S obzirom na to da je za uspjeh u bilo kojem poslu, pa tako i u sportu, neophodna velika žrtva i rad, podrška najbližih svakako je jedan od faktora koji u velikoj mjeri doprinosi samopouzdanju i napretku.
Međutim, iskustva trenera pokazuju da roditelji, koji bi od samog početka u usponima i padovima trebalo da budu podrška svojoj djeci, često svoje komplekse i neostvarene želje liječe na njima te ih kažnjavaju i za najmanje neuspjehe.
Sa takvom neprijatnom situacijom sreo se i Nebojša Matijević, trener Atletskog kluba Borac i selektor muške atletske reprezentacije BiH.
"Bio je primjer u jednom klubu u našem savezu gdje je roditelj nakon što dijete nije osvojilo prvo mjesto u disciplini 100 metara prepone zabranio kćerki da se bavi sportom, iako je dijete vrlo talentovano", kaže Matijević.
Takvih primjera, gdje roditelji imaju prevelike ambicije, navodi, ima u svim sportovima, naročito u onim koji su bolje plaćeni poput tenisa.
Isto tako, govori on, bilo je slučajeva da roditelji imaju prevelike ambicije, prije svega zato što su oni nekada imali dobre rezultate, pa smatraju da i njihova djeca treba da budu jednako uspješna.
"Iz iskustva znam da veću tenziju doživljavaju djeca bivših vrhunskih sportista nego djeca ljudi koji se nikad nisu bavili sportom. U tenisu je najupečatljiviji taj dojam, upravo zato što je taj sport najprofitabilniji", naglašava Matijević.
U tenisu, kaže, svi očekuju da im dijete bude kao Ana Ivanović, Jelena Janković ili Novak Đoković. Dodaje da smo daleko od te realnosti, pa zato treba da postoji sportski psiholog da usmjerava i djecu i roditelje, a uloga trenera je da kanališe njihove sposobnosti.
Uspjeh se ne postiže preko noći
Prema riječima Miše Radakovića, direktora Teniskog kluba Mladost iz Banjaluke, iako je evidentno da je interesovanje za tenis poraslo nakon što su srbijanski teniseri postigli veliki uspjeh, nekih drastičnih slučajeva kažnjavanja ili pritisaka roditelja na mlade tenisere nije bilo.
"Kod nas nije bilo nekih drastičnih slučajeva tog tipa, bar se djeca nikad nisu žalila. Znam da ima slučajeva u Srbiji i Hrvatskoj da ljudi prodaju kuće i ulažu u svoju djecu, ali kod nas to i nije tako jer se takav uspjeh ne postiže preko noći. Ja nisam protiv bilo čijeg uspjeha, ali smatram da puno kockica mora da se složi da bi dijete uspjelo", govori Radaković.
Kaže da svi roditelji, koji toliko ulažu, gledaju tog jednog sportistu koji je osvojio milione i nadaju se da će njihovo dijete biti takvo, ali šansa za to je vrlo mala.
Nakon uspjeha srbijanskih tenisera, govori, dešavalo se da roditelji dovode djecu mlađu od šest godina da ih upišu da treniraju.
"Mi ne upisujemo djecu mlađu od šest godina jer nisu dovoljno zrela i nema potrebe da kreću tako rano. Kada roditelj dovede mnogo mlađe dijete, tu se vidi da je to više njegova želja da ono trenira jer dijete možda vidi na televiziji i kaže da mu se to sviđa, ali ono ne zna šta znači trenirati", objašnjava Radaković.
Ucjene i kazne proizilaze iz bolesnih ambicija
Da ambicioznih roditelja ima i u fudbalu kao i u drugim sportovima potvrđuje i Vlado Jagodić, šef stručnog štaba Fudbalskog kluba Borac.
"Ono što je najgore, a što se često dešava, pogotovo u fudbalu, su bolesne ambicije roditelja, koji prisiljavaju dijete na nešto što ono ne može. Smatram da bi svi roditelji trebalo da budu svjesni šta im dijete može, a šta ne", navodi Jagodić.
Kaže da bi za sve roditelje bilo pravo bogatstvo da shvate da - ako su upisali dijete u klubove da treniraju - su ih doveli stručnjacima, znači ljudima koji su zaduženi za tako nešto i da će oni sigurno najviše i najbolje procijeniti šta dijete može.
"Evo i kod nas, u našem klubu, imamo situacija gdje su roditelji zaista ambiciozni i žele da dijete pošto-poto bude fudbaler. Nažalost, šteta je da se to dijete forsira u fudbalu ukoliko je procjena negativna. Te ucjene i kazne, ako dijete ne ostvari ono što su mu roditelji postavili, proizilaze upravo iz bolesnih ambicija", navodi Jagodić.
Takav roditelj, kaže, spreman je da učini sve kako bi dijete u neku ruku prisilio da napravi vrhunski rezultat, a ono to ne može.
"Već šest godina radim sa seniorima, ali i u ovom trenutku osjetim da ima razmišljanja pojedinih roditelja da njihovo dijete treba da bude standardni igrač FK Borac, ali ta djeca to ne mogu. Najčešće se djeca gube između juniorskog i seniorskog staža jer misle ako su završili u juniorskom stažu Borca da treba da budu prvotimci u Premijer ligi", kaže Jagodić.
On naglašava da je podrška roditelja mladim sportistima izuzetno važna.
Zbog ovog problema, ali i zbog bolje psihičke pripremljenosti igrača za meč, kako navodi, pomoć sportskog psihologa bila bi jako važna.
"Štele" za igranje u prvom timu
Predrag Pašić, nekadašnji krilni igrač Fudbalskog kluba Sarajevo i reprezentativac bivše Jugoslavije, koji već 14 godina vodi Omladinsku školu fudbala Bubamara takođe tvrdi da se svakodnevno susreće sa negativnim, često i pogubnim uticajem roditelja u sportskom razvoju svoje djece.
"Nažalost, to nije problem samo sporta, već društva u cjelini. Za upis na fakultet traži se tata da nađe 'štelu', za pronalazak zaposlenja opet se tata traži da nađe posao. Logično je da tata negativno utiče i da djeca nesvjesno traže od svojih roditelja da ih ubace i u prvi tim. Djeca su u ovo naše vrijeme izgubila pravo na odgovornost. Oteto im je i pravo na ambiciju jer ja svakodnevno gledam roditelje kako su ambiciozni umjesto svoje djece", priča Pašić, koji vodi jednu od najmasovnijih fudbalskih škola u Sarajevu.
Uticaj roditelja, prema njegovim riječima, bi trebalo da se ograniči na proces stvaranja sportiste kod kuće.
"Osim treninga, dvije najvažnije stvari su proces odmaranja i pravilna ishrana. Tu mi treneri nemamo puno uticaja i to je zadatak roditelja, da im se djeca kvalitetno odmaraju i kvalitetno hrane jer bez toga nema sportiste. Međutim, najčešće naši roditelji misle da će sve riješiti ako urgiraju da im sin igra u prvom timu", navodi Pašić.
On smatra da je pogrešno i često razmišljanje da djeca moraju postati zvijezde.
"Naravno da smo i mi maštali o velikom novcu i stadionima, ali smo na sport išli jer smo voljeli da se igramo. Uz to znalo se da je škola najvažnija. Međutim, sada mnogi roditelji pospješuju pohlepu te djece koja nisu kako treba ni zaigrala u prvom timu, a važan im je novac", kaže Pašić.
Upisana na tenis, a to ne želi
Saša Mićin, trener Plivačkog kluba Mladost, kaže da su roditelji generalno jedan od bitnih faktora da dijete uopšte i dolazi na treninge, a samim tim i da uspije u nekom sportu.
Problem je, ističe, što danas djeca teško stiču naviku redovnog dolaska na treninge i teško prihvataju činjenicu da moraju da se pomuče, čemu doprinose i sami roditelji koji žele da djeca uspiju, ali koji smatraju da djeca ne treba da se forsiraju i da puno rade.
"Sami roditelji idu po principu - dijete je on, nemoj ga forsirati, a do vrhunskih rezultata ide se samo radom i disciplinom. Roditelji sebi katkad dopuštaju da ulaze u neku vrstu stručnog rada, da daju procjene", govori Mićin.
Isto tako, kaže, ima i roditelja koji svoje komplekse i neke svoje propuštene životne šanse rješavaju forsirajući djecu.
Boris Suslovski, član juniorske i seniorske atletske reprezentacije BiH i prvak BiH na 400 metara tri godine zaredom, navodi da ima takvih slučajeva gdje roditelji vrše pritisak na djecu da postižu veće rezultate, iako djeca to ne mogu.
"Ne bih da imenujem, ali ima dosta takvih slučajeva i to ne samo kad su djeca u pitanju, nego i stariji. I treneri koji su tek počeli da se bave tim poslom ponekad tjeraju djecu da naprave neki rezultat koji nije u skladu sa njihovim godinama", kaže Suslovski.
I trinaestogodišnja atletičarka Violeta Batas priznaje da ima prijateljicu koju su roditelji upisali da trenira tenis iako ona to ne želi, tako da na treninge ide ljuta, a bude nekad i slučajeva da je ucjenjuju da neće izaći ili tako nešto ako ne bude trenirala i trudila se.
Uloga sportskog psihologa
Vukašin Gutović, profesor psihologije sporta na Fakultetu fizičkog vaspitanja i sporta u Banjaluci, kaže da bi sportski psiholozi sigurno imali svoje mjesto u klubovima u smislu popularizacije sporta, selekcije subjekata koji pokazuju interesovanje za sport, pomoći trenerima, psihološke pripreme sportista, regulisanja međuljudskih odnosa u sportu, te rješavanja problema motivacije.
"Prema nekim statističkim pokazateljima, od 50.000 djece koja pokazuju interesovanje za određene grane sporta, njih u nekom prosjeku pet do 20 stiže do vrhunskih rezultata. Na tom planu uloga psihologa je velika. Sportski psiholog potreban je od samog početka bavljenja sportom, u samom odabiru, motivaciji i usmjeravanju, kao i u otklanjanju određenih nesporazuma na relaciji roditelj, junior, trener", kaže Gutović.
Psiholog je, ističe, dobro došao zbog toga što nekad sportisti zbog malih slabosti koje pokažu na očekivanom planu ili onom koji sami sebi postave odustaju, razočaraju se, a sportista prije svega treba da bude stabilna ličnost.
Jasna Bajraktarević, sportski psiholog iz Sarajeva, smatra da je glavni zadatak roditelja da djeci usade osjećaj da je sport igra čiji su sastavni dijelovi i pobjede i porazi.
"Bez roditelja dete apsolutno ne može uspeti, ali nekad je upravo pritisak roditelja razlog zbog kojeg deca ne uspeju. Negativan uticaj roditelja je jedan od najvećih problema u razvoju mlade ličnosti, a samim tim i mladog sportaša", objašnjava Bajraktarevićeva.
Naglašava da sport ne počinje i ne završava pobjedom i porazom i tome se djeca moraju naučiti.
"Potrebno je da roditelji prate decu, ali da ih ne predvode, da im daju podršku ali da ne budu apsolutni inicijatori. Ukoliko je preveliki pritisak na deci, ona to mogu i moraju trpeti dok su u mlađim uzrastima. Međutim, kada porastu oni se suprotstavljaju tako što izađu iz sporta. To je najpogubniji rezultat, kada se detetu, umesto da postane zadovoljstvo, ogadi sport kojim se bavi", kaže Bajraktarevićeva.
Stvaranje vrhunskog sportaša počinje od najmanjih nogu. Tek sa dvadesetak godina, ukoliko se sve poklopi, može se govoriti o plodovima višegodišnjeg truda i odricanja.
"To je ogroman period od najmanje desetak godina. Ako se od malih nogu počne s pritiskom, dug je to period da se sve izdrži. Potrebno je znati gde prestaje podrška, a gde počinje pritisak i tu su treneri kojima se roditelji ne bi trebali mešati u posao", ističe Bajraktarevićeva.
Pozitivni primjeri podrške roditelja
Primjer uspješnih roditelja koji su svojoj djeci i treneri i koji s njima rade od najmanjeg uzrasta pa do osvajanja svjetskih rekorda je mnogo. U našem susjedstvu Ante Kostelić je od kćerke Janice i sina Ivice stvorio vrhunske skijaše. Vlatko Vlašić je svoju kćerku Blanku trenirao od malih nogu i sada je ona svjetska prvakinja u skoku uvis.
Jedan od svijetlih primjera iz bh. sporta je mladi teniser Mirza Bašić, trenutno jedan od najboljih juniorskih tenisera na svijetu.
On ističe da bez pomoć roditelja, moralne ali i finansijske, nikad ne bi mogao uspjeti. Ističe da mu ta pomoć nikad nije bila opterećenje.
"Moji roditelji nikad nisu ulagali novac u mene jer su imali namjeru da se obogate. Poznati su mi takvi slučajevi i to može stvoriti samo pritisak. Tenis je skup sport, ali ne počne se s ulaganjima velikim od samog početka. Na početku su me moji roditelji upisali jer su željeli da se nečim bavim, da se sklonim s ulice", priča Bašić, ističući da je tek kasnije počeo ostvarivati bolje rezultate, tako da se ulaganje njegovih roditelja isplatilo.
"I da nisam ništa postigao ne bi bila propast svijeta. Nisam imao veliko opterećenje tako da sam mogao da se skoncentrišem samo na svoju igru", kaže nam ovaj teniser.
Iako postoje priče o velikim zaslugama roditelja kod stvaranja vrhunskih sportaša, Jasna Bajraktarević smatra da se pravilni sportski razvoj treba prepustiti stručnjacima.
"Te lijepe priče o uspjehu interesantne su medijima. Međutim, mnogo je više onih koji su odustali od sporta zbog prevelike ambicije ili pritiska roditelja. Takve priče ne dolaze do medija", zaključuje Bajraktarevićeva.
Od drogiranja protivnica do prijetnji bombom
Najdrastičniji primjer roditelja "nasilnika" u svijetu sporta je francuski pukovnik Kristof Favio. Ovaj ambiciozni otac je marta 2006. osuđen na osam godina zatvora jer se ustanovilo da je drogirao protivnice svojih kćerki. Takođe, čuvena francuska teniserka Meri Pirs je godinama bila izložena očevim emotivnim i fizičkim napadima. Potpuno demoralisana, Pirsova je bila prinuđena da 1993. godine zatraži od suda da se njenom ocu Džumiju zabrani prisustvo na turnirima na kojima nastupa.
Prevelika ambicija skupo je koštala Damira i Jelenu Dokić. Dominantni otac je zbog velikog psihološkog pritiska na kćerku izgubio kontrolu nad svojom mezimicom, koja je najbolje teniske rezultate ipak napravila pod očevim okriljem. Ostaće upamćena izjava Damira Dokića da će baciti atomsku bombu na Melburn zato što su organizatori Australijen opena njegovoj kćerki Jeleni "namjestili" nepovoljan žrijeb.