Sarački, samardžijski i sedlarski obrti su esnafi koji nestaju. Danas je rijetkost naći sarača da izrađuje sedla i konjsku opremu jer je i konja sve manje. Sarajevski sarači su imali svoju mahalu koja se i danas zove po njihovom obrtu "Sarači", a u kojoj smo zatekli jednog od trojice preostalih saračlija.
"Došao sam iz Užica ocu na zanat 1950. godine. Tada je bilo preko 40 ovakvih radnji, sad nas nema možda svega trojica koji se bavimo izričito zanatom", kaže Mehmed Užičanin, jedan od najstarijih zanatlija sa Baščaršije.
Priče da sarači spadaju među najstarije i jedne od najznačajnijih zanatlija, te da se pojavljuju već 1489. godine, opstaju do danas. Ranije su služili potrebama vojske, ali sada su više okrenuti proizvodnji opreme za pse, kožne galanterije, a od tradicionalnih proizvoda rade zembilje. Pored ovoga bave se i popravkama proizvoda od kože.
"Radim mnoge svari, sve od kože, za konje, za lov i ribolov, torbe i ruksake, razne kaiševe, futrole, kožne privjeske za ključeve. Ma svašta se od kože napravi", kaže Užičanin.
Sarački posao nije naporan, ali zahtijeva vještu ruku, dobru maštu i smisao za lijepo. Od osjećaja majstora sarača i njegove spretnosti, zavisi ljepota onoga što napravi.
"Nije ništa teško naučiti ako čovjek ima volju. Onaj ko umije da popravi taj umije i da napravi", kaže Užičanin.
Iako nemaju garanciju, njegovi proizvodi mogu trajati godinama. Inače, ovo je jedini zanat u kome se koža šije s dvije igle.
"Ako je kvalitetno napravljeno sa dobrim materijalom i kožom može da traje neograničeno. Ima ljudi koji dođu i sada, i nose kaiš za pantalone od 20 do 30 godina. Sve zavisi od vrste kože", tvrdi Užičanin.
Rad kojim se može podičiti jeste zembilj koji se može vidjeti u knjizi UNESCO-a, a koji se prodaje za 350 KM.
"To je naš stari bosanski zembilj koji može da traje 100 godina. To je torba za nošenje, idealna za pijace. Ovaj zembilj ušao je u knjigu UNESCO-a. Došli su ljudi iz UNESCO-a, obišli su Bosnu i Hercegovinu, i eto kod mene su našli taj zembilj. Ne može se kazati koliko treba vremena za njegovu izradu, jer samih ovih iglica treba 500 komada", pojašnjava Užičanin.
Tvrdi da najviše prodaje kaiševa za pantalone čija je cijena od 15 do 30 KM. Ruksaci se slabije prodaju jer koštaju 80 KM.
"Kinezi ubiše, ali im je roba nekvalitetna skroz. On kupi danas ruksak, a sutra nosi da ga popravi. Tako je taj val naišao, pa sad koliko će trajati ne znam", kaže Užičanin.
Govoreći o rukotvorinama kaže da je najmanja potražnja za sedlima.
"Neki dan sam pravio bosansko sedlo. Bosansko sedlo nije bilo pravljeno više od 40 godina, a vojničko sam imao pa sam i njega prodao. Počeli su se pomalo javljati kupci, neki dan me jedan molio da mu napravim uzdu da nosi u Crnu Goru, došao je i odnio. Nekad je konj bio sve, k'o što je danas auto", priča Užičanin.
Mada iz godine u godinu raste interesovanje za proizvode od prirodne kože, sarački zanat, koji objedinjuje sedlarski, obućarski i sve ostale zanate koji se bave obradom kože, polako se gasi.
"Pravo da vam kažem, nema zainteresovanih. Imam kćerku, ona je završila taj zanat ali eto ne bavi se time. Ona je završila i pravo, radi kao pravnik, a žensko ko žensko udalo se i eto. Nemam nasljednika u tome. Ja ću raditi dok mogu. Biti u poslu 58 godina je stvarno puno", smatra Užičanin.
Upravo zbog očuvanja tradicije starog zanata i visokog dometa postignutog u saračkoj djelatnosti, Mehmed je dobio i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva.
"Ovim zanatom mi se bavio dedo, otac i braća. Bilo nas je petorica braće, četvorica smo iz te struke, svi su pomrli, samo sam ja još ostao. Ranije nije mogao niko dobiti radnju u saračima, samo kožarac; obućar je bio papučar, a opančara nemamo nijednog u Sarajevu. Tako jedan po jedan zanat izumire, ali dolaze novi zanati jer novo je vrijeme i gotovo", zaključuje Užičanin.