Dok moderan svijet juri brzim autoputevima, na planinskim stazama Bosne i Hercegovine i dalje traje prizor iz zaboravljenih vremena. Sa prvim jesenjim hladnim i kišnim danima, nakon punih šest mjeseci provedenih na pašama glamočkih Hrbina, nomadi sa stadom od preko 800 ovaca krenuli su na desetodnevni iscrpljujući put kući, ka Željeznom Polju.
Najvažnije u tekstu:
- Dug i iscrpljujući put: Nomadi sa stadom od preko 800 ovaca pješače 10 dana sa glamočkih Hrbina ka Željeznom Polju.
- Teška godina za stočare: Remiz Ahmić poručuje da su suša, slaba potražnja i prekomjeran uvoz ugrozili opstanak nomadskog ovčarstva.
- Tradicija pred gašenjem: Bez organizovanog otkupa i sistemske podrške, autentični nomadski način života prepušten je sam sebi.
Njihov ritam ne diktiraju satovi ni digitalni rokovnici, već potrebe stada. Svaki korak podređen je ispaši i vodi, dok susreti sa savremenim saobraćajnicama i naseljenim mjestima donose stalne rizike i izazove.
Kako prenosi Večernji.hr, u pauzi na tom teškom putu, u Brezičanima, zabilježena je priča Remiza Ahmića i njegovog prijatelja. Dok kiša nemilosrdno lije i stvara dodatne prepreke na ionako blatnjavom putu, Remiz iskreno rezimira godinu koja je iza njih.
Suša, patnja i spavanje pod otvorenim nebom
"Godina je bila – ne ponovila se. Suša, patnja, loša godina jako. Ljudi bi sve sa lake strane, da imaju para a da ne rade, e ne može to tako", započinje priču Remiz.
Život bosanskih nomada vijekovima je ostao suštinski neizmijenjen, ukorijenjen u neumoljivim zakonima prirode. Za Remiza i njegove saputnike, magarci nisu samo teretne životinje, oni su pokretni dom. Na njihovim leđima putuju šatori, ćebad i sve što čini svakodnevicu na otvorenom, gdje su dnevna i spavaća soba pod jednako promjenjivim nebom.
Iako divljač u planinskim predjelima kroz koje prolaze ima svoja staništa, Remiz napominje da veći problemi ne dolaze iz šume, već sa drugog fronta.
Uvoz i preprodaja guše domaće stočare
Posebno teška gorka nota ove sezone jeste prodaja. Potražnja za janjcima ove godine bila je gotovo nikakva, cijene niske, a uvoz je, kako ističu, uništio i to malo računice što je ostalo.
"Nas niko ne čuje, nemamo nikakvu zaštitu, nemamo organizovan otkup kao u svim normalnim državama. Svako petlja i radi kako hoće. Ovo ovako ne vodi nikud, prepušteni smo sami sebi. Ovo naše se gasi, ima nas još, ali ne vodi nigdje", poručuje Remiz dok im do Željeznog Polja preostaje još nekoliko dana hoda.
Tradicija koja se uči od malih nogu
Uz Remiza je na ovom zahtjevnom putu i njegov 37-godišnji prijatelj koji je u svijet ovčarstva zakoračio rano. Čim je završio osnovnu školu, preuzeo je brigu o stadima, a Remizu se pridružio prije mjesec dana kako bi mu pomogao da savladaju posljednje kilometre ove teške trase.
Njihova priča nije samo svjedočanstvo o jednoj teškoj godini za stočare, već i podsjetnik na nestajući duh autentičnog bosanskog nomadizma, tradiciju koja hrabro prkosi modernom vremenu, ali kojoj je, bez sistemske podrške i uređenog tržišta, sve teže pronaći put do opstanka.