GRADIŠKA - Šljiva u mladom zasadu Ranka Mijatovića u Vrbaškoj, kod Gradiške, dobro je rodila. Bolje nego ikada prije.
Kako izgleda dan oko Rankovog kazana
- Šljiva iz mladog zasada ove godine dobro je rodila
- Domaćin prvi put peče rakiju
- Porodica i prijatelji zajedno rade oko kazana
- Odvajaju košpice iz prevrelog koma
- Paze na vatru i sadržaj kazana
- Rashlađuju čabar vodom
- Domaćin računa na više od 150 litara rakije
- Dio rakije biće namijenjen gostima, poklonima, slavi i porodičnim praznicima
Založio prvi rakijski kazan
Zato je ovaj električar u penziji, a početnik u voćarstvu i proizvodnji rakije, prvih dana jeseni založio rakijski kazan. Okupili su se rodbina i prijatelji. Došli su da pomognu Rankova supruga Milka, sinovi Zoran i Rade, brat Milutin, prijatelj Dušan Latinović...
Svako od njih ponešto radi, trudi se da sve bude po planu. I savjet je Ranku, poznatijem po nadimku Miki, veoma važan.
Oni odvajaju košpice, sipaju u kazan kom ili džibru, što je rasprostranjen naziv za prevreli ili fermentisani plod šljive spreman za destilaciju, okreću meljac da ne zagori, dodaju drvo na vatru, vodom rashlađuju čabar, dočekuju rakiju u pintu ili kantu...
Iskusniji u ovom poslu, kašikom zahvataju, a ustima, jezikom i grlom gradiraju to jest mjere jačinu i okus rakije.
Povremeno rakiju pljusnu na vatru, pa po boji i veličini plamena procjenjuju njena svojstva.
"Neka ide dok gori na vatri", upozorava Ranko brata Milutina, dugogodišnjeg profesora u gradiškoj Tehničkoj školi.
Znanje i iskustvo su dragocjeni
"Ovo je odgovoran posao, malo nepažnje i ode mast u propast, kako to kažu naši Sanjani", priča Milutin. Njegovo znanje i iskustvo ovdje su dragocjeni. Zna to i Miki. Zato ga često ponešto zapitkuje i konsultuje.
"Prve dvije čaše, kada rakija proteče, treba odvojiti i vratiti u kazan. To je čisti otrov. To nije zdravo, od toga samo glava boli", principijelan je Milutin.
Ako se sadržaj u kazanu, naročito kada proključa, ne miješa ili zapusti, za šta su u ovom slučaju zaduženi Rankova supruga Milka i sin Rade, zagorjeće, a rakija neće biti dobra. Imaće, kako mi to kažemo, loš okus ili šmek.
"Piće je samo pijanci, oni na to ne obraćaju pažnju, njima je svaka dobra, a neće trezvenjaci", sugeriše Dušan Latinović, zvani Dule, prinoseći naramak drva.
Maštoviti domaćin
Lijepo je i vrijeme, topao jesenji dan. Dugo nema kiše. Najljepše vrijeme za pečenje rakije. Svuda je suvo. Društvo raspoloženo.
Osjećam se uzbuđeno kao na vjenčanju
"Prvi put pristavio sam rakijski kazan. Nije to lako niti jednostavno. Za sve treba rutina, poslije ide lako. Osjećam se uzbuđeno kao na vjenčanju", duhovito Miki Mijatović objašnjava svoj izazov, proizvodnju rakije, u čemu je apsolutni pripravnik. I on to ne krije. U plastičnim kantama za kreč i molersku farbu prinosi prevreli kom iz drvene šupe, sipa sadržaj u plastične, šupljikave gajbice i treska, iznad oveće posude, kao da prosijava brašno. Tako, na jednostavan način, bez naročite tehnologije, po svojoj ideji, odvaja košpice, da rakija bude pitkija i bolja. To je za njega veoma važno. Zato ne žali truda.
"Imam 15 kotlova ili kazana šljive. Računam da će biti više od 150 litara rakije", procjenjuje Miki, zadovoljan godinom, rodom šljive i kvalitetom rakije.
"Kada je korigujemo destilovanom vodom, da ne bude prejaka ni slaba, nego pitka, biće i 170 litara", dodaje Milutin.
"A profesora, uz to i starijeg brata, i kada nije u pravu", dobacuje Ranko, "treba poslušati. Pa kako bude."
Ovaj podatak da će imati više rakije nego što je očekivao za njega je ohrabrujući. Biće za svakog gosta, za poklon, za krsnu slavu i druge porodične praznike. U rodnom kraju ispod Grmeča oduvijek je bilo mnogo voća, ali u to vrijeme ovog kazandžiju to nije naročito interesovalo. Imao je druge preokupacije i obaveze.
Društvo oko kazana
Tako, u opuštenoj atmosferi, gdje svako zna svoj zadatak, svoj posao, Sanjani, koji su se ovdje u Potkozarju nastanili prije tri decenije bježeći od rata, peku rakiju. Zapodjenuli su svakojake priče, pamte dugo i znaju mnogo.
"Nekad su rakiju pekli pijanci i pili kao Rusi. Tako se kod nas govorilo. Čak su posuđivali litar ili dva, negdje u komšiluku, a kada poteče, vraćali. Danas, u ovo vrijeme, rakiju peku trezvenjaci. Evo nas, pečemo rakiju, a pijemo sok i mineralnu vodu", priča Dušan Latinović, zvani Dule. On je odlučio da svoju prošlogodišnju rakiju prepeče, da popravi njena svojstva. Tako će i on ovdje doći na red.
"Milka, pokrij rakiju da ne upadne smrdljivi martin", glasno upozori Miki suprugu Milku. Ona žurno prinese bijelo platno i prekri kantu. Malo je zašuška na krajevima, da ne upadne unutra ili sa kante sa rakijom sklizne u prašinu.
"E, ove napasti, ovih martina, nije bilo u Lušci Palanci, nismo ni znali kakav je to insekt, osim što smo čitali u knjigama iz biologije, a ovdje lete sa svih strana. Kao da ih neko istresa iz kutije ili vreće, pa svi, kao kakva vojska, jurišaju na kazan i rakiju. Valjda traže zaklon i toplotu pred zimu, ko bi to znao i smrdljivom martinu ukraj stao", žali se Miki Mijatović. A rakija tankim mlazom iz kapka ili bakarne cijevi teče u kantu i žuborka stvarajući mjehuriće.