Banjalučanin Zdenko Simonović, sasvim slučajno je otkrio prisustvo virusa hepatitisa C u svom organizmu.
"Godinama sam bio dobrovoljni davalac krvi. Zadnji put kada sam krajem 1995. godine davao krv, prilikom transfuzije su otkrili da sam pozitivan na hepatitis C. Tim virusom sam se vjerovatno zarazio 1994. godine prilikom hirurške intervencije na VMA kada sam operisao žuč", priča Simonović, dodajući da su male vjerovatnoće da je do zaraze došlo prilikom transfuzije krvi, jer se radilo o novim iglama.
Ovaj Banjalučanin kaže da je bio veoma iznenađen s tom viješću s obzirom da nije osjećao nikakve simptome.
"Ni kada su mi pronašli taj virus nisam osjećao simptome, niti godinama poslije toga, nego tek 2000. godine. Bio sam nekoliko puta na terapiji i sada idem na kontrole svaka tri mjeseca", priča Simonović, koji je danas predsjednik Udruženja oboljelih od hroničnih virusnih hepatitisa Banjaluka.
To je prvo udruženje u BiH koje za ciljnu grupu ima osobe oboljele od hroničnih virusnih hepatitisa.
Hepatitis C je relativno nova bolest, definisana tek 1989. godine, što, kako kažu stručnjaci, ne znači da nije postojala i ranije. Testovi na hepatitis C u BiH se rade tek od 1995. godine, dok se u svijetu rade od 1992. godine.
Tihi ubica: Prema medicinskoj definiciji hepatitis C je virusno oboljenje jetre izazvano istoimenim virusom koji je veoma agresivan. Problem se pojavljuje kod njegove dijagnostike jer gotovo da i ne postoje neki simptomi ili su oni veoma blagi. Stručnjaci kažu da hronični hepatitis C može biti prisutan u organizmu čak i do 20 godina, a da ne izaziva očigledne poteškoće. U akutnoj fazi te bolesti oboljeli ne osjeća ništa ili osjeća blagi umor koji brzo prolazi. Tek kada bolest pređe u odmaklu fazu, dolazi do komplikacija zbog oštećenja jetre. Ako se ne prati njegov razvoj i pravovremeno ne pristupi liječenju, akutni hepatitis C prvo prelazi u hroničnu fazu, a kasnije vodi ka cirozi i eventualno karcinomu jetre. Upravo zbog takvog načina djelovanja ta bolest još se naziva i "tihi ubica".
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, oko 600 miliona ljudi u svijetu boluje od hepatitisa B ili C, odnosno svaka 12. osoba je inficirana nekim od tih virusa, dok oko milion i po ljudi godišnje umire od te bolesti.
S obzirom na to da se bolest teško otkriva, do 2015. godine očekuje se četvorostruki porast hroničnog hepatitisa C kod odraslih. Stručnjaci upozoravaju na to da je virus hepatitisa C deset puta zarazniji od HIV-a, a hepatitisa B 100 puta, zbog čega bi toj bolesti trebalo posvetiti više pažnje.
Simonović kaže da je, prema nezvaničnim podacima, virusom hepatitisa tipa B i C u BiH zaraženo oko 80.000 ljudi.
Samo otkrivanje bolesti najšešće je sasvim slučajno ili prilikom davanja krvi, kada se krv testira ili prilikom rutinskih pretraga.
Prema nekim istraživanjima, za oko 45 odsto prepoznatih slučajeva nema podataka o tome kada je i kako na njega prenesen taj virus.
Stručnjaci kažu da se najveći broj zaraženih "tiho" zarazi, a najčešći simptomi te bolesti su klonulost i tromost.
Simonović ističe da hronični hepatitis B i C uništava ćelije jetre, zbog čega dolazi do njenog propadanja koje u određenom broju slučajeva vodi ka cirozi ili raku jetre.
Šest genotipova virusa: "Postoji šest genotipova virusa hepatitisa C i više od 50 podtipova. Najteži oblici su genotip jedan i četiri. Nažalost, kod nas je najzastupljeniji genotip jedan, za kojeg terapija traje 48 sedmica i čiji je najmanji procenat izlječenja", pojašnjava Simonović.
Prema njegovim riječima, upravo ovoliki broj vrsta virusa i njihovom sposobnošću mutiranja predstavlja problem za pronalazak vakcina za tu bolest. Ipak u zadnje vrijeme se radi na njenom pronalasku koji je sada u eksperimentalnoj fazi.
"Veoma je bitno uzimati adekvatnu terapiju koja ima za cilj eliminaciju virusa iz organizma, a u odeđenom broju slučajeva ako to nije moguće, da se spriječi dalje propadanje jetre i da se ne bi došlo u fazu ciroze jetre ili raka jetre", kaže Simonović i dodaje da je mišljenje stručnjaka da se tom terapijom dolazi do poboljšanja stanja jetre oboljelih.
Prema njegovim riječima, virus hepatitisa C je bolest na kojoj je učinjen najveći pomak u pronalasku novih lijekova i učinjen najveći pomak u procentu izlječenja.
"Takođe, Fond zdravstvenog osiguranja RS prati svjetske standarde u liječenju hepatitisa B i C, i kod nas se koriste lijekovi zadnje generacije", kaže Simonović.
Ipak, iako je u odnosu na protekle godine, kada je u pitanju briga društva u vezi s tom bolesti uveliko poboljšana, Simonović ističe da pacijenti i dalje nailaze na mnoge poteškoće.
"Fond zdravstvenog osiguranja RS snosi sve troškove liječenja hepatitisa B i C, kada je u pitanju nabavka antivirusne terapije, pretraga i hospitalizacije. Možemo s ponosom reći da RS trenutno ima najbolje uslove, odnosno dostupnost lijekova u zemljama regiona, tj. bivše Jugoslavije, što nije bio slučaj prije tri godine kada nam mnogi lijekovi za tu bolest nisu bili dostupni. Međutim, problem predstavlja što se priličan broj pacijenata ne može uključiti na terapijski tretman zbog kontraindikacija i težine tretmana, te ti pacijenti, kao i pacijenti koji su na tretmanu treba da koriste i "pomoćna" (hepatoprotektivna) sredstva koja su vrlo bitna za tok oporavka, a koja se ne nabavljaju na recept", kaže Simonović.
Dodaju da oni nisu jeftini i da značajno opterećuju kućni budžet, tako da ih većina pacijenata i ne koristi.
"Takođe, pacijenti iz RS koji nemaju prebivalište u Banjaluci moraju svaki mjesec putovati, jer je Klinički centar Banjaluka jedini referentni centar u RS za liječenje hepatitisa B i C. Te troškove ne snosi Fond zdravstvenog osiguranja RS, a značajna su stavka za kućni budžet, pogotovo za udaljenija mjesta", kaže Simonović.
Diskriminacija prema oboljelima: Problem predstavlja i to što zbog neinformisanosti okoline nesvjesno proizilazi i diskriminacija prema oboljelim osobama.
Simonović ističe da je najveći problem što bh. građani nisu informisani o hepatitisima, načinu njihovog otkrivanja, testiranja i liječenja.
"Naše udruženje upravo ima cilj da podigne nivo svijesti o hepatitisima B i C, preventivno utiče na širenje ovih infekcija, informiše oboljele o njihovim pravima i mogućnostima liječenja. Takođe, cilj nam je da poboljšamo kvalitet života kako osobe koje žive s tim bolestima tako i njihovih porodica, te smanjiti diskriminaciju prema osobama oboljelim od tih bolesti", kaže Simonović.
Glavnu rizičnu grupu, kada je u pitanju hepatitis C, predstavljaju intravenski zavisnici, a virusi se mogu prenijeti i transfuzijom krvi, seksualnim putem, hemodijalizom, sa zaražene majke na dijete, infekcijom nakon transplantacije organa, akupunkturom, tetoviranjem ili pirsingom, ako se koriste nesterilni instrumenti. U rizične grupe takođe spadaju i osobe koje su primale transfuziju krvi i krvnih derivata prije 1995. godine.
"Kada je u pitanju hepatitis B, najznačajniji je prenos seksualnim putem prenos sa inficirane majke na dijete u toku poroda. Takođe u rizičnu skupinu spadaju zdravstveni radnici", kaže Simonović.
Prema njegovim riječima, protiv hepatitisa C još nema vakcine i liječi se medikamentima, dok za hepatitis B postoji veoma efikasna vakcina koja je od 2001. godine uvrštena u obavezne vakcinacije novorođenčadi. Takođe je obavezna vakcinacija zdravstvenih radnika i stomatologa, dok je za ostale građane u RS vakcina dostupna uz veoma pristupačnu cijenu.
Prema riječima Antonije Verhaz, nacionalnog koordinatora za hepatitise u RS, mnogi koji su zaraženi nisu ni svjesni problema koji imaju.
Najčešće se otkriva slučajno: "U deset do 20 odsto slučajeva bolest napreduje i vremenom dovodi do ciroze jetre, pojave karcinoma i smrti. Klinički tok hroničnog hepatitisa podmukao je i nema skoro nikakvih simptoma. Najčešći simptom je umor, a asimptomatsko razdoblje može da traje do 20 godina. Bolest se otkriva najčešće slučajno, prilikom dobrovoljnog davanja krvi, sistematskih pregleda, predoperativne pripreme", pojašnjava Verhazova.
Prema riječima Zore Vukobrat-Bijedić, šefa Hepatološkog odjela na Klinici za gastroenterohepatologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, do prije desetak godina su postojale mogućnosti da se bolesnik zarazi prilikom transfuzije krvi ili putem dijalize. Međutim, sada su takve šanse minimalne.
"U našoj klinici se hepatitis C počeo dijagnosticirati od 1998. godine, pa je prije toga postojala mogućnost da se pacijenti inficiraju ili putem transfuzije ili aparata za hemodijalizu. Sada se obavezno rade provjere krvi, tako da te opasnosti više nema", kaže Vukobrat-Bijedićeva.
Naglašava da ta bolest nema previše izražene simptome, pa se uglavnom otkriva slučajno prilikom pretrage krvi.
"Bolest se nakon sedam do deset godina završava cirozom jetre, a druga komplikacija je karcinom jetre. Da bi se izliječila ciroza jetre, potrebna je transplantacija koja košta 100.000 eura", kaže Vukobrat-Bijedićeva.
Od prije nekoliko godina u svijetu, ali i u BiH, u terapiji se počeo koristiti pegilirani interferon u kombinaciji sa ribavirinom. Uspjeh liječenja je od 40 do 60 odsto.
"Ta terapija je veoma skupa, ali je finansira Federalni zavod za zdravstveno osiguranje. Problem je što terapija može izazvati popratne efekte, pa pacijenti moraju kupiti sredstva za stimulaciju bijele i crvene krvne loze koja je skupa", kaže Vukobrat-Bijedićeva.
Posljednje tri godine, Klinika za infektivne bolesti, koja se nalazi u okviru KC Banjaluka, pokriva sve potrebe za hospitalizacijom i liječenjem oboljelih od infektivnih bolesti u cijeloj RS.
Naime, na toj klinici, koja raspolaže sa 76 kreveta, može se obaviti kompletna dijagnostika hroničnih hepatitisa, gdje je odnedavno osposobljena i biohemijska laboratorija, u kojoj se rade sve potrebne analize krvi. Takođe, na toj klinici već drugu godinu radi i savjetovalište. Testiranje je anonimno i besplatno, a pacijentima su na raspolaganju psiholog i socijalni radnik.
Predavanja
U svrhu informisanja građana o oboljenjima hepatitisa B i C, Udruženje oboljelih od hroničnih virusnih hepatitisa je i ove godine nastavilo seriju predavanja koja od prošle godine organizuju po gradovima RS.
"Cilj predavanja je da se građani što bolje upoznaju o tome šta su to virusni hepatitisi B i C, kako se prenose, na koji način ih prevenirati i liječiti. Predavanja su do sada vršena u Banjaluci, Laktašima, Prijedoru i Doboju, a uskoro ta predavanja namjeravamo proširiti i u druge bh. gradove", kaže Zdenko Simonović.
Takođe, povodom obilježavanja Svjetskog dana oboljelih od hepatitisa to udruženje je, pored niza različitih aktivnosti, prošlog mjeseca građanima Banjaluke dijelio promotivni i edukativni materijal.