GRADIŠKA - Dok se vozači automobila registarskih oznaka mnogih evropskih zemalja, a najviše susjednih, bore za svaki centimetar na glavnoj cesti, dok nadiru iz obližnjih ulica, poprečnim stazama, preko parkinga i dvorišta, samo da bi se približili graničnom prelazu Gradiška, Ivan Begović, sa trojicom saputnika, iz Slavonske Požege povika glasno:
Šta najviše nervira putnike na granici
- Višesatno čekanje na prelazu
- Nedostatak organizacije saobraćaja
- Nervoza i ubacivanje vozila u kolonu
- Visoke temperature i umor djece
- Osjećaj poniženja pri prelasku granice
- Neizvjesnost trajanja putovanja
"Možemo li mi nešto reći za novine!"
Poslije našeg potvrdnog odgovora, poče pričati sasvim spontano.
"Čekamo četiri sata. Jednom smo išli na ćevape zbog gladi, a drugi put iz dosade. Nas četvorica radimo u mesnici. Šefu smo javili da ćemo, neplanirano, okasniti u drugu, a prema sadašnjoj situaciji, nećemo stići ni u treću smjenu."
Sa Ivanom su Karlo Pejnović, Ante i Jakov Begović. Svi imaju šta reći. Ne oklijevaju u odgovorima na naša pitanja.
"Bili smo u Toplicama na Ozrenu. Tu nam je bilo lijepo, ali nam je ovdje prisjelo. Vrućina, gužva, uhvatila nervoza, vozači se sabili na malom prostoru, pa trube, djeca plaču, svako se ubacuje kako zna i umije. Šta drugo da kažemo, dovoljno je proći i vidjeti. Ova kolona se, kao Kineski zid, vidi iz vasione", opisuju Karlo, Jakov i Ante stanje na granici u dvije Gradiške.
Ivan je konkretniji:
"Nije problem čekanje, nego je problem šta nam rade. Da sam vlast, sve bih posmjenjivao, a puteve otvorio. Ovo je odavno izgubilo svaki smisao. Strašno."
Na kraju razgovora, poslije fotografisanja, naši sagovornici iz Slavonske Požege rekoše još ponešto o sebi. Tek toliko, da se zna:
"Mi smo mesari u istoj mesnici, a poslije posla tamburaši. Pravimo kobasice i sviramo po kućama. Sve nam dobro ide, samo ovdje, baš nikako."
Nema slobode bez zatvora
Kada je prije 33 godine Huska Korugić iz Donjeg Vakufa otišao u Beč, nije vjerovao da će u glavnom gradu Austrije ostati toliko dugo. Dani, mjeseci i godine brzo su prolazili. Uvijek je postojao razlog zbog kojeg je povratak odlagao.
"Tako sam i penziju dočekao. Smatrao sam, kada postanem penzioner, odoh kući u Novo naselje Vrbas, ali nije bilo tako. Sada više i ne pomišljam na povratak, gotovo je s tim", priča nam Huska Korugić, nervozan zbog gužve i dugog čekanja. Supruga pored njega sluša, očigledno saglasna, ali ne želi da govori. U Beču imaju sina, a u Donjem Vakufu braću i rodbinu.
"Kada ovo vidim, ovu gužvu, dođe mi da više ne dolazim, da što prije odem. To nije normalno. I ovako putujem tri puta godišnje... Moram ti reći, handri nas ova Evropa, čudo jedno. To nije normalno. Jeste da je tamo, kod njih u Austriji, bolji zdravstveni sistem, bolji su uslovi života nego kod nas, država funkcioniše. Ovdje se sve plaća, i ovako i onako. Regularno i u džep."
Dok smo razgovarali, kolona ispred malo se pomjerila. Najduže za metar približila se granici.
"Malo ćemo se i mi pomjeriti, da nam ne preotmu mjesto", upozorio nas je Huska. Kada je prišao bliže vozilu ispred, popunio prazan prostor i ušao u hladovinu pravoslavne crkve, bilo je lakše, svježije. Nastavili smo razgovor. Nostalgičan. Nedavno, 4. maja, bila je godišnjica smrti, a uskoro, 25. maja nekada je velika država Jugoslavija slavila rođendan Josipa Broza Tita. Podsjetili smo našeg sagovornika na ove datume.
"Znam, i toga se sjećam. Rođendana sa radošću, a smrti sa velikom tugom. I sada sam tužan, kada vidim šta se dešava, tužniji nego 1980. godine, kada je Tito umro."
"Šta bi Tito uradio da je živ i da ovo vidi, ovu gužvu, kako bi on to riješio", postavismo Husku na novo iskušenje.
"Da je Tito živ, ovoga ne bi bilo. Ove propasti. Bilo bi najmanje 15 Golih otoka, po regijama, pa još u manjim mjestima, svuda. Nema slobode i demokratije bez zatvora. Bili smo u njegovo vrijeme uvaženi, a poslije njega poniženi."
Na kraju razgovora Huska nam je u prtljažniku pokazao nalijepljenu metalnu pločicu sa Titovim likom, potpisom i zastavom trobojkom. To je njegova uspomena na srećnije vrijeme.
Putnik kako osuđenik
Željka i Milenko Erak iz Mrkonjić Grada, poslije višesatnog čekanja, približili su se granici. Još nekoliko automobila do cilja.
Ali, to ih nije naročito usrećilo, niti oraspoložilo. Oni 29 godina žive u Gracu, u Austriji. Željka radi u vrtiću, a Milenko je tapetar. Njihovi sin i kćerka takođe žive u Austriji.
"Kada smo otišli, plan je bio deset godina. I povratak. Vjerovali smo da nigdje ne može biti bolje nego kod svoje kuće, u svome gradu i državi. Čekajući prelazak granice, još snažnija je naša odluka, poslije nepunih 30 godina, da se uopšte ne vraćamo. Ni mi, ni naša djeca."
Željka i Milenko ne kriju razočarenje. Pričaju bez oklijevanja, dopunjavaju jedno drugo.
"Imam roditelje u Mrkonjiću, po 82 godine. Moram češće dolaziti. A kako? Kojim putem i u koje vrijeme, kojim danom", revoltirana je Željka.
Milenko dodaje:
"Ovdje imamo rodbinu i prijatelje. Dolazimo zbog svadbi, sahrana, susreta, raznim povodima. Nije mi jasno kako je moguće da su granice postale neosvojivi bedemi, tvrđave ljudskog nerazumijevanja. Ako treba da se plati, neka kažu, platićemo, samo da ovoliko ne čekamo, jer to je najskuplje, najviše košta", smatra Milenko.
U normalnim državama, rekoše nam Željka i Milenko, pristigli sasvim blizu metalnog kioska za pregled dokumenata, putnik je privilegovana osoba, a kod nas osuđenik kojeg lokalno stanovništvo posmatra sa sažaljenjem.
Leposavini priglavci
Pored puta, na oku vozačima, Leposava Stanisavljević (89) prodaje pletene priglavke. Policu prozora zarušene kafane iskoristila je za svoj pult. Tu se zaklonila od vrućine. Prodaja plavih, zelenih, žutih, crvenih priglavaka nije naročita.
"Slabo je, nisam, gotovo ništa prodala. A ovdje sam od jutra. Trebala bih kući, davno je prošlo vrijeme i za ručak. Kada je velika gužva, prodaja je loša. Vozači su nervozni, samo razmišljaju kada će prijeći granicu. Nije njima ni do čega, a pogotovo mojih priglavaka", žali se Leposava. Pamti i bolje dane.
"Najbolje je za prodaju kada je manja gužva, a kraća kolona. Tada je narod raspoloženiji. Ima gdje stati, parkirati, može kupiti. Ovako nije dobro nikome. Ni njima, ni meni", teoretiše Leposava Stanisavljević, hvaleći svoje priglavke, male i velike, plitke i duboke, svakojakih šara i boja.
Srećan put
"Poznajem ja trgovački zanat. Kada sam živjela u Vilusima, u Todoranovićima, gdje sam bila udana, proizvodili smo paprike i prodavali na pijaci u Banjaluci. Tu sam naučila kako treba izložiti robu, kako razgovarati sa kupcima, gdje postaviti tezgu. A između paprika i priglavaka, po tome pitanju, nema neke razlike", reče Leposava te se, uz osmijeh, pozdravismo sa njom.
A vozačima, zajednički mahnusmo, za srećan put.
