ISTOČNO SARAJEVO - Književnici Dušan Zurovac i Strahinja Živak promovisali su večeras u Istočnom Sarajevu svoj zajednički veliki projekat - knjigu "Zločin u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu".
"Nije problem što mi Srbi opraštamo, nego što zaboravljamo. Prolaze godine, nestaju dokazi, i sutra će ponovo biti da u ime nekakvog 'bratstva i jedinstva' zaboravimo našu mrtvu braću, od Maričke bitke pa do danas. Zaborav je mlađa sestra smrti", upozorio je Zurovac, koji je i predsjednik Udruženja za istraživanje ratnih zločina nad Srbima u Sarajevu "Istina".
On je ponovio da je zločin iz zasjede, koji su izvršile paravojne muslimansko-hrvatske formacije nad pripadnicima JNA 2. i 3. maja 1992. na Skenderiji i u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, još zavijen u veo tajne, a istina gurnuta "pod tepih", tako da je mnogo toga ostalo nepoznato i nerazjašnjeno.
Zurovac je podsjetio da su 2. i 3. maja 1992. u Sarajevu ubijena 42 oficira i vojnika, 107 je ranjeno i 207 zarobljeno u zasjedi muslimanskih paravojnih falangi.
Govoreći o knjizi, Živak je istakao da je riječ o djelu koje predstavlja "epiku jednog sunovrata".
On je citirao francuskog državnika Šarla de Gola, koji je rekao: "Teško onoj vojsci koju banda napadne".
"E, tako je bilo i našoj JNA početkom maja 1992. u Sarajevu, kada ju je banda napala", konstatovao je Živak.
Njega je posebno razočarala činjenica da su obilježavanja bolnih i po Srbe tragičnih istorijskih događaja u Republici Srpskoj jako malo posjećena, što je, nažalost, karakteristika i večerašnje promocije pomenute knjige.
"Ja bih večeras pozdravio poslanike sa Sarajevsko-romanijske regije na svim nivoima vlasti u Srpskoj i BiH, ali njih, nažalost, ovdje među nama nema", rekao je Živak.
Prema podacima koje je Živak prikupio, samo iz Sarajeva imenom i prezimenom nestalo je 460 srpskih ljekara, od toga je 32 ubijeno u Sarajevu ili umrlo od posljedica zatvaranja, zatim profesora, inženjera i drugih akademskih građana i svih koji su bježali iz Izetbegovićeve "suverene i nezavisne države".
Zurovac i Živak navode da je teško reći koliko je tada bilo zvaničnih, a koliko nezvaničnih privatnih zatvora, logora i javnih kuća za Srbe i Srpkinje.