Rat se mogao izbjeći, kategoričan je i danas, 13 godina nakon završetka ratnih dešavanja u nekadašnjoj velikoj balkanskoj državi, Vladislav Jovanović, bivši ministar inostranih poslova Savezne Republike Jugoslavije.
ome je Jovanović napisao i knjigu "Rat se mogao izbeći", u kojoj se osvrće na zbivanja u posljednjoj deceniji prošlog vijeka, koja su se mogla izbjeći, kako kaže, samo da su republike koje su činile tadašnju zajedničku zemlju poštovale i njen ustav, a zapadne zemlje međunarodno pravo.
Smatra da se rat u BiH mogao izbjeći time što bi se prihvatio Kutiljerov plan, koji je bio prezentovan Evropskoj zajednici. Jovanović kaže da je danas neophodno da se između tri konstitutivna naroda u BiH razvija duh tolerancije i zajedništva, a to je moguće samo na bazi striktnog poštovanja svih odredaba Dejtonskog mirovnog sporazuma.
NN: Koliko je nakon svega što se izdešavalo u prošlosti moguć privredni, kulturni i drugi istinski suživot među republikama koje su nekada činile zajedničku zemlju, odnosno Jugoslaviju?
JOVANOVIĆ: Verujem da je moguć jer, na kraju krajeva, svi smo osuđeni na budućnost, a ne samo na prošlost, a budućnost znači suživot. Međutim, za to je potrebno da svi sa svoje strane priznaju, poštuju i realizuju osnovna prava koja pripadaju drugima sa kojima žive. Recimo, Srbi u Hrvatskoj bi morali da imaju puno priznanje njihovih prava na povratak, na imovinu, na poštovanje, dostojanstvo, a oni to još nemaju. Istovremeno, u BiH bi trebalo da se prestane sa tom politikom negiranja postojanja Republike Srpske i pripisivanja tom entitetu raznih etiketa. Neophodno je da se između tri konstitutivna naroda u BiH razvija duh tolerancije i zajedništva, a to je moguće samo na bazi striktnog poštovanja svih odredaba Dejtonskog sporazuma i činjenice da sva tri naroda žive na toj teritoriji, te moraju da se uzajamno uvažavaju i prihvataju. Kada bi se to ostvarilo, onda ne bi bilo problema ni za ostvarivanje odnosa višeg stepena saradnje između bivših jugoslovenskih republika. Tu, naravno, ne mislim samo na Hrvatsku i BiH, nego i na sve druge bivše jugoslovenske republike.
NN: Da li danas postoje uslovi za ostvarivanje potpune saradnje?
JOVANOVIĆ: Još smo mnogo daleko od toga, jer i dalje žive ostaci uverenja o superiornosti jednih nad drugima, odnosno o pravima jednih da vrše hegemonu vlast nad drugima. To je ostatak prošlosti i prošlih shvatanja, koja bi trebalo da iščeznu. Kada toga ne bi bilo, onda bi recimo takozvani Jugosi u Sloveniji bili tretirani kao ravnopravni građani, bilo bi im priznavano državljanstvo i pravo na imovinu. U Hrvatskoj sam već rekao šta je sve potrebno učiniti prema Srbima da bi se postigla atmosfera poverenja i saradnje, a to je slučaj i sa Crnom Gorom, gde su Srbi na razne načine diskriminisani i ne osećaju se ravnopravno sa Crnogorcima. To shvatanje punog uvažavanja drugoga, a ne samo sebe i svojih prava, trebalo bi da prevlada i kada se to postigne, onda bi bilo lakše svima nama koji smo nekada živeli u zajedničkoj državi, da živimo u jednoj opuštenijoj atmosferi takozvanog dobrosusedstva i pune saradnje i to ne samo s određenim delovima, nego sa svim bivšim jugoslovenskim republikama.
NN: Kakvo je Vaše mišljenje o aktuelnom stanju na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini?
JOVANOVIĆ: Nije dobro to što se vrši kampanja negiranja postojanja entiteta RS jer je to ne samo protivno slovu i duhu Dejtonskog mirovnog sporazuma i činjenici da je to jedna realnost i to tvrda i veoma opipljiva realnost, koja se mora respektovati, nego i zbog toga što je to nešto što vuče unazad i to ne samo politički, nego i psihološki. Naročito kada se povampiruju te ideje iz prošlosti, o pravu nekih da vladaju nad drugima, sve nas unazađuje, ne samo u okviru BiH. Mislim da bi ta ofanziva, odnosno kampanja protiv RS, morala odmah da prestane i da se u duhu međusobnog uvažavanja rešavaju preostali problemi među ta tri naroda, odnosno dva entiteta, otprilike u duhu onoga što su trojica političara u BiH nedavno zaključila.
NN: Koliko to povampirivanje ideja iz prošlosti onemogućava zacjeljivanje rana u BiH?
JOVANOVIĆ: Činjenica je da je rat u BiH najduže trajao i bio je najsuroviji sa svih strana, bio je poprište za mešanje stranih interesa čak i sa veoma dalekih prostora, pa nije ni čudo što su ožiljci tu najsvežiji, najdublji i najtrajniji, ali to treba još više da obavezuje sva tri naroda i njihove predstavnike da prestanu sa takozvanim međusobnim retoričkim ratom, da uvaže činjenicu postojanja Dejtonskog sporazuma, postojanja dva entiteta i tri konstitutivna naroda, te da se u tom duhu rešavaju problemi. Svako dalje iščikavanje takve realnosti, koja je međunarodno ratifikovana, svako izazivanje podozrenja, netrpeljivosti, vodi samo povampirivanju prošlosti, a to nije u interesu niti jednog naroda, kao niti jednog pojedinca u BiH.
NN: Napisali ste knjigu "Rat se mogao izbeći". Kako se konkretno rat u BiH mogao izbjeći?
JOVANOVIĆ: Mogao se izbeći time što bi se prihvatio Kutiljerov plan, koji je bio prezentovan Evropskoj zajednici koja ga je odobrila, zajedno sa celokupnom mirovnom konferencijom u Jugoslaviji. Ambasador Kutiljer je tražio da se sačeka još dve nedelje, da se završe još neki detalji i onda bi Bosna uređena na kantonalnim principima mogla da uđe u porodicu nezavisnih država bez rata i svih nesreća koje su je pogodile. Međutim, znamo da je Alija Izetbegović pod pritiskom Amerike naknadno povukao svoju saglasnost i da je posle toga došlo do organizovanja referenduma, koji nije demokratski način odlučivanja u uslovima kada postoje tri konstitutivna naroda, jer predstavlja oblik nadglasavanja jednih nad drugima i iza toga su nastupili poznati incidenti koji, mora se priznati, nisu došli sa srpske strane, nego pre svega sa hrvatske. Bosna je, možda ne sasvim slučajno, bila gurnuta u to užasno iskustvo, odnosno bratoubilački rat.
NN: Koliko su adekvatne tvrdnje da je raspad Jugoslavije počeo još sa smrću Josipa Broza Tita i ko je sve potpomogao njeno razbijanje?
JOVANOVIĆ: Postoji jedno ružičasto shvatanje o ulozi Amerike u jugoslovenskoj krizi, po kome su Nemačka, Austrija, Italija i Vatikan bili najzainteresovaniji za nastanak te krize, dok se Amerika držala po strani i navodno nije bila zainteresovana za rasturanje Jugoslavije, što nije tačno.
Najpre, moramo imati na umu jedan američki dokument iz sedamdesetih godina prošlog veka koji je markirao Kosovo kao jednu od tačaka na planeti gde se može proizvesti gerilski pokret. Znači, oni su još za Titovog života planirali razvoj događaja koji je trebalo da krene sa Kosova. Pošto to nije išlo, krenuli su nešto kasnije sa severa, od Slovenije. Mi smo i tada, a još smo, bili predmet osude samo zato što smo branili svoju zemlju, svoj narod, ne dajući da se stavljamo ni pod američku, niti bilo čiju drugu kontrolu.
S druge strane, postoji jedno uverenje na Zapadu kome su mnogo doprineli bivša Austrougarska, Nemačka, Engleska, a to je da su Srbi na Balkanu krajnje nepouzdan faktor za zapadne strategijske interese zbog njihove duhovne i verske bliskosti sa Rusijom i da zbog toga Zapad ne može da gradi svoju strategiju na ovom tlu. Zbog toga se nastojalo i još se nastoji da se Srbija teritorijalno umanji, a Kosovo je jedan od takvih pokušaja, na kome se, nažalost, ne zaustavljaju, iako je Srbija jedna moderna država koja ne pristaje da bude ni pion Zapada, ni pion Istoka, odnosno Rusije.
NN: Znači, tvrdite i dalje, kao što ste ranije često naglašavali, da su Srbija i Srbi uopšte bili samo mali pioni u jednoj velikoj i gruboj partiji šaha?
JOVANOVIĆ: U to vreme su mnoge zemlje, a ne samo Jugoslavija i Srbija, bile mali pioni jedne velike igre, čije poteze su drugi povlačili. Jugoslovenska kriza se otvorila kada su se razlomili ukupni svetski međunarodni odnosi, naročito u Evropi, a u toj se provaliji našla bivša Jugoslavija, koja je upravo u tim trenucima rešavala svoje biti ili ne biti.
Naša uloga, međutim, nije bila ni mala, jer smo branili zemlju od pokušaja da se ona rasturi. Istovremeno, delovi srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini se brane od pokušaja da se na silu izvedu iz njene dotadašnje države.
Zbog toga sam napisao knjigu "Rat se mogao izbeći", kao jedan pokušaj da se objektivno sagleda taj splet okolnosti i činjenica i da se na neki način popuni praznina u našoj publicistici u vezi s tim teškim godinama kroz koje smo prošli. Za razliku od nas, mnogi iz bivših jugoslovenskih republika, a naročito spoljni zapadni faktori, bili su veoma produktivni u proizvodnji knjiga, publikacija, stereotipa u kojima se cela odgovornost i krivica za ovu krizu pripisuju isključivo Srbima i Srbiji.
NN: Čini se da se devedesetih godina prošlog vijeka u Srbiji mnogo više očekivalo od Rusije?
JOVANOVIĆ: Rusija je, i pored propusta koje je imala u odnosu na nas, uvek bila i spoljni činilac na koji smo se najviše mogli osloniti još od vremena borbe protiv Turaka, preko naših ratova sa germanskim narodima. Ona je, međutim, glasala protiv Srbije u raznim rezolucijama, ali se to dešavalo u vremenu kada je ta zemlja bila dosta slabija i od same Srbije, u vremenu kada je dobijala mrvice od Zapada da preživi. Već sada, kada je iskoračila iz tog tužnog perioda, ona nam pruža podršku.
Što se, pak, tiče naših drugih saveznika, kakva je Francuska, za koju je postojala jedna legenda još iz Prvog svetskog rata da nam je trajni prijatelj, iako se zna i to da nam je naplatila svu artiljeriju i naoružanje koje nam je isporučila u tom ratu, ona je bila naše drugo razočarenje. Kada je, početkom devedesetih, Fransoa Miteran pozvao Slobodana Miloševića na hitan sastanak, verovalo se u njihovu pomoć, ali je ovaj očigledno bio obmanut jer mu je koncept Međunarodne konferencije o Jugoslaviji 1991. godine prikazan kao ponuda dobrih usluga Evropske zajednice za pomirenje zavađene braće. To je, međutim, bila prevara jer je samo nekoliko nedelja kasnije Jugoslavija rasturena, a njene republike dobile nezavisnost, iako to Miteran nije uradio samo u svoje ime, već u ime 12 evropskih zemalja.
NN: Gdje je u to vrijeme bio Pokret nesvrstanih i da li se na njih moglo osloniti s obzirom na to da je Jugoslavija bila jedan od njegovih osnivača?
JOVANOVIĆ: Prvo, ta naša pozicija u Pokretu nesvrstanih je i bila jedan od glavnih razloga da Jugoslavija nestane sa mape Evrope, a s druge strane Pokret nesvrstanih je bio jako zabrinut zbog krize na jugoslovenskoj političkoj sceni. Na Ministarskoj konferenciji Pokreta u Gani, početkom devedesetih, oni su tražili da pomognu, ali je tadašnji jugoslovenski ministar inostranih poslova Budimir Lončar veoma grubo odbacio tu ponudu, tvrdeći da je Evropska zajednica ta koja će da posreduje i da Pokret nesvrstanih nema tu šta da traži. Odmah iza toga je napustio konferenciju. To je duboko zabolelo članice Pokreta, naročito zemlje crne Afrike, koje su u tome gestu videle prezrenje prema Pokretu.
NN: Nakon što rat nije spriječen i nakon teških krvoprolića, došlo je do progona ljudi sa svojih ognjišta, a govorilo se i o razmjenama teritorija. Koliko ste s time upoznati?
JOVANOVIĆ: Bilo je usmenih dogovora, možda i, da ih tako nazovem, poludogovora, ali ništa nije potpisano. Jedan od takvih dogovora je bio i taj da se tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji omogući izlazak na more, od poluostrva Prevlaka do mesta Molunat, a da se kao zamena za to Dubrovniku ustupi zaleđe, odnosno oblast Popovog polja, kako bi se na tom mestu podebljala granica BiH sa Hrvatskom. Bilo je reči i da se u kompenzaciju uključi i jedan deo Crne Gore na severu, kao nadoknada za Popovo polje, ali ništa od toga nije bilo zvanično.
Od toga nije bilo ništa jer niti je potpisan kakav dogovor, niti je Franjo Tuđman to mislio ozbiljno. On je to radio samo da bi zavarao drugu stranu, jer je na kraju, kada je trebalo stvari paragrafirati, rekao da će to učiniti tek kada se prizna nezavisnost BiH. Drugim rečima, trebalo je dobiti pristanak cele BiH za takvu trampu teritorije.
Razvijati specijalne odnose
NN: Kako ocjenjujete sadašnji odnos Srbije sa Republikom Srpskom i Bosnom i Hercegovinom?
JOVANOVIĆ: Boreći se za poštovanje međunarodnog prava na jugu Srbije, mi se borimo i za poštivanje Dejtonskog sporazuma u BiH i to je nešto što je povezano međusobno, premda ima pokušaja da se sam dejtonski sporazum revidira, ne samo u delovima, nego i u suštini. Interes Srbije jeste da se Dejtonski sporazum poštuje do kraja, da u njemu, u okviru Bosne i Hercegovine, ostane Republika Srpska i da se razvijaju specijalni odnosi Srbije sa Republikom Srpskom, ali i celom BiH.