ATINA - Beogradska štampa ponovo spekuliše da bi Grčka mogla da prizna Kosovo, pod pritiskom Zapada i u zamjenu za finansijsku pomoć.
Dok zvanična Atina tvrdi da ne mijenja stav prema Kosovu, direktor programa za Jugoistočnu Evropu Helenskog instituta za evropsku i spoljnu politiku (ELIAMEP) Janis Armakolas smatra da između redova može da se nasluti promjena te politike.
On, međutim, kaže da ostaje da se vidi da li će do toga zaista i doći.
Spoljnopolitički analitičari već dugo raspravljaju o stavu Grčke po pitanju Kosova i sve više njih otvoreno poziva Atinu da iz različitih razloga preispita nepriznavanje Kosova, podsjeća grčki analitičar.
Oni smatraju da Srbija "gubi tu bitku" i ne vide zašto bi Grčka bila uključena u "tu neuspjelu stvar", kao i da takva politika pogrešno povezuje status Ksoova sa problemom Kipra.
Po njihovom mišljenju, nezavisnost Kosova je de fakto realnost u regionu i stoga je saradnja Atine i Prištine neophodna - iz političkih, ekonomskih i bezbjednosnih razloga.
Oni takođe vjeruju da "priznanje u pravom trenutku može da bude korisno za izgradnju mostova između Grčke i Albanije i albanske populacije u regionu" i da dobri odnosi sa Kosovom mogu da koriste Grčkoj u njenim diplomatskim nastojanjima u kompleksnom trouglu Atina - Tirana - Skoplje.
Armakolas vjeruje da ovakva razmišljanja već dugo dijeli i grčka diplomatija, koja se u jednom trenutku našla, kako kaže, zarobljena u poziciji nepriznavanja Kosova i nije bila u stanju da planira put za novu politiku u regionu.
Nije slučajnost da od pet zemalja EU koje nisu priznale Kosovo, Grčka zasad ima "najnaprednije odnose" sa Prištinom i da je višestruko pokazala da želi ih unaprijedi, čak iako priznanje nije otvoreno stavljeno na sto, kaže on.
Angažovanje Grčke u vezi sa Kosovom moglo bi da se smatra procesom koji bi konačno mogao da dovede do njegovog priznanja ("korak po korak priznanje") ili, što je bolje za Srbiju, do politike pune saradnje bez priznanja ("sve osim priznanja").
"Možda smo sada stigli do tačke kad će Atina samouvjerenije težiti drugačijem putu kada je riječ o pitanju statusa Kosova", navodi on.
Grčka ambasada u Beogradu je nedavno insistirala na tome da nema promjene grčke politike prema Kosovou, a svoje poteze od kritika opozicije branio je i ministar spoljnih poslova Nikos Kocijas, naglašavajući da samo slijedi politiku prethodnih vlada.
"Međutim, između redova može da se otkrije kvalitativna promjena u politici Grčke po tom pitanju, a dokaza za to je mnogo", uveren je Armakolas.
Kao prvo, navodi on, interesantno je što Kocijas insistira na nastavljanju politike prethodnih vlada po tom pitanju, jer je njegova Siriza, prethodno čvrsto bila protiv angažovanja sa Kosovom.
Zatim, Kocijas je naglasio da je prvi grčki ministar spoljnih poslova koji je zvanično posjetio Kosovo i to u okviru balkanske turneje koju je Kocijas opisao kao "povratak Grčke Balkanu".
Štaviše, dodaje Armakolas, Kocijas je reaktivirao plan o otvaranju kancelarije u Atini, a što je još važnije otvoreno je govorio o podršci Grčke kosovskom članstvu u međunarodnim organizacijama, poput Interpola i UNESCO-a.
Podrška članstvu u UNESCO-u je od naročitog značaja, budući da se očekuje bitka Beograda i Prištine tim povodom.
"Ovo je prvi put da je Grčka otvoreno iznijela podršku aspiracijama Kosova da se učlani u međunarodne organizacije", ističe Armakolas.
Konačno, jedan važan detalj je, po njegovom mišljenju, prošao neprimijenćen, a to je da je Kocijas postavio dva "kriterijuma" za pitanje budućeg priznanja, a to su potrebe i prioriteti cijelog regiona i interesi Grčke i Evrope.
"I dok neko može da tvrdi da su ovo zdravorazumske pozicije koje ne treba da alarmiraju Srbiju, ne treba da zaboravimo da je ranije Atina naglašavala da će podržati status Kosova koji bi bio uzajamno dogovoren između Beograda i Prištine", dodao je on, uz ocjenu da prenošenje naglaska sa dijaloga Beograda i Prištine na nacionalne interese Grčke i interese Evrope mnogo toga govori.
Međutim, ostaje nejasno da li to ukazuje na proces koji bi mogao da dovede do priznavanja.
Prethodne grčke vlade su takođe razmišljale o priznavanju, ali nikada nisu stigle do tačke u kojoj bi zaista to učinile jer je nedostajao pravi zamajac, a politička cijena se činila prevelikom ili je prioritet bio rješavanje ekonomske krize.