Moja majka bila je trudna sa mnom dok je moj otac ubijao žene i djecu, priča za “Blic” Beate Niman (69).
Godinu dana bilo joj je potrebno samo da prihvati ovo saznanje. Trebalo je da sliku o idealnom ocu zamijeni slikom stravičnog ubice koji na svojim rukama nosi krv hiljada ljudi stradalih u nacističkim logorima tokom Drugog svjetskog rata.
Skoro 15 godina istraživala je zločine svog oca Bruna Zatlera, šefa Gestapoa u Beogradu, pretočivši ih u knjigu po kojoj je snimljen i dokumentarac “Dobar otac – optužnica ćerke”. Beogradska publika će moći da ga vidi 20. oktobra u Kulturnom centru “Rex”. Stravična tajna o životu Bruna Zatlera se skoro šest decenija nadvijala nad porodicom Niman. Odrastala je uz majčine priče koja joj je kao djevojčici pričala o heroju Prvog svjetskog rata, o odanom berlinskom policajcu na kojeg svi treba da budu ponosi. Krenula je u istraživanje prošlosti oca koga nije poznavala. Nadala se da će u dokumentima dobiti potvrdu majčinih riječi. Ali tada joj je istina zadala težak udarac. Iza očevog imena pronašla je samo titulu SS majora, jednog od najvernijih Hitlerovih pratilaca, odgovornog za živote pola miliona žena, djece i muškaraca ubijanih u logorima u Jugoslaviji i šire.
- Godine 1953. saznala sam da mi je otac živ, ali u zatvoru NDR. Poslije majčine smrti, 1997, godine, počela sam da čitam dokumenta o svojoj porodici koje je sastavio Štazi, tajna obavještajna služba NDR, želeći da otkrijem zašto nikad nije oslobođen. Ono što sam u papirima pročitala bilo je besmisleno i pogrešno, ali se ipak javila sumnja o tome šta znam o svome ocu izvan onog što su mi majka, sestre, rođaci i prijatelji pričali - priča u ispovijesti za “Blic” Beate Niman.
Pročešljala je oko 100 arhiva u tri zemlje, spajajući djelić po djelić mozaika. Prvi veliki šok doživjela je kada joj je u ruke dospjela knjiga Valtera Manošeka “Serbia ist Judenfrei” (Srbija je oslobođena Jevreja).
- Čitala sam o svom ocu kao šefu Gestapoa i akciji gasnih kamiona (dušegupki) 1942. godine u kojima su ubijani ljudi. Tri nedjelje sam bila bolesna - sjeća se Beate.
Godine 2000. odlučuje da zaviri u dokumenta koja su Nijemci ostavili u Beogradu. Manošek je spaja sa Milanom Koljaninom iz Istorijskog arhiva Beograda. Tu je sate provodila tragajući za podacima.
- Pregledala sam i Arhiv Jugoslavije, filmski arhiv, čitala o krivici svoga oca i listala spiskove ubijenih ljudi - dodaje Beate.
U Beogradu se susrela sa prvom žrtvom svog oca, prvim pogledom i živom riječju nekoga ko je kao dijete bio zarobljen u Sajmištu. Tako je upoznala Ljiljanu Đorđević i gospodina Đurđevića koji je preživio Banjicu.
Odrastala je uz majčine priče o ocu kao uzornom čovjeku
- Bio je to jedan od najosjećajnijih momenta moga života. Ljiljana mi je dala crvenu ružu. Čuvam je i danas. Gospodin Đurđević nije nalazio riječi kojima bi opisao koliko mu znači što ćerka uči o onome što je njen otac činio - priča Beate Niman.
Osjećajući odgovornost da njena porodica mora znati o prošlosti, odlučila je da napiše knjigu o svom “putovanju”. Kasnije, dirnut njenom pričom, Jaoš Tatari zamolio je da mu dopusti da je prati godinu dana sa kamerom.
- Napisala sam knjigu za unuke i praunke. Nadam se da će i knjigu i film beogradska publika prihvatiti kao iskreni pokušaj da saznam istinu o svom ocu. Dokle god poričemo istinu, nećemo biti sposobni da živimo zajedno. Nikad me niko nije krivio za ono što su moji roditelji učinili. Jedina stvar koju su željeli je priznanje “jeste, moji roditelji su umiješani u zločine”, kako bi i njihove porodične priče postale istinite - kaže ona.
Beate je oca vidjela tri ili četiri puta dok je bio u zatvoru. U porodične priče o njemu više ne vjeruje, kaže, a sestre su prekinule kontakt s njom kada je odlučila da istražuje. Danas uživa sa svojom djecom i unučićima, dok s druge strane širom Njemačke u školama i univerzitetima priča o prošlosti svog oca kako bi istorija ostala upamćena.
- Nekad se tješim time da je moj otac jedan od nekoliko koji su doživotno ostali u zatvoru za živote koje su oduzeli. Ćerka mi je rekla: pokazala si da onaj koji može nešto da uradi, to mora uraditi i ponosna sam na tebe - kaže Beate. Ova hrabra žena će će razgovarati sa publikom nakon projekcije u “Rexu”.
Na Sajmištu bio jedan od prvih logora u Evropi
Sjedište Gestapoa u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo je na više lokacija, kao i u koncentracionim logorima Banjica i Sajmište. Na Sajmištu je bio jedan od prvih koncentracionih logora u Evropi, namjenski izgrađen za internaciju Jevreja. Blizu 8.000 Jevreja i 32.000 Srba je ugušeno u dušegupkama, umrlo u logoru ili strijeljano u Jajincima. Na Sajmištu je za manje od dva mjeseca stradao skoro svaki drugi Jevrej sa područja okupirane Srbije. Odgovorne osobe za sprovođenje “konačnog rješenja” bile su šef svih policijskih službi u Srbiji Emanuel Šefer, šef Gestapoa Bruno Zatler i komandant logora Sajmište Herbert Andorfer. Bruno Zatler osuđen je 1952. u Istočnoj Njemačkoj na doživotnu robiju. Umro je u zatvoru 1972. godine.