Putnici koji, idući od Banjaluke prema Prnjavoru, u mjestu Hrvaćani skrenu prema selu Devetina, začude se kada ugledaju nadgrobne spomenike na kojima su upokojeni naslikani pored traktora, automobila, konja...
Njihovoj nevjerici nikada ne bi bilo kraja da se kod mještana ne raspitaju šta simbolišu takve "poruke" na spomenicima.
Nimalo, naime, nije uobičajeno da na kamenoj ploči iznad "vječne kuće", preminuli u rukama ima pušku ili violinu, niti da zajedno sa suprugom sjedi na kočijama.
Istina, ima takvih crteža na brojnim grobljima, ali nigdje nisu toliko vjerodostojno prikazani kao u Hrvaćanima.
Gotovo svi spomenici, ispod kojih su sahranjeni Karavlasi, porijeklom iz Rumunije, koji su se u to selo doselili sredinom prošlog vijeka, imaju simboličnu sliku, ili više njih.
Kada vam mještani objasne šta simbolišu crteži na nadgrobnim spomenicima, postane vam jasno da su postupci onih koji su ih ispravljali potpuno opravdani.
Naime, to je jedino što je za one koji su zauvijek zažmurili moglo biti učinjeno: ispunjena im je najveća želja.
Supružnici na kočijama: Svaka slika pokazuje životnu priču, ili najljepše momente koje su pokojnici imali dok su živjeli.
Tako, na grobu Stane i Mihajla Stankovića supružnici su naslikani kako sjede na kočijama.
U njihovoj pozadini je dvorište i kuća u kojoj je Mihajlo do 2007. godine živio, a u kojoj Stana i danas tuguje za umrlim mužem. Ona kaže da, od kada joj je muž "otišao na nebo", bol ne prestaje.
Ipak, isplače se, a lakše joj bude kada posjeti grob gdje joj leži vječni pratilac.
A kada vidi sliku na kojoj su na kočijama zajedno, emocije još više naviru i pretvaraju se u suze.
"Moja djeca obezbijedila su da spomenik ispod kojeg leži Mihajlo i gdje ću ja otići na vječni počinak bude najveći na groblju. Vidjeli ste, na spomeniku su kola i konji. Sjećam se, kao da je danas bilo, kad smo se slikali, a bilo je to prije oko četiri godine. Uvijek smo imali konje, radili su nam. Kako je muž 'otišao', druga je priča", kaže baka Stana Stanković, dok joj suze kvase lice.
Nije muža, ističe Stana, nikada prežalila. Dodaje da, kad god ode u štalu, isplače se.
Ni zdravlje je ne služi, pa ne može otići do muževog groba, već čeka da joj dođe neko od sedmoro djece, kako bi joj u namjeri pomogli. Ali, i to nije tako često, jer su joj svi sinovi i kćerke u Austriji.
"Uskoro mi dolaze djeca i odmah ću otići na groblje. Nisam bila dva mjeseca. Kao da mi lakše bude, kada vidim onu sliku na spomeniku", sa nekom neopisivom energijom u očima priča vremešna Stana Stanković.
Ispunjenje želja: I ostali mještani Devetine su nas, baš kao i Stana, kada smo im objasnili da želimo razgovarati o njihovom groblju, "objeručke" prihvatili i pričali o njegovoj simbolici.
Iako mu je tek 46 godina, Goran Jovanović već je odlučio: na njegovom grobu biće crveni FIAT 500, odnosno, legendarni "fićo". Zašto? Kaže - zbog toga što mu je taj automobil izuzetno drag, toliko, da baš kada smo im bili u posjeti, vršena je njegova restauracija.
Mlad je Jovanović čovjek, ali odlučio je da će, iako više od 11 mjeseci godišnje sa porodicom provodi na radu u Austriji, kada umre, biti sahranjen sa slikom "fiće" baš u rodnom selu.
Zna Goran i koja će slika biti na spomeniku njegovog oca, koji je takođe živ. Biće to, ni manje ni više, nego njihov pas - Deni, kojeg vremešni starac mnogo voli.
"Bilo je onih koji su imali konja, uz pomoć kojeg su sve radili. Bili su ti ljudi privrženi životinji, ali i zahvalni. To je neka vrsta ljubavi. Kad konj ugine, napravi mu se nešto poput sahrane, s počastima. A da bi mu se zahvalio na služenju, domaćin traži da mu konj bude i na spomeniku", pojašnjava Jovanović.
Kafa i džip: Milorad Marinković, koji je umro 2006. godine, za života je imao najveću želju da kupi traktor.
Kada ga je, konačno, kupio, tražio je da ga slikaju sa tom poljoprivrednom mašinom. Htio je da mu ta slika bude na spomeniku.
Pored Milorada i njegovog traktora, na spomeniku su i supruga Bosiljka koja je živa, ali i golf "dvojka".
"To mi je prijatelj, odnosno, moja sestra se udala za Miloradovog sina. Eto, poželio je on i da mu golf bude na spomeniku, jer je i njega volio, a vozački ispit je, što je gotovo nevjerovatno, položio u 62. godini", kaže Goran Jovanović.
Nekome je, kako kaže Jovanović, za života najveći "ćeif" bio da sjedne sa ženom i popije kafu, te je upravo takvu sliku i poželio iznad svoje vječne kuće.
Goranova supruga Mara kaže da je na grobu njenih tetke i tetka, Stane i pokojnog Svetka Đorđevića, pored supružnika, naslikana i džezva s kafom, sto s tim pićem, te džip kojim su se vozili.
"Kad god je pokojni Svetko kući dolazio, donesen mu je, po želji, 'džezvenjak' za kafu. Auto je imao prvi u selu, i zato je i taj džip nacrtan na spomeniku", pojašnjava Mara Jovanović.
Tužno i bolno je ispratiti bližnje, složni su u selu. Dodaju da se članovi porodice i poslije smrti uvažavaju i nikada ne zaboravljaju.
Kažu da groblje nikome nije simbol nečeg lijepog, ali su makar ovim crtežima na nadgrobnim spomenicima njihovih najmilijih, ispunjene želje pokojnika.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.