KOTOR VAROŠ - Na pet kilometara od Maslovara kod Kotor Varoša, putem koji je dobrim dijelom još makadamski, smjestili su se Borci.
Nekada je ovo bilo veliko selo, toliko veliko da je škola radila u dvije smjene, a kroz njene hodnike prolazilo oko 300 učenika. Danas su ostala svega tri stanovnika.
Kako je od gole ledine nastalo veliko imanje?
Jedan od njih je Miodrag Mićo Tovilović, koji se prije 15 godina, kada je imao 37 godina, vratio u selo u kojem je nekada živjela njegova porodica i odlučio da upravo ovdje napravi svoj život.
"Mene je to povuklo, stoka, priroda, uživam u tome. Ja sam uvijek radio oko toga. Kad sam došao ovdje, nije bilo ništa. Gola ledina. Prvo sam doveo vodu, pa sam počeo sve ostalo. Kuću, štale, sve sam pravio. Motornom pilom sam ovdje rezao i građu, i grede, i daske. Sve sam svojim rukama radio", priča Mićo u izjavi za "Nezavisne novine".
Sve ono što danas ima nastajalo je godinama, dio po dio, od prodaje stoke i novca koji je zarađivao radeći razne poslove.
"Nisam ja imao ništa kad sam došao. Sve pomalo. Prodaš stoku, kupiš mašinu. Onda kupiš kosilicu, pa frezu, pa ovo. Sve se pomalo kupuje. Nisam mogao odjednom ništa", kaže Mićo.
Danas ima oko 20 ovaca, krave, bikove, svinje, obrađuje zemlju, kosi livade i sprema sijeno. Ima traktor, kosilicu, frezu i drugu opremu, ali posla, kaže, uvijek ima više nego što čovjek može stići. Na njegovom imanju stoka je oko njega gdje god da se okrene. Ovce su u štali, krave i bikovi čekaju hranjenje, a iza kuće su bašte i livade koje treba održavati…
"Stoka mora svaki dan jesti. Moraš ustati, nahraniti, napojiti, obići. Nema danas neću, sutra ću. Ako ti ne uradiš, nema ko drugi. Zato ja ovo i volim. Mene to drži", priča Mićo.
S kojim se izazovima danas suočava život na selu?
A upravo hrana za stoku sada mu je jedan od najvećih problema. Zbog suše je ove godine uspio spremiti oko 1.800 bala sijena, a za zimu mu treba najmanje 2.800.
"To nam je najveći problem. Hrana za stoku. Treba spremiti, treba kupiti ako nema. Ove godine suša, nemaš šta, ne znaš šta će biti. Treba ti za zimu, a stoka mora jesti svaki dan", kaže on.
Svaka pokošena livada zato mu znači mnogo. Ono što drugi možda vide kao običnu travu, Mićo vidi kao hranu za mjesece koji dolaze.
Od krava dobija mlijeko, od kojeg pravi sir, a kada ih je imao više, proizvodio je i po osam kilograma sira dnevno.
"Kad sam imao četiri krave, znao sam po osam kila sira dnevno napraviti. Sve unaprijed ljudi uzmu. Dođu na vrata. Ne mogu ni napraviti koliko mogu prodati", priča on.
U bašti je ove godine posadio oko 300 struka paprike, a uzgaja i paradajz, krompir, kukuruz i drugo povrće. Nešto proda, nešto podijeli, a dio ostane za kuću.
Nije, međutim, svaki dan dobar. U kratkom periodu izgubio je dvije krave koje su bile pred telenje.
"Šta ćeš. Nek je živa glava. Stoka je takva, danas imaš, sutra nemaš. Dolaze veterinari, daju vitamine, uradiš šta možeš, ali nekad ne možeš ništa", kaže Mićo.
Ipak, odustajanje mu, kaže, nije ni na kraj pameti.
Zašto je put do Boraca važniji od komfora?
Za sve ove godine naučio je da se u Borcima ništa ne dobija lako. Ni put, ni voda, ni mašine, ni hrana za stoku.
Kada je došao, prvo je morao riješiti vodu, a kasnije je kupio i drugi izvor. Put je godinama bio poseban problem, ali, kako kaže, struja je bar dobra. U jednom trenutku više nije mogao čekati da neko drugi riješi ono što njemu treba svakog dana.
"Dao sam preko 2.000 maraka da naspem put. Sve su obećavali. Nije se moglo ići, pa sam morao sam. Ručno smo razgrtali, lopatom", priča Mićo.
Sada čeka asfalt. Kažu da bi radovi trebalo da počnu, a njemu bi to značilo mnogo više od komfora. Lakše bi do njega dolazila hrana za stoku, lakše bi odvozio ono što proizvede, a i ljudi koji dolaze ne bi više razmišljali hoće li njihov automobil proći putem.
Kako zajedništvo pomaže da selo opstane?
Iako većinu posla radi sam, Mićo ipak nije čovjek koji je ostao potpuno sam, tu mu pomaže i supruga, koja je trenutno na sezonskom poslu u Šibeniku. Kada mu zatreba, prijatelji priteknu u pomoć. Nedavno, kada je trebalo kositi travu, na njegovo imanje stigli su prijatelji iz nekoliko susjednih opština.
"Ma dođu ljudi, pomognu. Prijatelji. Niko ništa ne naplati. Dođu, odrade i idu. Ja njima spremim šta treba, ručak, piće, šta god. Kad je trebalo kositi, došli su momci iz više krajeva. Jedan iz Liplja, jedan iz Očauša, dolazili su iz okolnih mjesta. Ma ljudi dođu", priča Mićo.
Takvih primjera, kaže, ima mnogo. Kod njega ne dolaze samo oni kojima nešto treba.
"Ja svakome pomognem koliko mogu. Ako nekome nešto pukne, imam aparat pa zavarim. Ako treba nešto popraviti, uradim. Ako neko dođe, ima ovdje da sjedne, da popije, pojede. Tako je to kod mene. Svi meni dolaze", kaže on.
Kod Miće zato svraćaju doktori, policajci, prijatelji, ljudi koji grade vikendice, ali i oni koji samo žele da sjednu i predahnu. Kafa, sir, suvo meso, rakija i nešto iz bašte uvijek se nađe.
"Bilo kakva pomoć čovjeku bi dobro došla", kaže kada ga pitamo šta bi mu danas najviše značilo.
Ne traži mnogo. Kaže da bi mu traktor sa priključcima najviše olakšao posao.
"Traktor sa priključcima. To bi mi najbolje došlo. Nema šta. Ja ovdje imam zemlje, ima posla. Sve ovo treba pokositi, obraditi, spremiti. Bolji traktor sa priključcima bi mi stvarno dobro došao", kaže Mićo.
Jer ono što danas ima uglavnom je stekao sam. Jedno po jedno. Stoku je prodavao da kupi mašine, pa je tim mašinama obrađivao zemlju da bi imao hrane za stoku.
Da li Borci imaju budućnost?
Mićo se dobro sjeća i vremena kada su Borci bili puni ljudi, ali još bolje se sjeća njegova majka Jovanka.
"Bilo je ovdje 300 učenika u školi. Dvije smjene su bile. Bilo je puno selo, sa nekoliko zaseoka, Jovići, Kršći, Babići, Bunći, Vasiljevići, Mikanovići, bilo je svega. Sada nema nikoga", priča njegova majka Jovanka.
Od nekadašnjeg sela ostali su stara škola, tragovi kuća i livade koje danas ponovo čiste oni koji su odlučili da ovdje ostanu ili dolaze ljeti.
Ipak, Borci posljednjih godina ponovo dobijaju neke nove stanovnike, makar na nekoliko mjeseci. Grade se vikendice, kupuju placevi, obnavljaju stare kuće.
Mićo kaže da ih sada ima oko 50 vikendica.
"Ljeti selo oživi, a kada dođe zima, većina odlazi", priča on.
Uz njega je majka Jovanka, koja ima 70 godina i koja živi u Maslovarama, kako kaže, i dalje radi gotovo sve što može i dolazi skoro svaki dan. Hrani stoku, radi u bašti, pravi sir, bere povrće i pomaže sinu.
"Sve živo radim", kaže kroz osmijeh. Sjeća se zime od prije dvije godine kada je u Borcima napadalo oko metar i po snijega.
"Nije se vidjela ni česma, ni pušnica, ni sto. Ništa. Ja ostala ovdje, a snijeg napadao, djeca otišla na slavu. Nisam imala ni hljeba. Samo krompir i kukuruzno brašno", priča Jovanka.
Pored stoke, Mićo ima i više od 600 stabala šljive od kojih pravi rakiju, a ono što proizvede uglavnom pronađe put do kupaca. Kada ga pitamo gdje sebe vidi za 30 godina, nasmije se.
"Tu gdje me i sada vidite", kaže on. I možda je upravo u toj rečenici cijela priča o Borcima.
Jer dok su drugi otišli, Mićo je ostao. Od "gole ledine" napravio je kuću, štale i imanje. Svojim rukama je pravio, svojim novcem kupovao i svojim radom održavao sve što danas ima. A posla je, kaže, uvijek više nego ruku. Stoka traži hranu, livade košenje, sijeno spremanje, zemlja obradu, a svaka nova sezona donosi nove troškove.
Zato bi mu, kaže, svaka pomoć dobro došla, koja bi mu znatno olakšala svakodnevni rad.
Ipak, ne traži mnogo. Navikao je da se sam bori, a kada njemu zatreba, zna da će se naći i ljudi koji će doći da pomognu.
Tako se u selu koje je nekada imalo stotine stanovnika danas život održava zahvaljujući nekolicini ljudi koji nisu željeli da odu. Mićo je jedan od njih.
