U travničkoj mahali Zenjak nalazi se malena bosanska kuća koja je promijenila mnogo vlasnika, ali koja nije ostala poznata ni po jednom od njih, već upravo po onom siromahu koji nikada nije bio njen vlasnik, nego se samo u njoj rodio. Danas je ta kuća s ispucalim zidovima ispunjena zaostavštinom pisca Ive Andrića, našeg slavnog nobelovca.
U vrijeme Andrićevog rođenja kuća je bila u posjedu porodice Antunović (Tadija Antunović bio je krsni kum Ivi Andriću), a zatim je postala vlasništvo Stjepana Majkića Jurišića, da bi je 1925. godine otkupio Pero Zec. Već sedamdesetih godina prošlog vijeka Skupština opštine Travnik pokrenula je inicijativu za otkup kuće i njeno preuređenje u spomen-muzej, te su 1971. godine započeti radovi na rekonstrukciji objekta.
`Verujte, uvek sam se pitao šta će im ta moja rodna kuća u Travniku. Nije to Šatobrijanov zamak u Bretanji, velika kuća Viktora Igoa u Parizu ili Tolstojeva Jasna poljana...`, zapisao je Ljubo Jandrić negodovanje skromnog Andrića na aktivnosti koje su Travničani započeli na njegovoj rodnoj kući.
KUĆA PRETVORENA U MUZEJ
Kuća je tada potpuno srušena i sagrađena je po istovjetnim dimenzijama na osnovu idejnog projekta arhitekte Nedeljka Rosića iz Sarajeva. Otkupna cijena kuće, idejni projekat, rekonstrukcija i opremanje enterijera bila je dva i po miliona tadašnjih dinara, a finansijska sredstva za ovu svrhu obezbijedila je Skupština opštine Travnik.
Andrić, poznat kao veoma skromna osoba, nije bio oduševljen idejom da mu se još za života podiže neka vrsta mauzoleja. Na Jandrićevo obavještenje da je planom predviđeno da se avlija adaptira za književne susrete, da će u prizemlju biti uređena kafanica u bosanskom stilu, dok bi se na spratu kuće nalazile spomen-soba i biblioteka, Andrić je rekao da smatra da su Travničani načinili dvije greške.
`Prvo, kao što se zna, ja sam rođen u sirotinjskoj kući, a ovo što oni prave daleko je od bede. Drugo, gde ste videli da kafana ide zajedno sa bibliotekom`, zapisao je Jandrić prenoseći Andrićeve riječi u Beogradu 1974. godine.
Danas bi se pisac, da je živ, vjerovatno obradovao kada bi vidio da kafana ne radi ali, kako kaže Enes Škrgo, kustos spomen-muzeja u Travniku, to i nije tako dobro.
`Pošto sve radimo uglavnom na volonterskoj osnovi, rad ove kafanice u kojoj bi se takođe mogli održavati različiti kulturni sadržaji bio bi nam od velike koristi s finansijske strane`, ističe Škrgo.
S njim se slaže i Fatima Maslić, direktor Zavičajnog muzeja Travnik, pod čijim je okriljem kuća nobelovca još od 1974. godine. Kuća je 1975. godine, na dan smrti pisca, imenovana u Memorijalni muzej rodna kuća Ive Andrića. Na uređenju stalne izložbe učestvovala je Miroslava Miljanović, viši kustos Muzeja književnosti BiH.
TREBA VIŠE NOVCA I REKLAME
`Muzej, a samim tim i rodnu kuću Ive Andrića, sufinansiraju opština Travnik i kanton. Ta minimalna sredstva su, međutim, dovoljna tek za pokrivanje ličnih dohodaka zaposlenika. Tako sve projekte koje smo već sproveli i koji su tek u planu, mi zapravo sami finansiramo`, kazala je Maslićeva.
A prošla godina, navela je, definitivno je bila u znaku Ive Andrića, organizovane su razne izložbe, urađen je multimedijalni CD i još mnogo toga.
`Tako zapravo nismo baš bili usmjereni na tehnički dio, tipa popravka zidova u kući, već više na nekakvo duhovno osvješćivanje. Bilo šta da je u pitanju, neko dodatno sredstvo finansiranja, jako bi nam koristilo jer ovo što imamo nije dovoljno`, naglasila je Maslićeva.
Danas svi zainteresovani posjetioci mogu svakim radnim danom od osam do 18 časova da razgledaju rodnu sobu velikana, nazvanu `Travnička hronika`, kao i biblioteku u kojoj se nalaze izdanja Andrićevih djela na mnogim stranim jezicima, prva izdanja njegovih knjiga, fotografije s dodjele Nobelove nagrade itd.
`Materijala ima još mnogo više, ali naprosto to ovdje ne možemo držati. Kuća, ma kako bogata eksponatima bila, ipak je, s tehničke strane posmatrano, u lošem stanju. Zidovi su ispucali na mnogo mjesta i ovo nije okuruženje u kome bi se svi ti eksponati čuvali kako valja. Bilo da se radi o nekom grčkom ili mađarskom prevodu Andrića ili da se radi o jedinim trenutno postojećim fotografijama s dodjele Nobelove nagrade (čiji su negativi izgorjeli proteklih godina u Sarajevu), treba se još bolje brinuti o tim vrijednostima`, apeluje kustos Škrgo.
On smatra da bi, između ostalog, bilo veoma poželjno napraviti bolju reklamu, kako bi i strani studenti slavistike dolazili u Travnik i koristili originalnu literaturu i uopšte vidjeli detalje koji ih zanimaju, a koje ne mogu vidjeti nigdje osim u rodnom gradu slavnog nobelovca.
U proljeće su, kaže, uvijek bolje posjete kući, a naročito u vrijeme đačkih ekskurzija.
NEMA ANDRIĆEVE ULICE
Zaposleni u Zavičajnom muzeju Travnik trude se s malo novca da privuku ljubitelje Andrićevog djela na raznovrsne projekcije i postavke kojima se čuva uspomena na vrijednu zaostavštinu nobelovca.
`Hvaleći mene, Travnični pomalo hvale i sami sebe. Ne zameram im. Sva je Bosna slična Travniku. Uostalom, ceo Balkan je takav`, kazao je jednom Andrić.
Ali, ne računajući entuzijaste zaposlene u Muzeju, Travničani, baš kao ni ostali Bosanci, izgleda više nisu ono što su bili. U cijelom Travniku, osim Andrićeve rodne kuće, danas više ne postoji nijedna ulica, nijedna ustanova koja nosi ime velikog čovjeka bosanske i svjetske književnosti.
Ipak, Fatima Maslić je optimistična. Ona smatra da se od prošle godine sve `zahuktalo` i da u budućnosti može biti samo bolje.
`U vremenu u kakvom živimo dobro je da se i ovoliko radi. Istina je da novca dobijamo malo, ali nam je u planu da od proljeća opet s radom počne kafana u avliji kuće i da od tih sredstava popravimo zidove kuće i verandicu. A što se tiče ulica... Ko zna, korak po korak, možda u skorije vrijeme i uputimo apel vlastima, te da se bar jedna ulica u gradu preimenuje u Andrićevu ulicu`, kazala je Maslićeva.
Od opštinskih vlasti u Travniku o ovom pitanju do sada nismo uspjeli dobiti precizne podatke.
Bh. građani, poštovaoci djela i imena slavnog nobelovca, nadaju se da će napokon uskoro iz opštinskog i državnog budžeta naći prijeko potrebna veća finansijska sredstva za ulaganje u Andrićevu rodnu kuću kako bi bogata zaostavština bila adekvatno čuvana za mnoge buduće generacije.
Travnik - Bivša prijestonica vezira
`Bosansko more` naziv je kojim režiser Emir Kusturica često naziva grad u koji su ga kao dijete, umjesto na Jadransko primorje, slali na ljetni raspust. Nevezano za to, međutim, mnogi stanovnici Travnika uvjereni su da je na prostoru njihovog grada i okoline nekada zaista bilo more. Kotlina između Vlašića i Vilenice otvorena je knjiga u kojoj je smješten možda najromantičniji grad u BiH. Kako kažu knjige, grad ima povoljnu klimu, ali njegovi stanovnici dobro znaju koliko su `povoljni` vjetrovi koji donose dah studeni s Vlašića.
IMPRESIVNA ARHITEKtURA
Travnik je smješten 90 km zapadno od Sarajeva i trenutno, s okolnim mještanima, ima oko 70.000 stanovnika. Njegov turistički pečat uveliko je zasnovan na istoriji i geografiji, pa je tako obližnja planina Vlašić velika atrakcija Travnika. Međutim, sam grad takođe je veoma interesantan, prvenstveno zbog svoje arhitekture. Travnik je poznat po tome što je bio prijestonica osmanskih vezira od 1686. do 1850. godine, pa i njegovo bogato kulturno nasljeđe datira iz tog perioda. O nizu brojnih vezira sam Ivo Andić je napisao da je bilo svakojakih: i mudrih i čovječnih, i nemarnih i ravnodušnih, i smiješnih i poročnih, ali i tako teških i opakih da o njima i sama priča prećutkuje najgore i najglavnije, kao što narod, iz sujevjernog straha, ne voli da pominje bolest i zle stvari po imenu. Svaki takav vezir bio je težak cijeloj zemlji, ali ipak najteži Travniku, jer svuda po Bosni on je vladao tuđom rukom, a ovdje je bio lično sa svojom nepoznatom ćudi, sa svojom pratnjom i poslugom.
Ali vratimo se gradu i njegovoj bogatoj arhitekturi. Stari dio grada postoji još od vremena bosanske nezavisnosti u prvoj polovini 15. vijeka. U gradu se nalaze brojne džamije i crkve, kao i grobovi važnih istorijskih ličnosti, orijentalne kuće, dvije sahat-kule, te ulične česme i drugi tragovi orijentalne arhitekture. Gradski muzej izgrađen 1950. godine je jedna od najimpresivnijih kulturnih institucija u regiji.
Kao i većina bosanskih gradova, Travnik ima svoju Gornju i Donju čaršiju. I mada bi za pretpostaviti bilo da je Gornja čaršija ona visoka, zapravo se viši dio grada zove Donja čaršija, u skladu s tokom rijeke Lašve. A o tom starom dijelu grada prvi pisani zapis datira iz 1463. godine. Pod tim imenom Travnik je spomenut prvi put i to povodom prolaska sultana Mehmeda Fatiha prema Jajcu. Tek je veliki travnički legator i vezir Mehmed-paša Kukavica u 18. vijeku dao konture Gornjoj čaršiji. Iz tog perioda, posebno u mahali Osoje, sačuvan je veliki broj bosanskih kuća, skladnog arhitektonskog rješenja, a prvenstveno funkcionalnog za svakodnevni život. Tu se, takođe, nalazi i jedna od prvih medresa u zemlji.
TVRč