ZAGREB- Današnji dolazak Serža Bramerca u Zagreb vjerovatno je njegov najteži put u hrvatsku metropolu otkako je na funkciji glavnog haškog tužioca.
Ne zbog toga što između Haga i Hrvatske postoje neka otvorena pitanja, kakvih je u prošlosti bilo podosta, već zbog ozračja stvorenog u hrvatskoj javnosti nakon presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.
Gospodine Bramerc, nedavno ste u Briselu rekli da je Oluja bila legitimna vojna akcija te da presuda generalima Gotovini i Markaču nije presuda protiv hrvatskog naroda i hrvatske države. Međutim, u značajnom dijelu hrvatske javnosti ona se tako doživljava. Možete li malo šire elaborirati vaš stav o tome.
Bramerc: Komentari koje sam iznio u Briselu nisu tačno preneseni. Nisam komentarisao ni zakonitost ni legitimnost operacije Oluja, niti je moj ured zauzeo bilo kakav stav o tom pitanju tijekom suđenja Gotovini i drugima.
Razlog je jednostavan. U postupcima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nije od značenja je li neka strana u sukobu imala pravo pribjeći oružanoj sili. Ono što je u našem radu relevantno jest jesu li tokom vojnih operacija, uključujući i Oluju, počinjeni zločini.
O tom se pitanju raspravljalo u predmetu Gotovina i drugi. Na konferenciji sam tu razliku jasno naznačio, pa je simptomatično je da je to kasnije pogrešno prikazano u većini medijskih komentara nakon presude. Sudsko vijeće se uvjerilo da su zločini počinjeni, te da generali Gotovina i Markač snose za te zločine odgovornost. Presuda sudskog vijeća dovoljno je jasna i nikakav dodatni komentar s moje strane nije potreban.
Hrvatima je neprihvatljiva teza da je planiranje Oluje bio udruženi zločinački pothvat. Kako objasniti tezu (s kojom se Zagreb slaže) da je Oluja bila legitimna vojna akcija, s presudom u kojoj stoji da je ona bila rezultat udruženog zločinačkog pothvata?
- Nikada nisam iznio nikakvo mišljenje o legitimnosti operacije Oluja, tako da premisa vašeg pitanja nije točna. Međutim, ako bih trebao na to pitanje odgovoriti apstraktno, rekao bih da nema ničeg nedosljednog u tvrdnji kako je strana koja je imala zakonito pravo pribjeći oružanoj sili počinila zločine tokom bitke.
Na primjer, neka bi strana mogla imati zakonito pravo primijeniti silu u samoodbrani, ali ako njeni vojni i politički vođe potom usvoje strategiju namjernog bombardovanja gradova punih civila ili mučenja ratnih zarobljenika, tada se čine zločini.
Međunarodno humanitarno pravo postavlja osnovna mjerila ponašanja koje je prihvatljivo tokom rata i ta pravila vrijede za sve strane u sukobu, bez obzira na to je li njihovo pribjegavanje ratu opravdano ili ne.
Ovo je značajno pitanje koje vrijedi za sav naš rad na Sudu. To pojašnjava zbog čega se ne bavimo razlozima koji sukobljene strane nagone na rat, već samo u kojoj su se mjeri one držale pravila međunarodnog humanitarnog prava dok su ratovale.
Dolazite u Hrvatsku samo tri sedmice nakon izricanja presude koja je izazvala političke napetosti i stvorila klimu antievropskog raspoloženja koje bi, ne splasne li, moglo dovesti u pitanje ishod referenduma o ulasku Hrvatske u EU. S kakvom porukom dolazite svojim domaćinima?
- Moj posjet Hrvatskoj redovan je dio niza planiranih posjeta zemljama na području bivše Jugoslavije, prije podnošenja izvještaja Savjetu bezbjednost UN-a u junu. Sastaću se s premijerkom Kosor i s akcionim timom koji radi na lociranju nestalih vojnih dokumenata iz operacije Oluja. Ovu posjetu, kao i sve prethodne posjete, usredotočiće se na pitanje saradnje Hrvatske i mog ureda, no ujedno ću Vladi Hrvatske iznijeti svoje mišljenje o njenim reakcijama na presudu.
Kako se u krugovima Haškog suda gleda na prilično oštre ocjene pojedinih hrvatskih funkcionera, ali i na reakcije javnosti i medija nakon objave presude Gotovini i Markaču?
- Ne mogu govoriti u ime Haškog suda, mogu tek iznijeti svoje mišljenje. Priznajem da su reakcije donekle iznenađujuće jer, kao što znate, ovo je suđenje trajalo tri godine. Ured tužilaštva iznio je velik broj dokaza o zločinima koji su počinjeni i nema sumnje da su se oni dogodili. Zato mislim da je reakcija na presudu iznenađujuća. Volio bih da vlast na odgovarajući način analizira presudu kako bi se izbjegla sva moguća pojednostavljenja.
Dio javnosti smatra da je Hrvatska, u dobroj mjeri, sama kriva što su generali Gotovina, Markač i Čermak završili u Hagu, jer nije procesuirala ratne zločine koji su se u vrijeme i nakon Oluje nedvosmisleno dogodili. Da se sudilo odgovornima za zločine, možda bi i teza iz optužnice o udruženom zločinačkom pothvatu bila izbjegnuta. Slažete li se s tim?
- Ne, ne slažem se. Hrvatska pravosudna tijela svakako su dužna suditi drugim ljudima koji su igrali neku ulogu u počinjenju zločina tokom operacije Oluja. Međutim, to ne znači da ne treba pozvati na odgovornost i visoke vojne i političke ličnosti odgovorne za te zločine. Uistinu, od velikog je značenja pobrinuti se za to da se pozovu na odgovornost visoki funkcioneri koji su imali najveću moć i ovlasti kada, kao u predmetu Gotovina i drugi, dokazi pokažu njihovu umiješanost u zločine. Kada je riječ o zločinima koji se procesuiraju u Hrvatskoj, moj ured izvrsno sarađuje s Državnim tužilaštvom Hrvatske. Osim toga, već dvije godine u Hagu boravi službenica za vezu iz DORH-a koja radi na istragama ratnih zločina koji će se procesuirati u Hrvatskoj.
U junu ćete Savjetu bezbjednosti UN-a podnijeti izvještaj o saradnji Hrvatske s ICTY-jem. Ima li još otvorenih pitanja ili problema koji bi vaš izvještaj mogli učiniti nepovoljnim za RH?
- O saradnji ću danas razgovarati s hrvatskim kolegama. Završetkom prvostepenog postupka u predmetu Gotovina i drugi ostalo je razmjerno malo otvorenih pitanja u odnosu mog ureda i Hrvatske. Nakon posjeta dovršiću svoj izvještaj Savjetu bezbjednosti. Suzdržaću se od daljih komentara dok ne obavim razgovore s hrvatskim partnerima i ne predočim izvještaj SB-u.
U Hrvatskoj se vodi velika rasprava o “dilanju dokumenata” Haškom sudu, posebice transkriptima i fonogramima s brionskog sastanka. Kako su ti dokumenti, po vašim spoznajama, dospjeli u Hag?
- Nije riječ o tome da Hrvatska ‘dila’ dokumente ili druge materijale, već da Hrvatska izvršava svoje međunarodne obaveze saradnje s Haškim sudom tako što na naš zahtjev stavlja na raspolaganje materijale koje ima u posjedu. Sve su zemlje obavezne sarađivati sa Sudom. Uvijek kada moj ured dobije informaciju da neka zemlja posjeduje dokument koji je važan za naš rad, mi taj dokument zatražimo. Ako bi Hrvatska odbila udovoljiti našem zahtjevu, prekršila bi svoje međunarodne i nacionalne obaveze.
Jesu li artiljerijski dnevnici, da ih je imao Sud, možda i mogli pomoći Gotovini?
- Moj je ured učinio sve kako bi pronašao i na suđenju predočio te dokumente. Međutim, presuda potvrđuje naše mišljenje da je, čak i bez tih dokumenata, predmet protiv Gotovine i Markača bio dobro potkrijepljen dokumentima. Ništa ne upućuje na to da bi ti dokumenti mogli pomoći Gotovini.