Preminula je Dobrila Kukolj u 94. godini, čime je ugašen jedan od posljednjih živih glasova koji su svjedočili o strahotama ustaškog logora Jasenovac.
Kao dugogodišnja predsjednica banjalučkog Udruženja logoraša Drugog svjetskog rata, Dobrila Kukolj posvetila je svoj život očuvanju sjećanja na stradanje srpskog naroda, govoreći u školama, na tribinama, komemoracijama i javnim skupovima o zločinima koje je preživjela kao dijete.
Rođena je 1932. godine u selu Međeđa kod Kozarske Dubice, a u logor Jasenovac odvedena je sa samo deset godina, gdje je provela tri mjeseca i izgubila dio porodice, noseći traume koje su je pratile cijelog života.
I pored teškog iskustva, ostala je posvećena svjedočenju istine, redovno posjećujući Manastir Jasenovac i Spomen-područje Donja Gradina, ostavljajući iza sebe dragocjeno svjedočanstvo o jednom od najtragičnijih perioda srpske istorije.
Sjećanje na prve zločine
U nastavku teksta prenosimo svjedočenje Dobrile Kukolj iz knjige „Knjiga sjećanja“ autorke Tanje Tuleković, u kojem opisuje strahote koje je doživjela kao dijete u ustaškim i nacističkim logorima:
„Rođena sam u selu Međeđa, kod Bosanske Dubice, u bivšoj Jugoslaviji. Bili smo fina, bogata porodica, imali smo trgovinu u selu. Moj deda je imao mlin, magaze. U kući smo živjeli zajedno sa stricem i strinom i njihovom porodicom. Ukupno nas je bilo 12. Moje divno detinjstvo je prekinulo granatiranje preko reke Save jer sam živela uz samu Savu.
Ja sam gledala kako te granate idu preko reke Save na naše livade i ja nisam znala šta to znači. U leto 1941. godine su njihovi prvi ulasci u naše selo: satnije sa domobranima. Tad su se zadržali kratko, 2–3 dana. Ušli su u matične urede i pokupili knjige rođenih, umrlih, venčanih i sve spalili.
Mi smo pobjegli u Prosaru. Kada smo se vratili kući, tada sam prvi put u životu vidjela ubijenog čovjeka. To je bio moj komšija, Marko Milanović, zvani Amerikanac. Ustaše su ga zaklale. Oderali su mu kožu. Ja sam to užasno preživljavala… zašto to, kako to?
Ustaše su isto zaklale jednog mladića, Sreto Šolaja se zvao. On je imao 20 godina. Zaklali su ga, ali nisu dokrajčili. Njegova majka Ana je molila da ga neko dokrajči. To su bile užasne priče.
Jednu moju babu, Petra Batajić se zvala, uhvatili su i silovali u živici i zaklali. To je bio sam početak.“
Pročitajte još:
Dobrila Kukolj: Donja Gradina je najveći grad mrtvih (VIDEO)
Dobrila Kukolj, bivša logorašica: Željela bih da se izgradi spomenik djeci Kozare
„Dvadeset i prvog novembra 1941. godine prvi put su u moju kuću ušle ustaše. To je bio dan slave mog oca Rade i dede, Sveti Arhanđel.
Ustaše su rekle da se ugasi svijeća. Pitali su zašto su se svi tu okupili kad je zabranjeno okupljanje. Otac je ugasio svijeću, a deda je rekao došljacima da njegovi sinovi slave njegov imendan.
Deda ih je pozvao da uđu, te ih je počastio. Ustaše nisu nikog napale, ali su zaprijetile da se bez njihovog znanja ne smiju okupljati. To je bila naša zadnja zajednička večera.“
Pakao Jasenovca
„U Cerovljanima smo bili sedam dana, jeli smo šta smo imali. Razdvojili su muškarce zrelije od nas. Tad sam posljednji put vidjela svoga oca i brata, koji je imao 16 godina. Tog svog brata nikada ne mogu prežaliti!
Njima nisu smjeli da prilaze odrasli, samo djeca. Ja i moja mlađa sestra, ona je mlađa od mene pet godina, otišle smo tamo i vidjele oca i brata i strica.
Jednog dana došli su kamioni i potrpali su sve te muškarce. Više nikada ih nismo vidjeli.“
„Na samom ulazu u logor je pisalo USTAŠKA NADZORNA SLUŽBA NDH. U koloni su sa obje strane stajali crnokošuljaši.
Ispred mene je išao moj brat od strica Rajko i njega su ustaše odstranile. Nastala je vriska. Moj deda je pošao da ga brani i nije mogao da ga odbrani. Ustaše su uhvatile mog dedu i bajonetima i kundacima su ga ubile tu ispred nas.
To je bilo užasno!“
Glad, smrt i strah
„Ustaše su nam davale samo kukuruzno brašno u mlakoj vodi pa ujutru stomak ogroman… proliv, dizenterija.
Koje dijete ne preživi, neka sestra ujutro pokupi djecu i baca u Savu.
Jednog jutra kad su nam davali hranu, davali su nam malo parčence hljeba, crnog hljeba. Moj brat Gojko stajao je iza mene, dobio je hljeb ali je tražio još. Ustaše su mu tu ruku do lakta odsjekli. On je vrištao, plakao. Mi smo se uplašili i pobjegli.“
Povratak kući i nova stradanja
„Konačno smo poslije toga došli svojoj kući. Tad nam stanje još nije bilo spaljeno. Ustaše su bile u selu.
Ustaške patrole su stalno kontrolisale selo. Znali su noću doći i lupati na vrata samo da nas maltretiraju.“
„Kad smo se vratili kući, tamo je sve bilo spaljeno, ništa nam nije ostalo.“
Svjedočanstvo za istoriju
Razgovor sa Dobrilom Kukolj snimljen je 2. jula 2011. godine i nalazi se u zbirci video-zapisa JUSP Donja Gradina.
Njeno svjedočanstvo ostaje trajni podsjetnik na stradanje srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu, prenosi Serbian Times)