Dvadesetpetogodišnji Zdravko Dejanović, rodom iz sela Banjani kod Bosanske Krupe, već skoro mjesec dana živi na ledini, a krov nad glavom mu je šator koji prokišnjava.
Šator je u nedostatku drugog utočišta razapeo na imanju bivše Zemljoradničke zadruge u selu Svodna kod Novog Grada/Bosanskog Novog. Kaže da nema nikoga od bližnjih.
`Samo na području opštine Novi Grad sam se 11 puta selio. Gdje god sam došao istjerali su me iz stanova i alternativnih smještaja. Posljednji podstanarski otkaz dobio sam u Svodni jer me je iz kuće istjerala gazdarica, iako sam joj sobu uredio i okrečio i platio dug za struju koga su napravili njeni bivši podstanari. Dao sam joj preko 1.000 maraka i još joj 200 dugujem`, priča Dejanović.
OD IZBJEGLIŠTVA DO ŠATORA
Tako se našao na livadi sa šatorom. Pored njega je napravio i svinjac i kokošinjac.
`Imam i dvije koze, a stoku izdržavam sa jedva stotinak maraka invalidnine koju sam dobio od boračke organizacije jer su mi u proteklom ratu na ratištu poginula dva rođena brata. Otac mi je umro prije deset godina, a majka nestala prije šest. Nekud je odlutala i više je nisam vidio. Imam jednu sestru koja sa porodicom i najmlađim bratom živi u Budvi u Crnoj Gori`, kaže Zdravko.
Njegove životne muke su počele kada je u toku posljednjeg rata kao desetogodišnji dječak izbjegao iz svog rodnog sela Banjani kod Krupe.
U šatoru smo zatekli oskudan namještaj koji je uglavnom dobio od mještana Svodne i to stari kauč od dasaka, rasklimani sto, nešto posuđa i komoda sa slikama njegove rodbine. Ručak kuva na šporetu na drva ispred šatora.
`Životinja mi je najžalije jer njima moram da nabavim hranu. Nedavno mi je uginulo jedno prase, od čega - ne znam, oboljelo je valjda`, kaže ovaj mladi čovjek koji je i sam bolestan.
ŽELJA KUĆICA
Prema nalazu ljekarske komisije on je umjereno retardirana osoba, obolio je i od epilepsije, a tvrdi da ga bole i bubrezi i srce.
`Trebao bi za sve te bolesti da trošim lijekove, a para za to nemam. Preživljavam kako znam i umijem. Povremeno nadničim i po komšijskim njivama. Pored šatora sam sebi usijao i nešto baštice. Ne znam koliko ću ostati ovdje i da li će me i s ove ledine otjerati`, kaže Zdravko i ističe da mu je najveća želja da ima pristojan krov nad glavom.
Ovaj mladić, koji nije naučio ni da čita, ni da piše, volio bi da se vrati u svoje rodne Banjane i da tamo sagradi kućicu iz koje ga niko neće otjerati.
U njegovom šatoru kada pada kiša puno je vode, ali kaže da je ipak u njemu našao privremeni mir jer za ovaj smještaj bar ne mora da plaća skupe kirije. Najviše se, dodaje, boji noći.
`Struje i vode nemam. Umjesto vrata svoj šator noću zatvaram poločom od iverice, a iz obližnje šume čujem i zavijanje vukova. Strahujem i od životinja i od ljudi`, navodi Zdravko.
Iako se boji ljudi jer je kroz život imao veoma loša iskustva, ipak vjeruje da će se ljudi dobre volje smilovati na njegovu sudbinu i da će mu pomoći da sagradi kućicu, pa makar bila i od dasaka.
`Vjerujem u Boga i smatram da je on milostiv. Nadam se da će mi neko od ljudi velika srca pomoći da nastavim život. Znam da bi me socijalni radnici rado smjestili u nekakvu ustanovu koja brine o duševnim bolesnicima. Nisam lud jer mogu da radim i zaradim za život. Valjda i za takve kao ja ima nade`, kaže Zdravko.