Dvanaestočlanoj porodici Ratković iz Banjaluke nikada nije dosadno. Dječji smijeh od ranog jutra odzvanja njihovim domom, u kome nikome, bez obzira na to što nema svako svoju sobu, nije tijesno.
Njihovih deset mališana, četiri sina i šest kćerkica, živi normalnim životom, ispunjenim pažnjom i ljubavlju.
S obzirom na to da ih sedmoro ide u školu, u njihovoj kući tokom školske godine ustaje se u šest sati. Dok se đaci postepeno bude i spremaju za školu, majka Marijana pravi doručak i sendviče koje će ponijeti za užinu.
"Prvi ustaje sin Aleksandar, koji autobusom putuje u školu, a nakon njega još njih četvoro, Vuk, Mihajlo, Teodora i Milica. Zatim se bude Jovana i Đorđe, a nakon njih i ovi najmlađi", priča Marijana.
Svako ima svoje obaveze: Svi članovi porodice, pa i oni najmlađi, svakodnevno imaju svoje obaveze, među kojima je i spremanje kreveta te pomoć oko čišćenja i pospremanja kuće.
Nakon toga slijedi doručak, te početak pripreme ručka za one koji uskoro dolaze iz škole, kao i one koji su ostali kod kuće.
Po dolasku školaraca, majka sa najmlađima odlazi u prizemlje kuće, gdje se nalazi kuhinja, dok stariji pišu zadaću i uče.
"Oko podneva uglavnom sam u kuhinji, jer volim da djeca uvijek imaju topao ručak, pa kako koje stiže iz škole, sjeda za sto da jede. Ljeti, kada su djeca na raspustu, obavezno svi ručamo zajedno. Trudim se, stvarno, da tada svi budemo na okupu, a kada je škola onda se prilagođavamo jedni drugima, jer sve zavisi od njihovih obaveza", priča zadovoljna majka.
Pošto neki mališani imaju i vanškolske aktivnosti, poput folklora, fudbala, ili pak časova engleskog, vrijeme njihovog dolaska kući nije uvijek isto. Važno je, kako kaže Marijana, da su svi kod kuće onda kada bi trebalo da budu, te da uvijek zna gdje je svako od njih.
Roditelje koji djecu puste ujutro i tokom cijelog dana ne znaju gdje su, ne razumije niti svojima dopušta toliku slobodu.
Smatra da djecu treba upisati na raznorazne vanškolske aktivnosti, samo da nisu na ulici. Zbog toga se suprug i ona jako žrtvuju da svojim mališanima obezbijede i to, za šta im oni vraćaju poslušnošću, dobrim ocjenama i vladanjem u školi.
"Najstariji sin nekad kaže: 'Kad sam pričao sa drugovima u školi o roditeljima, ispade da si ti najstrožija'. Moram biti takva, mada nekad i popustim. Ali, neka granica mora postojati, mora postojati poštovanje mlađih prema starijima. Treba djecu izvesti na pravi put i ja se trudim da tako i uradim. Do sada nikada nije bilo nikakvih problema, hvala Bogu, a nadam se da ih neće ni biti", priča Marijana.
Kuća miriše na poslastice: U šali kaže da u kući svi jako vole slatkiše, tako da kuća stalno miriše na palačinke, krofne, štrudle i druge poslastice koje im priprema.
Udovoljava im koliko može, ali i oni njoj pomognu oko kućnih poslova.
U drugom dijelu dana već se svi polako okupljaju u kući, a radovi se privode kraju. Ako nema drugih obaveza i ako je vrijeme lijepo, Marijana voli da sa suprugom Zlatkom ili sa djecom prošeta.
Nakon šetnje slijedi večera, tako da su oko 23 sata već svi spremni za spavanje i nove obaveze koje ih sutra čekaju.
Ljeti, kada je lijepo vrijeme, dani su im još uzbudljiviji i ispunjeniji, jer su tada svi vani, okupljeni oko nekih poslova ili u igri.
Važno je da se uvijek nešto dešava, da su svi stalno spremni za šalu i pjesmu.
"Svako dijete je drugačije, svi oni imaju različite želje i sklonosti. Mihajlo najviše voli da je s tatom. Tu on sa njim nešto radi alatom, pravi, popravlja…S druge strane, Vuka najviše zanima škola. Ima sve petice i čim dođe kući piše zadaću, pa tek onda ide da se igra. Mihajlo voli da usisava, Teodora da zalijeva cvijeće, svi se nečim zanimaju", priča ponosna majka.
Iako od nje češće dobiju batine nego od oca, s obzirom na to da je on svakodnevno na poslu, kažu da se tate ipak više plaše.
On je, kako kaže Marijana, veći autoritet, jer on kada nešto kaže to je tako, dok ona zna biti popustljiva.
"Porodica je glavna. Đorđe se nekad zna izderati zbog nečega i ja mu kažem: 'Ljudi kad te gledaju, negdje na ulici, kako se dereš misle da sam te ja naučila da se tako ponašaš, oni ne znaju da si ti sam takav. Normalno je da se djeca potuku, svađe ima, ali nema vrijeđanja. Djeca k'o djeca, nekad se zaigraju, nekad gori zemlja. Sve je to normalno, ali mora se znati ko je stariji", ističe Marijana.
Đorđe glavni kada nema roditelja: Iako je svako tvrdoglav na svoj način, najstariji Đorđe uspijeva da ih dovede u red kada nema roditelja.
Zbog toga su jako srećni, jer znaju da mogu da ih ostave same, bez straha da će djeca napraviti neki problem.
S obzirom na to da je više mališana, nego onih koji su sposobni da naprave veći nestašluk, nema sa njima mnogo zavrzlama. Najskloniji takvim smicalicama je Mihajlo, tako da krivca za nestašluke ne traže dugo. Mihajlo, pak, tvrdi da on nije najnemirniji, nego da je to dvogodišnja Marija, ali priznaje da ponekad i on dobije batine.
Devetogodišnja Teodora kaže da se svi dobro slažu i da mama i tata nisu strogi, te da batine dobijaju rijetko.
Najbolje se slaže sa Katarinom i Marijom. Bude, priznaje, tuče i svađe, ali ne mnogo, a što je najvažnije, svi se na kraju brzo pomire.
Roditelji su posebno ponosni upravo na to što se sva njihova djeca drže zajedno, te što su uvijek spremni da pomognu jedni drugima i podijele sve što imaju.
Ratkovići tvrde da su baš oni očit primjer da predrasude da su višečlane porodice mahom bijeda, da nemaju dovoljno hrane, kao ni krov nad glavom, nisu istinite.
"U emisiji 'Stop bijeloj kugi' stvorena je pogrešna slika o višečlanim porodicama. Nama ta ekipa nikada nije došla, iako smo imali pozive. Ja ne volim kukati. Ako i nema vode, može se donijeti toliko da se djeca okupaju i da opereš rublje, a žene koje budu u toj emisiji otvore frižider da pokažu da nemaju ništa, pokazuju sve, ja bih umrla od sramote", tvrdi Marijana.
Kaže da se svakome, pa i onome ko ima odlična primanja, desi da nekada nešto nema u kući, da nečeg nestane, ali kupiće se kada bude plata, kada se mogne, to nije ništa nenormalno.
Djeca pomažu majci: "Voda sve opere osim prljavog obraza. Ja stojim iza svake svoje riječi. Ljudi ko ljudi, ovaj kaže ovo, onaj ono, ali ja nemam čega da se stidim. Ima mnogo slučajeva da roditelji koji imaju jedno, dvoje ili troje djece sa njima imaju problema. Ja sa svojima nikada nisam imala nikakav problem i nemam čega da se stidim", priča Marijana.
Mi smo, kako kaže, čudnovat narod, jer je kod nas sve sramota i sve se krije dok se nešto gore ne desi.
"Ja sasvim normalno živim svoj život. Nikad nikog nisam vukla za rukav. Ko mi je pomogao pomogao mi je i zahvalna sam svima, ali ja nikoga ne molim za pomoć. Živimo od muževe plate i dječjeg doplatka i ne kukamo. Nekako živimo lijep život. Nikad nije dosadno, uvijek ima nekih dogodovština. Sada je glavna tema za koliko dana će slava. Svi se vesele, pitaju kad ćemo praviti kolače, srećni su", dodaje Marijana.
I prošle godine su joj, priča, djeca mnogo pomogla, jer se ona porodila pet dana prije slave, Svetog Luke, pa su mališani sve sami pokupovali i pomogli joj tokom priprema.
Tada jedanaestogodišnja, kćerka Jovana sama je očistila kupus i napravila sarmu, što je začudilo mnoge goste.
"Neko će sad reći: 'Ti tjeraš svoje dijete da radi', ali ne možete vi dozvoliti da dijete ne zna ništa u životu. Meni je neshvatljivo da dijete ima 15 ili 16 godina i pusti da mu majka sve živo radi. Pa je l' ne može ono sebi zategnuti krevet, ispeći jaje ili uraditi nešto osnovno kada zatreba. Kad god nešto pravim, ja njima pokazujem, neka polako uče, dobro će im nekad doći. Ne možeš ti veliku porodicu organizovati ako tu nema reda i discipline", ističe Marijana.
Početkom ove godine, supružnici Ratković odlikovani su medaljom zasluga za narod, kao znak zahvalnosti i priznanje za iskazano požrtvovanje i vaspitanje višečlane porodice.
Suprug Zlatko kaže da očekuju od Vlade RS da im izađu u susret za dogradnju kuće koja im je obećana u sklopu projekta izgradnje domova višečlanim porodicama.