Nasilje u porodici, jedan je od problema u društvu o kojem se često govori, ali se malo pažnje posvećuje psihičkom ili fizičkom zlostavljanju nad muškarcima od strane njihovih supruga.
Muškarci koji su žrtve nježnijeg pola, nasilje u većini slučajeva ne prijavljuju, tako da se o tom problemu rjeđe govori, pa se stvara slika da i ne postoji. Međutim, stručnjaci tvrde da je ono prisutno i da takvo zlostavljanje može da se završi i tragično.
Tako je poljska državljanka Monika Naumowicz-Bureković (31) uhapšena 22. septembra u kući, u zeničkom naselju Raspotočje, pod sumnjom da je ubila supruga Fuada N. Burekovića (50) iz Zenice.
Akcija policije uslijedila je nakon što je nepoznati građanin dojavio da je ta žena u martu ove godine ubila svog muža.
Muža ubila i bacila u septičku jamu: Policija je izvršila pregled lokaliteta, a prilikom vršenja uviđajnih radnji, u septičkoj jami, koja se nalazi u neposrednoj blizini porodične kuće, pronađeno je tijelo. Monika Naumowicz-Bureković je policiji priznala da je čovjeka sa kojim je živjela posljednjih 12 godina ubila pištoljem, nakon čega je tijelo, umotano u pokrivač, bacila u obližnju septičku jamu.
Jednako šokantan slučaj koji se desio krajem avgusta, kada je Edina Dizdarević (37) iz sela Srednji Bušević kod Krupe na Uni, ubodima nožem ubila nevjenčanog supruga Radu Mudrinića (52), zabrinuo je bh. javnost. Dizdarevićeva je kuhinjskim nožem Mudriniću nanijela više uboda u grudi, koji su za njega bili kobni i smrtonosni, te je on preminuo u kuhinji u porodičnoj kući. Nesrećni čovjek je imao više uboda po cijelom tijelu, a najviše u predjelu grudnog koša, leđa i vrata.
Još jedan takav slučaj zabilježen je u Kozluku, kada je žena muža ubila sa čak 41 udarcem budakom u glavu. Ramza Karajčić (51), zvana Remza, optužena je da je 30. juna ubila svog supruga Ramadana Karajčića (52), kojeg je, prema optužnici, izmasakrirala budakom, udarajući ga tim oruđem po glavi.
"Dok je ležao na spužvi, Karajčićeva mu je prišla i oštrim dijelom alatke udarala ga najmanje 41 put po glavi i grudima. Sedam udaraca zadala mu je u prednji dio glave i desnu stranu lica, a 33 puta u desnu stranu čela, nosa, vrata, grudi, i jednom u desnu stranu vrata", navedeno je u optužnici.
Oblivena krvlju, optužena je sama došla u Policijsku stanicu u Kozluku, gdje je dežurnom policajcu objasnila da je poljoprivrednom alatkom izudarala supruga po glavi, ali nije znala reći da li je on živ ili ne.
Tijana Savić, novinarka u Kabinetu direktora policije RS, rekla je da su na području tog entiteta, u prvih devet mjeseci ove godine, izvršena dva ubistva, gdje je žena ubila svog supruga.
Ćute jer nisu "slabići": Stručnjaci kažu da muškarci o nasilju često trpe i ćute, iz straha da će ostati označeni kao "slabići".
"Takvo ćutanje ih, nažalost, nerijetko košta života", upozoravaju stručnjaci.
Policijski izvori govore da je nasilje nad pripadnicama nježnijeg pola mnogo učestalije, ali, ipak, ima i obrnutih primjera.
Ljerka Stanimirović, portparol CJB Doboj, kaže da je za devet mjeseci ove godine, na području koje pokriva taj Centar i to u Policijskoj stanici Teslić, bio jedan zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka iz Zakona o nasilju u porodici, i to protiv oboje supružnika.
U nevladinim organizacijama, takođe, ističu da je nasilje nad ženama učestalije, ali i dodaju da se nasilje nad muškarcima ne bi smjelo stavljati na marginu.
Gordana Vidović, direktor Udruženja građana "Budućnost" iz Modriče, kaže da su im se, prema podacima iz pravnog savjetovališta, javljali i muškarci koje su zlostavljale supruge, ali i drugi članovi porodice.
"Muškarci su se obraćali najčešće zbog psihičkog zlostavljanja koje su trpjeli od strane svojih supruga: vikanje, nazivanje pogrdnim imenima, ucjenjivanje", pojasnila je Vidovićeva.
Dodaje da, prema istraživanjima i iskustvima službi iz susjednih zemalja, Hrvatske i Srbije, za razliku od žena koje fizičko i emocionalno nasilje u pravilu trpe godinama prije nego što potraže pomoć, muškarci žrtve reaguju mnogo brže i odlučuju se da prekinu nasilje.
Prema njenim riječima, nekolicina žrtava muškaraca, uspjela je da privuče mnogo veću pažnju medija nego hiljade žrtava žena.
"Svakako da bi trebalo progovoriti o nasilju nad muškarcima, te da bi i ta oblast morala ući u statistička istraživanja, ali ne smije se zaboraviti da se narodna izreka 'batina je iz raja izašla' i danas smatra poučnom mjerom, koju uglavnom koriste muškarci kako bi 'naučili pameti' one koji ih ne slušaju", konstatuje Vidovićeva.
S druge strane, Marija Burgić-Radmanović, načelnik Klinike za psihijatriju Kliničkog centra Banjaluka, smatra da muškarci koje supruge zlostavljaju to često prećute.
Osjećaju stid ili neugodnost: "Zlostavljani muškarci najčešće osjećaju stid ili neugodnost da o tome govore, u strahu su, osamljeni i stigmatizirani kao slabići. Većina njih ostaje u tišini i ćuti o nasilju. Često je ova tišina posljedica straha od ismijavanja i podrugivanja, straha od napuštanja doma i odvajanja od djece. Mnogi zlostavljani muškarci mogu osjećati strah da nisu 'pravi muškarci'", smatra Burgić-Radmanovićeva.
Dodaje da, zbog stereotipa o muškarcima, koji je duboko ukorijenjen u patrijarhalnom obrascu, pa i svojevrsnim bremenom jačeg pola - uglavnom kao žrtve nasilja o tome ne govore, pa ih i društvo donekle ne shvata.
"U većini slučajeva, muškarci su jače pogođeni emocionalnim nego fizičkim zlostavljanjem. Neljubazne i okrutne riječi mogu ih povrijediti na različite načine. Biti povrijeđen od osobe koja se voli i kojoj se vjeruje je razarajuće, pa se mnogi osjećaju zbunjeno i posramljeno. Najčešće ih partnerke ponižavaju i povređuju uvredljivim riječima u prisustvu drugih, uključujući i djecu. Posesivne su prema partnerima i teže da ih izoluju od prijatelja i porodice", kaže Burgić-Radmanovićeva.
Psiholog Srđan Puhalo smatra da će u jednom patrijarhalnom društvu, kao što je naše, svaki muškarac zlostavljanje nad njim nastojati da prikrije.
"U društvu kao što je naše, teško je i prihvatiti da muškarac u porodici trpi nasilje od žene i teško da će to priznati. Postavlja se pitanje koliko su muškarci hrabri da prijave tako nešto", kaže Puhalo.
Nema sigurnih kuća za muškarce: U BiH, kao i u gotovo svim zemljama u istočnoj Evropi, ne postoji nijedna sigurna kuća za muškarce koji su žrtve nasilja.
Dijana Tepšić, službenica za odnose s javnošću Gender centra - Centra za jednakost i ravnopravnost polova Vlade RS, kaže da, prema dosadašnjim evidencijama institucija subjekata zaštite, do sada nije bilo prijavljenih slučajeva ugroženosti života muškaraca da bi se primjenjivala mjera zaštite u sigurnoj kući.
"Svaka žrtva nasilja u porodici može da traži zaštitu od nadležnih institucija i organa, policije i centra za socijalni rad, tužilaštva i sudova. U RS za sada su registrovane i rade tri sigurne kuće za žene i djecu žrtve nasilja u porodici, koje vode nevladine organizacije i godinama se bave tom problematikom. Smještaj u sigurne kuće za sada je obezbijeđen samo ženama i djeci, jer su oni u mnogo većem broju žrtve nasilja u porodici", pojašnjava Tepšićeva.
Zlatan Hrnčić, stručni savjetnik Gender centra Vlade FBiH, kaže da su u šest sigurnih kuća, koje djeluju na području FBiH, tokom 2008. godine smještene 244 žrtve nasilja.
"U 2007. godini, u sigurnim kućama bilo je smješteno 265 žrtava nasilja u porodici. Svih šest sigurnih kuća su prihvatilišta za žene i djecu", dodaje Hrnčić.
Postoje najave da bi trebalo da bude otvorena prva sigurna kuća za muškarce u našoj zemlji. Udruženje "Medica" i Ministarstvo za rad i socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona odlučili su da osnuju sigurnu kuću za muškarce nakon pozitivnih iskustava i rezultata, ostvarenih u proteklim godinama u radu sa ženama i djecom - žrtvama nasilja u porodici.
"Poučeni iskustvima iz susjedstva, odlučili smo razmotriti projekat formiranja sigurne kuće za muškarce", rekao je Josip Martić, resorni kantonalni ministar.
Tražili pomoć u Srbiji: Prva sigurna muška kuća u Ćupriji, u Srbiji, i za sada jedina na području jugoistočne Evrope, počela je sa radom sredinom jula ove godine, a kako saznajemo, toj instituciji javljali su se i muškarci žrtve nasilja u porodici iz BiH.
Dušan Trifunović, predsjednik NVO "Muška sigurnost" i osnivač sigurne kuće za muškarce, kaže da su s radom počeli "stidljivo, sa varijantom da li je uopšte potrebno njeno postojanje".
"Međutim, nakon toga, usledio je ogroman broj poziva, tako da smo naše kapacitete napunili već u prvoj sedmici postojanja. Bilo je i muškaraca žrtava nasilja koji su nas zvali iz BiH", priča Trifunović.
Dodaje da je u početku bilo jako teško razgovarati sa ljudima jer je, kako ističe, bilo sramotno i komično pričati o takvoj temi.
Prema njegovim riječima, čak i policajci govore da bi "muškarci trebalo sami da reše problem, šamarom, na primer".
Međutim, dodaje, ako se problem ne suzbije iz korijena, posljedice su ponekad i zastrašujuće.
"U samom startu se javi psihičko zlostavljanje, a onda dođe i fizičko, tako da smo u poslednje vreme imali seriju ubistava muškaraca, koje su počinile njihove supruge, i to brutalno: odsecanje glave, udova; koristi se sekira, nož, a tu su i trovanja", upozorava Trifunović.
Pojašnjava da sigurna kuća za muškarce postoji za ljude koji nemaju gdje da odu, a društvene institucije ih ne vide kao osobe koje imaju problem.
"Mi želimo, pre svega, da delujemo preventivno. Imamo tim u kome su, pored pravnika, uključeni i sociolozi, psiholozi, pedagozi... Većini je dovoljno da samo ima kome da ispriča da ima problem", smatra Trifunović.
Činjenica da su u NVO "Muška sigurnost" primili veliki broj poziva u porodici zlostavljanih muškaraca, kao i to što su u rekordnom roku popunili kapacitete sigurne kuće za muškarce, pokazuju veličinu tog problema.
Njegovo rješavanje, upozoravaju stručnjaci, moguće je samo ako se svaka žrtva nasilja u porodici oslobodi predrasuda i zatraži zaštitu od nadležnih institucija i organa.
Takvim postupkom vjerovatno će, kako smatraju, i crni bilten iz policije u manjoj mjeri biti alarmantan.