Osnivanje kancelarije dječjeg pravobranitelja, odnosno institucije koja će se baviti isključivo problemima koji se odnose na zlostavljanje djece, od izuzetnog je značaja, navodi Violeta Rožić, psiholog u Centru za socijalni rad Banjaluka.
Ona ističe da bi ta institucija podrazumijevala postojanje stručnjaka, koji bi prošao kroz određene obuke i stekao vještine i znanja o tome kako pristupiti djetetu koje je pretrpjelo neki oblik zlostavljanja.
"Takvo lice bi moralo po zanimanju biti pravnik, koji bi vremenom stekao određena iskustva u radu sa djecom. Tužioci odlično rade svoj posao, ali je zlostavljanje djeteta samo jedan predmet u mnoštvu ostalih, kome se oni ne mogu posvetiti na način na koji bi se posvetilo pomenuto lice", smatra Rožićeva.
Ističe da je u slučaju seksualnog zlostavljanja neophodno da roditelji ojačavaju svoju djecu, kako bi ona znala prepoznati situaciju koja je opasna za njih i kako izaći iz takve situacije.
"Kada djecu osnažite, dijete će znati kako da se suprotstavi", objašnjava Rožićeva.
NN: Pedofilija u BiH postaje sve češća pojava. Kakvim podacima raspolaže Centar za socijalni rad Banjaluka kada su u pitanju slučajevi pedofilije?
ROŽIĆ: Takve podatke imamo na kraju godine, a nadležni smo samo za grad Banjaluku. Tokom saslušanja na sudu, ukoliko je dijete iz drugog grada smješteno kod nas, obično nas angažuju i drugi centri za socijalni rad da odradimo taj dio postupka. Mogu reći da je bilo više takvih slučajeva iz drugih opština nego iz Banjaluke i uglavnom su u pitanju manje sredine.
U slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnih lica, policija angažuje Centar za socijalni rad odmah po saznanju da se tako nešto desilo, a ukoliko se neko lice prvo obrati nama, onda mi obavještavamo policiju i to je prva instanca gdje mi pružamo podršku djetetu i porodici. Ukoliko je počinilac neko od članova porodice, onda je naša obaveza da to dijete izuzmemo iz porodice, dakle preuzimamo aktivnosti u vezi sa smještajem djeteta, koje podrazumijevaju određene faze. Najvažnije je zbrinuti dijete na sigurno mjesto, a nakon toga se u proces uključuje i Tužilaštvo, koje mora uzeti audio i video zapis.
NN: Ko su obično počinioci takvih krivičnih djela?
ROŽIĆ: Može biti bilo ko, jer je pedofilija poremećaj ličnosti. To je poremećaj u izboru seksualnog objekta, odnosno potreba koja traži da bude zadovoljena. Dakle, treba da ojačavamo djecu da ne postanu žrtve, da znaju prepoznati situaciju koja je opasna i kako izaći iz takve situacije. Kada djecu osnažite, oni će znati kako da se suprotstave. Treba izgraditi odnos povjerenja sa svojim djetetom. Dijete koje postane žrtva seksulanog zlostavljanja, odnosno požude starijeg lica, treba podršku sa strane, a i roditelju je potrebna pomoć da to prevaziđe na adekvatan način.
NN: Kakve posljedice imaju djeca žrtve pedofilije?
ROŽIĆ: Sve zavisi od djeteta do djeteta. Neko dijete ne pokaže odmah nikakve promjene, nego tek kasnije kroz život, a neka ih pokažu od početka. Javlja se bazični osjećaj nesigurnosti, koji proizlazi iz pitanja "ako me roditelji i društvo nisu mogli zaštititi, nigdje nisam siguran", gubi se povjerenje, javlja se pad interesovanja, povučenost, slabi uspjeh u školi, a može doći i do poremećaja spavanja ili ishrane.
NN: Mislite li da je pedofilima pored zatvorske kazne neophodno pružiti i liječenje i da li u RS postoji takav program?
ROŽIĆ: Psihoterapija je u ovom slučaju nužna. Dok su oni u zatvoru, morali bi ići na određenu rehabilitaciju, a koliko znam ne postoji program rada sa takvim licima u zatvorima. Ti ljudi, koji su sankcionisani, oni su izvršili krivično djelo i njima je nametnuta kazna. Kada bi oni sami odlučili da promijene svoje ponašanje i te neke svoje crte ličnosti, smatram da bi rezultati bili mnogo bolji od onih koje donosi samo zatvorska kazna. To je preduslov za bilo koju promjenu.
NN: Uprkos činjenici da je seksualno iskorištavanje i nasilje nad djecom sve učestalije, na nivou BiH i dalje ne postoji niti jedna državna institucija za zaštitu i praćenje poštivanja prava djece. Koliki je to problem?
ROŽIĆ: Uvijek napominjem da je neophodno osnovati kancelariju dječjeg pravobranitelja, odnosno instituciju koja će se baviti isključivo ovakvim problemima, a koja bi podrazumijevala postojanje stručnjaka koji bi prošao kroz određene obuke i stekao vještine i znanja o tome kako pristupiti djetetu koje je pretrpjelo neki oblik zlostavljanja. Takvo lice bi moralo po zanimanju biti pravnik, koji bi vremenom stekao određena iskustva u radu sa djecom. Tužioci odlično rade svoj posao, ali je zlostavljanje djeteta samo jedan predmet u mnoštvu ostalih, kome se oni ne mogu posvetiti na način na koji bi se posvetilo pomenuto lice. Taj pristup djetetu je jako bitan.
NN: Da li je RS i dalje konzervativna sredina u kojoj se veoma rijetko govori javno o ovom, ali i drugim sličnim problemima unutar porodice, odnosno da li mnogi slučajevi zbog toga ostanu prikriveni?
ROŽIĆ: Potrebno je edukovati i same roditelje da oni znaju kako prepoznati problem, kako odreagovati i kome se obratiti za pomoć. I roditeljima treba podrška da se oni snađu, da prihvate to stanje, jer mnogi ljudi prosto ne znaju kome se obratiti, pogotovo u ruralnim područjima. Trudimo se da odlazimo na teren, da pokrijemo što veće područje, a ako su djeca dostupna u školi, onda da škola provodi preventivne programe za sve oblike neprilagođenog ponašanja.
NN: U kojoj mjeri nedostatak komunikacije roditelja sa djecom otvara prostor za mnoge probleme i koliko je bitno na vrijeme reagovati kako bi ti problemi bili riješeni?
ROŽIĆ: Roditelji su zauzeti poslom i obavezama, ali kada imaju vremena, treba da ga kvalitetno provedu sa svojim djetetom, kroz razgovor i igru, da dijete može da stekne povjerenje. Zbog nedostatka komunikacije djeca postaju lak plijen. Zato su, na primjer, djeca razorenih porodica, narkomana ili alkoholičara rizična populacija. Prvo, zato što uče pogrešne obrasce ponašanja, a drugo, zato što nemaju zaštite, u smislu da će ih roditelj zaštititi, jer možda roditelj ne zna prepoznati problem na početku. Ukoliko roditelj nije u mogućnosti da prepozna problem, onda dijete treba upućivati na institucije koje rade sa djecom. Dakle, svi mi treba da odreagujemo na vrijeme. Kada neko vidi da njegov komšija pretjerano ili učestalo upotrebljava silu prema djetetu, većina ih neće prijaviti, što je greška. Ljudi su i dalje dosta zatvoreni, te smatraju da će porodica najbolje riješiti svoj problem. Obično nam se obraćaju onda kada više nemaju nikavu kontrolu nad svojim životima, a za rješavanje psiholoških promjena i promjena u okviru porodice je potrebno isto onoliko vremena koliko je trebalo da se ti problemi razviju. Dakle, ako roditelj uoči da dijete popušta u učenju, ne treba čekati da ono stekne 50 neopravdanih časova, što se obično čeka, nego treba odmah reagovati. Treba što prije utvrditi šta je uzrok problema, jer se obično Centar za socijalni rad uključuje u neki problem, kada je stanje već alarmantno. Trudimo se i kroz razne programe nastojimo da se uključimo prije nego što situacija postane krajnje negativna, da djeca steknu povjerenje u nas, da shvate da mi pružamo pomoć i podršku i djetetu i roditelju.
NN: Određeni pokazatelji ukazuju na sve veće prisustvo depresije na domaćim prostorima. Šta je razlog tome?
ROŽIĆ: Nikakva diploma, niti društveni status vas ne štiti od duševnih bolesti. Depresija je poremećaj raspoloženja, tužno raspoloženje koje dovodi do smanjenja nagona, gubitka interesovanja, dolazi do promjena u ponašanju, pa gubite apetit i ne spavate ili previše jedete i previše spavate. Mislim da je cijela planeta trenutno nesigurno mjesto za život, s obzirom na to da se procjenjuje da će ove godine 51 milion ljudi ostati bez posla, pa iako ste zaposleni, vi niste sigurni. Da bi bili zdravi, bazični osjećaj sigurnosti mora biti zaštićen, dakle vi morate biti sigurni, jer čemu onda radite. Iz toga proizlaze brojna slična pitanja, koja vode depresivnom ponašanju. Kod nas je ta nesigurnost dodatno pojačana, jer su konstantno prisutne velike promjene, koje se stalno ponavljaju. Iako je rat završen davno, posljedice rata se i dalje osjete, borci su nezadovoljni svojim statusom, mnogi ljudi su izgubili imovinu, teško žive, ako su zaposleni, brinu kako zadržati posao, ako nisu, opterećeni su pitanjima kako naći posao, kako se stambeno zbrinuti. Uz sve to, svi navedeni elementi utiču na sistem vrijednosti, koji je kod nas negativno postavljen, tako da ljudi gledaju negativne primjere i tako se formira način razmišljanja.
NN: Gdje treba tražiti uzroke agresivnog ponašanja maloljetnika, od kojih su neki spremni da počine čak i ubistva?
ROŽIĆ: Na tim problemima je u posljednje vrijeme mnogo rađeno. Trenutno je u pripremi i protokol o postupanju u slučaju vršnjačkog nasilja, kojim su određene obaveze svih institucija i policije i centara i škola.
Izuzetno korisnim smatram prijedlog jedne nevladine organizacije da sa roditeljem bude potpisan ugovor koji bi regulisao obaveze i prava roditelja sa školom. Dakle, roditelj nam je tu prvi saradnik, jer i kada mi svi odlično odradimo svoj posao, a roditelj nam nije saradnik, imamo veliki problem. Možemo podnijeti krivičnu prijavu protiv roditelja ukoliko on prekrši neku od svojih obveza ili prava djeteta, ali je to sudski postupask koji traje i vi morate dokazati krivicu, a problem je to što dijete odrasta i uči tako što posmatra prvenstveno osobe koje su im bliže. Ako u porodici imate agresivne obrasce ponašanja, vrlo vjerovatno je da ćete ih usvojiti, ako je u porodici neko ovisnik, vjerovatno je da će i dijete postati ovisnik. I onda imate transgeneracijski problem, koji se prenosi s generacije na generaciju. U tome se ogleda potreba pravovremene reakcije svih institucija u sistemu, te da svaka ustanova iz svoje oblasti djelovanja pomogne porodici i samoj žrtvi.
NN: Kakva je saradnja stručnjaka, odnosno socijalnih radnika, pedagoga i psihologa u oblasti rješavanja problema maloljetničke delinkvencije?
ROŽIĆ: Postoji potreba zajedničkog timskog rada. U Centru Banjaluka postoji tim za maloljetničku delinkvenciju, a imamo i Dnevni centar za maloljetnike, koji dobro sarađuje sa policijom, sa sudom i školama. U saradnji sa porodicom dijete se prati, te mu se pruža pomoć i podrška.
NN: Kakvi su korektivni mehanizmi u društvu koji pružaju pomoć porodicama koje su opterećene određenim socijalnim problemima?
ROŽIĆ: Što se tiče centara, mi pružamo onaj dio materijalne pomoći koji je regulisan zakonom. Ako je porodica skromnijih materijalnih primanja, mi nastojimo da joj olakšamo život i djeci omogućimo da to što manje osjete. U gradu je to jedostavnije nego u selima, ali nastojimo da što bolje djelujemo i na ruralnim područjima. Sada imamo i razne projekte usmjerene ka djeci, pomoć u učenju, zatim omogućavamo i resocijalizaciju djece kroz odlazak na ljetovanje, ostvarivanje prava na dječju zaštitu, materinski dodatak, pružanje stalne novčane pomoći i mnoge druge usluge. Imamo besplatno uključivanje djece u sportske aktivnosti, plesne klubove, kako bi im strukturisali život na najbolji mogući način. Ako neko zanemaruje dijete, imamo i mjeru praćenog nadzora nad obavljanjem roditeljskih obaveza, odnosno čitav niz represivnih mjera, ali i drugih, a u krajnjem slučaju i izuzimanje djece iz porodice ako je to u najboljem interesu maloljetnog djeteta.