ZENICA - Iako ga nikada nije mazio, život Halila Čolomana (47), samohranog oca dvije kćerke, nizbrdicom je krenuo prije dvije godine, kada je ostao bez radnog mjesta.
Od supruge se razveo 2004. godine i od tada je, kako kaže, i otac i mati svojim mezimicama Arneli (19) i Saneli (14). Čolomani su danas na ivici siromaštva, žive u potkrovlju ruševne kuće u željezarskom naselju Tetovo. "Ni ova kuća nije naša. Pripada preduzeću 'Poljopromet', u kojem sam kao trgovac radio 24 godine. Preduzeće je propalo, u stečaju je i svaki dan osluškujemo kada će nam neko pokucati na vrata i poslati nas na ulicu", kaže Čoloman.
Posla je tražio, kaže, kucao na mnoga vrata, ali ništa. Svi zapišu podatke, uzmu broj telefona, kojeg, kako Halil veli, ne pozovu. Iz opštine je u više navrata dobijao materijalnu pomoć.
"Meni ne treba milostinja, nego prilika da dostojanstveno, kao čovjek, radim i zaradim svojim kćerkama da imaju šta da jedu", priča on.
Njegova mlađa kćerka Sanela odlična je učenica 8. razreda Osnovne škole "Hasan Kikić". Ipak, veća mu je briga starija Arnela, koja je rođena bez šake na desnoj ruci, što život ove tročlane porodice dodatno čini surovijim.
"Bila je vrlo dobra učenica u Drugoj gimnaziji. Želja joj je bila studirati istoriju ili književnost, ali mi sredstava za njeno školovanje nemamo. Kao odlična učenica u osnovnoj školi je bila stipendista Fondacije 'Obrazovanje gradi BiH', ali na fakultet se ne može upisati, tako da je ostala i bez te stipendije. Pravo na stipendiju nema ni po kojem osnovu jer da bi ga imala, morao bih ja poginuti. Zakona i pravila u nas se jedino drže kada je sirotinja u pitanju. Zbog tjelesnog nedostatka, ni posao ne može pronaći", očajan je Čoloman.
Iako Halil živi tek nekoliko metara dalje od kapije najveće zeničke kompanije, za njega i njegovu 19-godišnju kćerku posla nema. Od 116 KM socijalne pomoći, sa dvije kćerke, živi od danas do sutra.
"Ako čujete da neko traži radnika, molim vas, javite mi", na rastanku nam reče samohrani otac.