Vjere Solar, majke Ljubice Solar, koja je ubijena u Sisku, na području koje nikada nije bilo okupirano. Postupak u kojem je Vjera Solar tužila Hrvatsku još traje i veliko je pitanje neće li, kada ta procedura bude okončana, sud dosuditi da, ne samo da se kaznena procedura u predmetu Ljubice Solar nije nigdje pomakla, nego će morati platiti visoke sudske troškove, koji su sada narasli na preko 80.000 kuna. Veliki problem je neravnopravan tretman, koji nije specifičan samo za Hrvatsku.
NN: Da li u BiH, prema Vašem mišljenju, kod strane sva tri naroda postoji spremnost za suočavanje sa činjenicama o ratnim zločinima, što smatrate preduslovom za sveukupan napredak i demokratizaciju društva?
TERŠELIČ: Suočavanje s činjenicama o ratnim zločinima nije lako ni za jedno društvo, ali pratim napredak u Hrvatskoj, gdje smo 2001. godine vidjeli prvu veliku optužnicu za ratne zločine, kada su za zločine nad civilima, mahom srpske nacionalnosti, u Gospiću i okolici optuženi Mirko Norac i drugi. Tada je prosvjed u Splitu okupio oko 100.000 prosvjednika, ubrzo nakon toga Mirko Norac je uhićen, počelo je suđenje i on je drugi osuđeni za ratne zločine. Već prilikom izricanja presude u Županijskom sudu u Rijeci, broj onih koji su prosvjedovali pred sudnicom pao je na manje od 1.000, što ukazuje na pozitivne pomake u javnom mnjenju u Hrvatskoj, jer danas suđenja ne prate nikakvi prosvjedi. Istraživanje javnog mnjenja koja smo proveli 2006. godine, pokazala su da, kada se postavi pitanje na općenitoj razini "da li smatrate da treba procesuirati sve zločine, bez obzira na pripadnost i žrtava i počinilaca", 61 odsto ispitanih smatra da treba procesuirati sve zločine. Na razini društvene podrške, Hrvatska je prešla jedan dug put, iako uvijek ima oscilacija kada počinju velika suđenja. Smatram da podrška društva suđenjima za ratne zločine raste, mada je sudovima još teško raditi svoj posao, jer nije lako biti sudac kada je riječ o zločinima počinjenim na većinskoj strani rata ili u jednoj općini ili kantonu. To je svuda veliki izazov, zato je veoma bitno pratiti suđenja i izvještavati o tome jesu li ona i koliko pravična.
NN: A koliko su, prema Vašoj ocjeni, suđenja u Hrvatskoj pravična?
TERŠELIČ: Sigurno je da mogu biti i bolja, mada od 2001. godine pratimo jedan, istina vrlo spori napredak, kako u radu Državnog odvjetništva tako i u radu županijskih sudova. Međutim, još su to veliki izazovi, jer se u Hrvatskoj suđenja za ratne zločine i sada mogu voditi pred bilo kojim od 21 županijskog suda i već stoga, ako pomislite na činjenicu da to može ići pred bilo kojim sudom, onda se postavlja pitanje koliko ima sudaca koji se mogu nositi s tim pritiskom. Kada u sudnici imate rodbinu optužnih, sudac bi trebalo da bude u stanju nositi se s tim izazovima, ali to ne mogu svi suci. Državno odvjetništvo u Hrvatskoj je prošle godine prvi put prezentiralo dokument o zločinima koji su im prijavljeni i pokazalo se da se, od 703 ratna zločina u 402 od tih zločina koji su prijavljeni, postupci još vode protiv nepoznatih počinitelja, što znači da su ti zločini još neistraženi i nije riječ samo o zločinima na jednoj strani rata, rekla bih da su žrtve u Hrvatskoj vrlo nezadovoljne i da je njihov doživljaj da pravda stiže sporo i u malim dozama.
Nije dobra saradnja s Vladinim institucijama
NN: Da li Centar za suočavanje s prošlošću "Documenta" ima razumijevanje od strane vlasti u Hrvatskoj?
TERŠELIČ: "Documenta" prati suđenja za ratne zločine i ja bih rekla da nam je najkvalitetnija komunikacija baš s pravosudnim institucijama. Zajedno sa građanskim odborom i Centrom za mir pratimo sva suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj. Što se tiče prikupljanja podataka o ratnim zločinima i utvrđivanja činjenica, suradnja i razmjena podataka u Hrvatskoj mislim da nije kvalitetna čak ni među znanstvenim institucijama, a kamoli između znanstvenih institucija i organizacija za ljudska prava. Tu se mnogo stvari i može i treba promijeniti. Normalno je da organizacije za ljudska prava i Vladine institucije nemaju naglašeno dobru suradnju, jer je glavna zadaća organizacija za ljudska prava upozoravati na načine na koje su se Vladine institiucije ogriješile u vezi s poštivanjem prava građana i ne očekujem da će se tu stvari jako i brzo popraviti.