Poremećen sistem vrijednosti u društvu bitno je uticao na porast nasilnog ponašanja među maloljetnicima, ističe Snježana Vuksan, socijalni pedagog, sa dugogodišnjim iskustvom u radu sa djecom, koja posljednje četiri godine radi na poslovima za rad sa maloljetnim prestupnicima u Centru za socijalni rad Banjaluka.
"Ono što je nekada bilo nedopustivo, neprimjereno i što se radilo vrlo skriveno, da niko o tome ne zna, danas je preplavilo televiziju. Dijete ne može da selektuje šta je prihvatljivo, a šta nije. Ako mu se takve stvari plasiraju na televiziji, ako mu se, ne daj bože, plasiraju i u porodici, te je ono ili žrtva zlostavljanja ili svjedok takvom ponašanju oca i majke, naravno da ono samo preuzima takvo ponašanje", kaže Vuksan.
NN: Javnost je šokirao slučaj u banjalučkoj Tehničkoj školi, gdje je srednjoškolac na času pretukao profesoricu nakon što mu je upisala neopravdan čas. Kako komentarišete takvo ponašanje maloljetnika?
VUKSAN: Stigao nam je izvještaj iz Ministarstva unutrašnjih poslova, iz kojeg smo saznali šta se u Tehničkoj školi dogodilo. Ja, još ne mogu dati informacije o djetetu. U toku je postupak dijagnostike. To što se dogodilo ukazuje na dubok problem, koji se sigurno nije manifestovao samo tada, u tom slučaju, nego datira odranije, što su mi i njegovi roditelji potvrdili tokom razgovora. Dječak je u postupku testiranja kod našeg psihologa i ja sam njegovu majku uputila prema Centru za mentalno zdravlje. Nakon postupka dijagnosticiranja, utvrdiće se pravi problem i uzroci tog problema, kako bi se mogli preduzeti adekvatni oblici zaštite.
NN: Da li ste do sada imali ovakvih slučajeva?
VUKSAN: Nije mi se, zaista, nikada do sada dogodilo da dijete digne ruku na bilo kog radnika škole.
NN: Mladi sve češće svađe rješavaju tučama, a posežu i za pištoljima, noževima i bombama. U poređenju sa ranijim godinama, u kojoj mjeri su danas ovakve pojave prisutne u društvu?
VUKSAN: Stanje u društvu je poremećeno. Što se tiče brojčanih podataka u pogledu maloljetničke delinkvencije bilježimo pad, ali je delinkventno ponašanje fenomenološki poprimilo neku drugu sliku. Dakle, do sada su djeca činila krivična djela kao što su sitne krađe, eventualno teške krađe, a kada bi to bilo razbojništvo, onda bi značilo da se radi o nečemu jako ozbiljnom. Međutim, danas je postalo uobičajeno da djeca čine teške i lake tjelesne povrede i da su sklona nasilničkim ponašanjima i veoma je važno napomenuti da smo posebno mi ovdje osjetili porast takvih vrsta ponašanja u 2006. godini. Čak trećina maloljetnih počinilaca krivičnih djela u 2006. godini, počinila su krivična djela koja se odnose na nasilničko ponašanje, tjelesne povrede, učestvovanja u tučama, a ostale dvije trećine su bile sva ostala krivična djela, koja maloljetnici čine. Ove godine, iako još nismo radili temeljitu statistiku, mislim da je ta vrsta delinkventnog ponašanja, lagano ublažena. Ne mislim brojčano, nego po intenzitetu.
NN: Škole su preplavljene snimanjem i razmjenom video-klipova putem mobilnih telefona, posebno onih sa nasilnim i pornografskim sadržajem. Koliko je to zabrinjavajuće?
VUKSAN: Poremećen sistem vrijednosti u društvu za posljedicu ima takve pojave. Takvo ponašanje je za njih afirmativno, jer ono što je nekada bilo nedopustivo, neprimjereno i što se radilo vrlo skriveno, da niko o tome ne zna, danas je preplavilo televiziju. Nedavno sam slušala jednog iskusnog psihijatra, koji je govorio o vršnjačkom nasilju, te naveo jedan primjer, da današnje dijete bar tri do četiri sata provede uz televiziju, a na televizji u ta četiri sata on vidi nekoliko desetina ubistava na različite načine. Dijete u tim godinama ne može da selektuje šta je prihvatljivo, a šta nije, ako se to njemu plasira na televiziji, ako mu se, ne daj bože, plasira i u porodici, te je on ili žrtva zlostavljanja ili svjedok takvom ponašanju oca i majke, naravno da on to preuzima i sam. Uz sve to, takvo ponašanje još nije ni kažnjivo toliko, jer on prati odrasle ljude, koji na taj način sebi bez problema pribavljaju sredstva za život. Kada to dijete dođe u period svog života da može da shvati da je to ponašanje vrlo loše i da nije prihvatljivo, ono tada ne može samo sebi pomoći, jer predugo živi na taj način.
NN: Stiče se utisak da škola, kao prva institucija, koja poslije porodice susreće dijete, gubi autoritet, s obzirom da se delinkventni ispadi sve češće dešavaju u školama?
VUKSAN: Naravno. Škola je odavno izgubila autoritet, ali za to nisu kriva djeca, nego ljudi koji rade u školi. Odnos prema djetetu je najbitniji, jer koliko mu se pruži, toliko će se i dobiti. Nije dijete to koje kreira odnos sa odraslim čovjekom, nego obrnuto, a tako isto je i sa školom. Kako god se škola, odnosno personal škole odnosi prema učenicima, takvu poruku dobijaju nazad. Naravno, učenik je taj koji mora poštovati pravila ponašanja i prosvjetni radnici se žale vrlo često da ih djeca ne poštuju, a to je individualno, jer ima profesora koje djeca poštuju. Imamo izuzatno dobru saradnju s Poljoprivrednom školom, gdje vrlo malo djece izostaje s nastave, vrlo malo ekscesa se dešava u toj školi, zato što je personal škole takav da ima razumijevanja za dijete, počev od direktora pa do najnižih struktura.
NN: Koliki problem predstavlja to što je većina mladih u periodu adolescencije, praktično "na ulici", jer imaju previše slobodnog vremena, a veoma malo organizacija djeci nude besplatne aktivnosti?
VUKSAN: Možda i u nekim manjim sredinama postoji volja za pružanje besplatnih sportskih i drugih aktivnosti, ali problem predstavlja novac, jer sve zavisi od materijalne podrške. Dnevni centar, koji imamo, ne bi mogao da funkcioniše da nismo imali podršku grada Banjaluke. Mi pokušavamo da djecu uključimo u redovne tokove života, da posjećuju i sajmove i izložbe, ali sve to košta, a evidento je da takav način rada ima pozitivne efekte. Otvoren je i vaspitno-popravni dom. Sigurno da su prije djeca, kojima su izrečene vaspitne mjere i u otvorenom sistemu zaštite, znala da će, ukoliko to ne budu poštovali, dobiti vasitno-popravni dom, koga nije bilo, tako da je sve generalno bilo vrlo loše postavljeno i vrlo pogubno za djecu, s te strane što su oni išli dalje u činjenje krivičnih djela. Vaspitno-popravni dom, onako kako je sada postvaljen kod nas, mislim da dosta dobro funkcioniše i zapravo predstavlja slamku spasa mnogoj djeci. Jedan dječak za desetak dana izlazi iz vaspitno-popravnog doma. Da nije otišao tamo, on bi sigurno do sada bio u Kazneno-popravnom zavodu u Foči. On je u vaspitnom domu završio srednju školu, vani mu se nikako nije dalo, jer ima potpuno rasturenu porodicu i nismo imali toliko mogućnosti i mehanizama da ga zaštitimo od stravično loših uticaja njegovih roditelja. Da je bilo sreće, da imamo vaspitnu ustanovu, pa da je taj momak izuzet iz porodice sa 14 godina, sigurno bi danas bio u neuporedivo boljem položaju.
NN: Gdje treba tražiti uzroke agresivnog ponašanja maloljetnika, od kojih su neki spremni da počine čak i ubistva?
VUKSAN: Kao i čovjek, tako je i dijete sklono nasilničkom ponašanju u onom momentu kada važne segmente svog života ne drži u rukama. Što se tiče djece, ako je porodična situacija poremećena, ako to dijete nema uporište i sigurnost u porodici, te dolazi u školu gdje takođe nailazi na prepreke, školski neuspjeh i ni tu mu nije stabilno područje i osjeća se neprihvaćeno, a prirodna želja svakog od nas je da pripadamo negdje i da se negdje osjećamo dobro, jasno je da će to dijete po svaku cijenu htjeti da pripada nekoj grupi. Ukoliko mu je i slobodno vrijeme dezorganizovano, te nije nigdje uključeno i ne pripada nikakvoj grupi, znači nema tog područja gdje se ono osjeća ostvarenim i naravno da ga to frustrira i produbljuje njegovo nezadovoljstvo. Dijete je u svakom momentu napeto i želi da taj svoj bijes iskali na nekome, a obično to djeca rade u društvu vršnjaka, jer im je to najlakše.
NN: S obzirom na takvo stanje, da li se iz te kategorije mladih zapravo regrutuju kriminalci?
VUKSAN: Da, vrlo često, ali ne zato što su oni predisponirani za to. Regrutovani su, uslovno rečeno, kao maloljetni delinkventi, samim tim što čine nešto što je nedopustivo i ta vrsta ponašanja je definisana kao krivično djelo. Drugo, može ih to navesti i na činjenje nekih drugih vrsta krivičnog djela, samim tim što su izvan porodične kontrole, izvan strukture u pogledu provođenja slobodnog vremena, sklona su nekim marginalnim grupama, ne postižu uspjeh u školi. Naravno, svako od nas bježi od mjesta gdje se osjeća neugodno, a toj djeci je neugodno u školi i onda su skloni bježanju s časova, promjenama i napuštanju škola, što ih odvlači u mogućnost da čine neka nova krivična djela, odnosno neke druge vrste krađa, razbojništava i slično.
NN: Kako treba pristupiti takvim problemima?
VUKSAN: Sistematskim i sistemskim pristupom ovom problemu, situacija bi se poboljšala. Kada djeca dođu u Centar za socijalni rad, onda je problem i dubok i širok. Za sve roditelje, prirodno je da probleme koje imaju sa djecom žele riješiti u svojoj kući, da niko za njih ne sazna, ni susjedi, a kamoli institucija. Kada oni dođu kod nas, onda je jasno da njihov problem dugo traje. I sama sam se, kao roditelj pitala, da li je moje dijete ovako dobro i vani i razmišljaju li drugi o njemu kao ja, jer smatram da nema nikakvih problema s njim. Znači, roditelj je obično taj koji posljednji sazna ukoliko djeca idu lošim putem. Djeca se vrlo često konformistički ponašaju u kući, ta neka svoja loša ponašanja ostave vani i ako imaju neki problem, oni ga iskale vani, a ne u kući, zato što prvenstveno vole svoje roditelje i iz emotivnih razloga ne žele da ih povrijede. Pokušavaju da im udovolje, a vani im to nije toliko važno i budući da oni u školi provode više vremena nego sa svojim roditeljima, zbog toga se vrlo često prvi problemi evidentiraju upravo u školi. Znamo koliko škola vodi računa o tom vaspitnom segmentu, a trebala bi, zato što je ona prva institucija, jer opet kažem, da, kada dođe do Centra, onda je to već uhvatilo maha. Zbog toga bi bili potrebni pravi stručni timovi u školama, koji će sada, u istom momentu, ne danas, nego juče reagovati. Škola je ta u kojoj se obično evidentiraju prvi problemi i koja može stručno reagovati. Nažalost, imamo iskustava sa stručnim timovima, koji reaguju na način da djeca dobijaju disciplinske mjere, što nije stručni rad.
NN: Kakvi su korektivni mehanizmi u društvu, koji pružaju pomoć porodicama, koje su opterećene određenim socijalnim problemima?
VUKSAN: Što se tiče rada s porodicom, ako nam je evidentirano dijete s poremećajem u ponašanju, bilo da je počinilac krivičnog djela ili da je došao roditelj da kaže da ne može više da se nosi sa tim problemima, mi u Centru odlučujemo shodno njegovim potrebama i preduzimamo adekvatne mjere njegove zaštite. Kakva god to zaštita bila, ona uključuje paralelan rad sa roditeljem i djetetom. U početku, oni su i fizički skupa, a nakon nekog vremena, prema nekim procjenama, mi ih razdvajamo i tada djeca dolaze na individualne razgovore ovdje i ako treba odlaze u Dnevni centar. Centar ima i individualni i grupni rad sa roditeljima. Indirektno se pružaju i svi dalji oblici zaštite. Na primjer, ukoliko je roditelj alkoholičar, uključujemo ga u sektor za rad sa alkoholičarima. Dakle, uključujemo onoliko stručnih radnika koliko je problema evidentirano.
NN: U kojoj mjeri je prisutna saradnja stručnjaka, odnosno socijalnih radnika, pedagoga i psihologa u oblasti rješavanja problema maloljetničke delinkvencije?
VUKSAN: Mi sa nekim školama imamo odličnu saradnju, a sa nekima nemamo. Sve zavisi od toga kakav je personal škole. Nekada imamo diplomirane psihologe, koji, kada ih pitamo šta ste uradili za to problematično dijete, kažu sve smo uradili, izrekli smo sve ukore, što je pretužno, kada to izgovori mladi diplomirani psiholog. Na suprot tome, imamo ljude koji nisu tog usmjerenja, ali imaju taj osjećaj za pravi rad sa djecom.
NN: Kakvi su statistički podaci o maloljetničkoj delinkvenciji, s kojim raspolažete?
VUKSAN: Centar za socijalni rad Banjaluka raspolaže onim statističkim podacima o maloljetnim prestupnicima, koji su počinili krivično djelo na području opštine Banjaluka. Prema tim statistikama, možemo se pohvaliti da je broj maloljetnih prestupnika na ovom području u značajnom padu. U poređenju sa 2006. godinom, taj pad se u 2007. godini kretao za oko 25 odsto, a i u poređenju na prošlu godinu, ove godine takođe bilježimo manji broj maloljetnih prestupnika, ali ne mogu govoriti o procentima, jer još nismo obradili te statistike.