Zajedničko za Postojnsku jamu u Sloveniji i Vjetrenicu, pećinu koja se nalazi na rubu Popovog polja u istočnoj Hecegovini, je čovječja ribica.
Osim endemske vrste četvoronožnih slijepih riba prozirne kože koje ih nastanjuju, ove dvije pećine impozantnih razmjera karakterišu i prirodne ljepote i pećinski ukrasi kojima su okićene. U svemu drugom, ove spilje nemaju ništa zajedničko.
Oko jame u Postojni razvijeno je hotelijerstvo, prilazni putevi su savršeni, postoje i dodatni sadržaju zanimljivi za posjetioce. Postojnska jama je uređena čak toliko da znatiželjne turiste kroz hale ove pećine vozi turistički voz. Rezultat svega toga je da ovu pećinu godišnje posjeti nekoliko stotina hiljada turista koji samo za ulaznicu u pećinu plaćaju 17 eura.
Imajući ove podatke na umu nakon posjete Vjetrenici, koja u speleološkom smislu nimalo ne zaostaje za Postojnom, teško je ne povjerovati u priču o "vrijednim Slovencima" i "glupim Bosancima".
Ulaz u Vjetrenicu, čiji su istraženi kanali dugi ukupno više od 6.500 metara, nalazi se sa zapadnog ruba Popovog polja u poslije Dejtona osnovanoj općini Ravne. Iako je Vjetrenica već daleke 1950. godine proglašena spomenikom prirode, u ovoj spilji, za koju udžbenici i stručnjaci kažu da je prva u svijetu po bioraznolikosti, vrijeme kao da je stalo. Ulaz u pećinu, slika koju pamtimo iz prestarih udžbenika "prirode i društva", nije se promijenila.
Katanac i lanac kao "dobrodošlica"
Umjesto vozića, na ulazu u Vjetrenicu slučajnog prolaznika i turistu dočekaće lanac i katanac.
"Nažalost, ovdje skoro niko ne dolazi. Turiste mogu izbrojati na prste. Uglavnom dolaze ljudi koji su ranije čuli za Vjetrenicu pa oni kontaktiraju mene i onda ja dođem, otključam kapiju i provodam ih", kaže Andrija Lučić, član Speleološkog društva "Vjetrenica - Popovo polje" koji je i jedini čovjek u općini Ravno koji se brine o ovom spomeniku prirode.
Iz Sarajeva se do pećine dolazi preko Stoca i Ljubinja, pitomih krajeva mediteranskih pejzaža ali ne i divljeg krša koji je karakterističan za zapadnu Hercegovinu. Do same Vjetrenice ostaje još desetak kilometara uskog izrovanog puta na kojem se ne mogu mimoići dva automobila. Čak i rijetki putokazi postavljeni su pogrešno tako da je vrlo lako zalutati.
Minsko polje oko pećine dodatni je podsjetnik da smo u Bosni i Hercegovini, zemlji koja kao da se takmiči sama sa sobom u nipodaštavanju svojih vrijednosti.
Spomenik prirode okružen minskim poljem
"Vjetrenica je u ratu bila međuzona, ničija zemlja. Tako da je sve iznad spilje minirano. Niko se nije sjetio da bi možda trebalo deminirati ovo mjesto ako se kani nekoga privući da ostavi svoj novac", priča domaćin Andrija, koji zajedno sa bratom pokušava da oživi Vjetrenicu i da je otvori javnosti.
Na ulazu u pećinu, u kojoj je tokom cijele godine temperatura 11 stepeni Celzijusa, uvijek puše blagi vjetar.
Legenda kaže da je nepoznati srednjovjekovni plemić prije više stotina godina na tom mjestu izgradio ljetnikovac. Kada upekne vrelo hercegovačko sunce, plemić bi otvarao ulaz u spilju te je vjetar iz pećine strujao kroz njegovu hacijendu i tako je hladio. Ne postoje zvanični podaci ali ljudi iz okolnih sela ponosno će reći da je to bila prva kuća s klima-uređajem na svijetu.
Vjetar koji struji iz Vjetrenice, i po kojem je spilja i dobila ime, prava je misterija jer je teško shvatiti odakle dolazi. Iako nikad nisu pronađeni, sumnja se da ima još ulaza u ovu pećinu.
Sve legende o Vjetrenici
Još jedna legenda kaže da se hodnici Vjetrenice protežu sve do Dubrovnika odakle možda i vjetar dolazi.
Ukoliko imate sreću kao ekspedicija iz Sarajeva i Mostara koja je prošle sedmice posjetila Vjetrenicu, pa vas umjesto katanca na kapiji spilje dočeka Andrija Lučić sa domaćom mezom i pićem, prava speleološka avantura predstoji tek nakon ulaska u pećinu impresivnih razmjera.
Prilikom obilaska Vjetrenice, osobama koje prvi put posjećuju spilje razbiće se mnoge predrasude. Umjesto uskih hodnika i klaustrofobičnih prizora kakvim obično zamišljamo pećine, unutrašnjost Vjetrenice je izuzetno prostrana. Nebrojene su hale, neke veličine i omanjeg rukometnog igrališta, pećinski ukrasi, jezera čija veličina varira od malih pa sve do najvećeg koje je dugo čak 180 metara.
Spilju uništava nebriga vlasti
Dok prolazimo skliskim kamenim i na dijelovima skoro neprohodnim putićem napravljenim 1964. godine, Lučić nam nabraja hale i znamenitosti pećine. Vilino guvno, Tursko groblje, Zlatna dvorana, Radovanovićev kanal, Leopardov kanal, Cvijićeva dvorana, samo su neka od mjesta u pećini od kojih svako ima svoju priču ili legendu.
Na kraju obilaska koji se učinio izuzetno kratkim iako smo u utrobi zemlje proveli oko dva sata, teško je ne pomisliti da je šteta što mnogi, iako im je skoro ispred nosa, nisu svjedočili o ljepoti ovog prirodnog fenomena.
Andrija Lučić žali se na nehajnost vlasti, na tajkune koji žele samo da izvuku korist zanemarujući ekološki aspekt pećine. Ljut je i na mlađe koji nisu zainteresovani za speleologiju.
"Niko se o prirodnim ljepotama ne brine. Budite ambasadori spilje, jer ovo je i preozbiljna spilja za ovako neozbiljnu državu", kazao je naš domaćin Lučić na kraju posjete.