Žene i djeca, žrtve nasilja u porodici, i dalje su na marginama društva, zbog čega su nerijetko prinuđeni da nastave zajednički život sa osobama koje su ih zlostavljale jer nadležne institucije ne čine gotovo ništa kako bi se pružila adekvatna pomoć i podrška žrtvama nasilja.
To je stav predstavnika većine nevladinih organizacija u BiH, koje se bave pružanjem pomoći žrtvama nasilja i zaštitom njihovih prava.
Amela Bašić-Tomić, koordinator sigurne kuće u Banjaluci, kaže da, zbog toga što žene, žrtve nasilja, nisu prepoznate kao socijalna kategorija u bh. društvu, te im se ne ukazuje adekvatna podrška, mnoge od njih su prinuđene da se nakon boravka u sigurnim kućama vrate u porodice u kojima su bile žrtve nasilja.
"Više puta smo imali situaciju da žene koje se smještaju u sigurnu kuću odlučuju da napuste sve i imovinu koju su stekle u braku, a na koju imaju pravo kao i njihovi muževi, koji su nasilnici. Prinuđene su da nađu dobar posao, kako bi mogle plaćati podstanarske troškove, a ako imaju dvoje, troje ili više djece situacija je još teža", kaže Bašić-Tomićeva.
Ugrožena prava žena: Zbog nedostatka adekvatne pomoći u društvu neke od tih žena, koje ne mogu naći posao i ne mogu same izdržavati djecu, odlučuju se vratiti u porodicu u kojoj su bile žrtve nasilja.
"Koliko su ugrožena njihova prava pokazuje primjer jedne žene koja nije obrazovana i koja nikada nije radila, a kojoj smo uspjeli naći posao. Njen muž, nasilnik, saznao je gdje radi, te ju je maltretirao i na radnom mjestu, iako je odlučila da se razvede od njega. Nije ju ostavljao na miru i zbog toga je nakon nekog vremena izgubila posao", objašnjava Bašić-Tomićeva.
Ona ističe da država i društvo ne čine ništa kako bi odgovarajućim mjerama pružili pomoć žrtvama zlostavljanja i omogućili im da izađu iz kruga nasilja.
Prošle godine u sigurnoj kući u Banjaluci boravile su 34 žene sa 36 djece, a prema podacima Centra za socijalni rad, sa područja Banjaluke bilo je smješteno 18 žena sa 22 djece.
"Od 18 žrtava koje su bile smještene, njih 11 se vratilo u porodicu u kojoj su bile žrtve nasilja. Postoji veliki problem kada žrtva nasilja samovoljno odluči da se vrati u porodicu prije provođenja kompletnog postupka", kaže Renata Ritan, socijalni radnik u Centru za socijalni rad Banjaluka.
U Centru za socijalni rad Bijeljina kažu da je prošle godine zabilježeno nekoliko slučajeva u kojima su najčešće žene sa djecom napuštale zajednicu i privremeno se zbrinjavale kod srodnika ili prijatelja.
Milan Simeunović, direktor bijeljinskog Centra za socijalni rad, ističe da se žrtve nasilja nakon odlaska često ponovo vraćaju i nastavljaju zajednički život sa počiniocem nasilja.
"Razlozi za to su brojni i tiču se, kako specifičnosti vezanih za dinamiku porodičnih odnosa, tako i društva koje tu pojavu još ne tretira na sveobuhvatan način. U tim slučajevima se nasilje obično ponavlja ako nema adekvatnih kazni i ličnih iskoraka partnera", kaže Simeunović.
Bijeljina bez sigurne kuće: Na području Bijeljine još ne postoji ustanova za zbrinjavanje i smještaj žrtava nasilja u porodici, odnosno sigurna kuća, a u slučaju potrebe za smještaj u sigurnu kuću, Centar za socijalni rad sarađuje sa NVO "Budućnost" iz Modriče i koristi njihove smještajne kapacitete.
Simeunović kaže da je boravak u tim prostorijama ograničen na tri mjeseca.
"Međutim, naša iskustva pokazuju da žrtve često ostanu duže i do šest mjeseci. Prošle godine je opština Bijeljina u saradnji sa nevladinim organizacijama pokrenula pitanje izgradnje sigurne kuće, ali konačna odluka o tom pitanju još nije donesena", kaže Simeunović.
I u Centru za socijalni rad Doboj ističu da vraćanje žrtve zlostavljaču predstavlja veliki problem, jer se u tom slučaju nasilje nakon izvjesnog vremena uglavnom ponavlja.
"Prošle godine intervenisali smo u četiri slučaja u smislu izuzimanja i pokušaja izuzimanja člana porodice, jer su bili žrtve nasilja. U dva slučaja koje je Tužilaštvo okarakterisalo kao brak sa maloljetnim licem Centar je radio i radi na smještaju, a krivični postupak je u toku. Smatramo da se radi o nasilju nad maloljetnim licem", kaže Radmila Mlinarević, pravnik u Centru za socijalni rad Doboj.
Prema podacima Centra za socijalni rad Modriča, prošle godine se od 14 žena, koje su kao žrtve nasilja boravile u sigurnoj kući, njih 11 vratilo u porodicu u kojoj su zlostavljane, dok su ostale tri napustile porodicu.
"Često se desi da žrtve ponovo doživljavaju nasilje", kaže Zora Tešanović, direktor Centra za socijalni rad Modriča.
"Kada je u pitanju zlostavljanje djece u BiH, situacija je takođe kritična", tvrdi Josipa Kurbatfinski, dugogodišnji socijalni radnik u Dječjem selu "Turija" kod Lukavca.
Od 695 djece, koliko ih ima u Dječjem selu "Turija", polovina ih je tu završila zbog nasilja u porodici.
Najviše zlostavljane djece dolazi iz porodica sa teškom materijalnom situacijom, u kojoj je jedan od roditelja alkoholičar. Prema riječima Josipe Kurbatfinski, nasilje nad djecom je mnogo rasprostranjenije nego što se misli, a na vidjelo izlaze samo najdrastičniji slučajevi nasilja.
Djeca ispaštaju: "Kada bismo uzeli Konvenciju o djetetu, onda bi se svi užasnuli koliko je tog nasilja u našem društvu. Odgovornost je na svima. Ljudi zatvaraju oči i govore da to nije njihov problem. Ljudi ne žele da prijave zlostavljanje, ne žele da se zamjeraju komšiji, a djeca ispaštaju. Danas sve čudi maloljetna delinkvencija, a ne pitaju se zašto je to tako", kaže Kurbatfinski.
Prošle godine Centar za socijalni rad Banjaluka zaprimio je 569 prijava porodičnog nasilja, a smještaj žrtava u sigurnu kuću kao oblik zaštite primijenjen je u 18 slučajeva.
"Ako su maloljetnici žrtve porodičnog nasilja, te je njihov život ugrožen, vrši se smještaj u prihvatnu stanicu za djecu, nakon čega se provodi postupak u okviru nadležnosti ustanove Centra za socijalni rad, odnosno organa starateljstva čiji je prioritet zaštita djece i koji kao takav u okviru svojih nadležnosti ima širok dijapazon mjera zaštite maloljetnih lica", kaže Renata Ritan, socijalni radnik u Centru za socijalni rad Banjaluka.
Prihvatna stanica za djecu u Banjaluci je prošle godine primala samo djecu zatečenu u skitnji i prosjačenju, a djeca koja su zlostavljana zajedno sa majkama odlazila su u sigurnu kuću.
"Ove godine smo imali jedan slučaj gdje je na osnovu procjene stručnog tima ustanovljeno da su dijete zanemarivali roditelji, te je nakon dva dana boravka u prihvatnoj stanici smješteno u adekvatnu hraniteljsku porodicu", kaže Borka Vukajlović, direktor Centra za socijalni rad Banjaluka.
U slučajevima kada roditelji zanemaruju dijete, Centar istražuje uzroke zanemarivanja i sistematski radi sa porodicom na otklanjanju uzroka koji su doveli do toga kako bi se dijete moglo vratiti u biološku porodicu.
Vukajlovićeva ističe da postoje primjeri gdje se nakon svih iscrpljenih mjera, uz izricanje mjera pojačanog nadzora, nisu značajnije promijenile okolnosti i situacija u porodici, te je stručni tim Centra procijenio da se ide na oduzimanje roditeljskog prava.
"Roditeljsko pravo se oduzima sudskom odlukom. Konkretno, dijete iz takve porodice dato je na usvojenje", pojašnjava Vukajlovićeva.
U Centru za socijalni rad Doboj kažu da je prošle godine jedno dijete sa područja te opštine smješteno u Dom za nezbrinutu djecu "Rada Vranješević" u Banjaluci, zbog grubog zanemarivanja od strane roditelja.
U Domu "Rada Vranješević" kažu da je tokom prošle godine, zbog zlostavljanja u porodici, kod njih smješteno šestoro djece.
"U Dom se nerijetko smještaju djeca koja su zlostavljana od strane porodice, bilo da se radi o psihičkom, fizičkom ili nekom drugom obliku zlostavljanja. Ta djeca treba da se uklope u novu sredinu, prvenstveno da dođu sebi od svega što su proživjeli, tako da je s njima potrebno više raditi. Mi u Domu imamo tim stručnjaka koji je angažovan da radi sa tom djecom", objašnjava Danilo Ponjarac, direktor Doma "Rada Vranješević", dodajući da je u rad sa djecom često potrebno uključiti i Centar za mentalno zdravlje.
Kaže da ta djeca u Domu ostaju sve dok se ne stvore uslovi za povratak kući ili im se ne nađe adekvatniji smještaj, što traje i po nekoliko godina.
Nedovoljne kazne: Kurbatfinski kaže da je dječja socijalna zaštita u BiH uvijek bila na margini društva, a sada pogotovo.
"Osnov mora biti u zakonu. Kazne za nasilnike su smiješne. Djeca ne mogu čekati i centrima za socijalni rad su vezane ruke. Centri su zatrpani drugim poslovima i nemaju kadra. Jedan socijalni radnik je zadužen za deset mjesnih zajednica. Odnos vlasti je loš. Zbog ekonomske situacije vlast ima svoje prioritete, ali najveći prioritet je zdravo društvo", kaže Josipa Kurbatfinski.
Dječje selo "Turija", u kojem ima djece iz cijele BiH, jedno je od najvećih u zemlji.
Kurbatfinski kaže da je procenat vraćanja djece iz sela u porodice mizeran.
"Kod nas ima djece od jedne do 17 godina. Oni ostaju kod nas do punoljetstva. Završavaju osnovnu i srednju školu, nakon čega im tražimo posao. Međutim, imamo puno problema. Fali nam tehničkih stvari, smještaj, oprema. Moje kolege su ukazivale vlastima da se moraju hitno donijeti adekvatni propisi, ali i dalje zatvaraju oči. Niko neće još dodatnog posla", kaže Kurbatfinski.
Prije dvije godine u opštini Vukosavlje za silovanje maloljetne nećakinje je na tri godine zatvora osuđen N.T., a djevojčica je neposredno nakon pretrpljenog zlostavljanja ostala da živi u kući s ocem alkoholičarom i majkom duševnim bolesnikom.
O tom slučaju policiju je, navodno, obavijestio mještanin. Kako ni tada od Centra za socijalni rad Vukosavlje nismo uspjeli dobiti odgovore na pitanja zašto ta djevojčica i dalje živi u katastrofalnim uslovima, tako su nam i ovaj put uskratili odgovor na pitanje da li djevojčica i sada živi u istim uslovima.
Na sva naša pitanja o tom slučaju, dobili smo samo jednu rečenicu kao odgovor: "To je profesionalna tajna i svako davanje informacije dovelo bi do povrede prava ličnosti".
Zlostavljanje teško dokazati: Bogdan Kolar, predsjednik NVO "Naša djeca", kaže da ne postoje nikakvi podaci o zlostavljanoj djeci i da je broj prijavljenih slučajeva zanemariv.
Dodaje da je problem što roditelji nisu prošli kroz edukaciju i oni se ponašaju onako kako su se prema njima ponašali.
"Zlostavljanje je teško dokazati. Djeca dobijaju stresove i u školama kada dobiju pet kontrolnih radova u jednom danu i to je nasilje nad djecom. Država nema nikakvu strategiju da se radi nešto na tom problemu. Po Konvenciji o djetetu, dijete treba da ima pravo na svoje mišljenje, treba da se poštuje kao ličnost i slično. Ako bismo sa tog stanovišta posmatrali problem, onda je situacija katastrofalna. Svi pričamo o tom problemu, ali to je u ovom društvu i dalje tabu tema", kaže Kolar.
U Centru za socijalni rad u Travniku u zadnjih mjesec i po dana imali su dva slučaja izuzimanja djece. Oni su upućeni u Dječje selo "Turija".
Nikola Lovrinović, direktor tog centra, takođe kaže da bi se odnos vlasti prema tom problemu trebao hitno promijeniti.
"Radimo po zakonu i kada nam neko dojavi o zlostavljanju, mi odmah reagiramo. Šaljemo socijalnog radnika koji na licu mjesta odlučuje da li će se dijete izuzeti i koje će se mjere poduzeti. Međutim, završetak takvih slučajeva loše prolazi na sudovima. Djeca se uglavnom vraćaju roditeljima i to je veliki problem", kaže Lovrinović.
Objašnjava da je porodica najprirodnija sredina za djecu i da u Centru pokušavaju na svaki način da poboljšaju situaciju u porodici i da vrate dijete.
"Treba pomoći i roditeljima i raditi na svaki način da im se pomogne i da se djeca vrate jer je to najprirodnije", kaže Lovrinović.
On smatra da sigurne kuće nisu rješenje u slučajevima zlostavljanja žena i djece, nego je potrebno privesti i izolovati nasilnike, koje bi takođe trebalo oštrije kažnjavati.