KOTOR, PODGORICA, HERCEG NOVI – U Crnoj Gori se u petak obilježava 19 godina od ratnih dešavanja na području Dubrovnika, kada je tadašnja crnogorska vlast, na čelu sa aktuelnim premijerom Milom Đukanovićem, mobilisala oko 30.000 vojnika Jugoslovenske narodne armije sa prostora te zemlje, prenosi crnogorska štampa.
Pokretima pješadije u sadejstvu sa artiljerijskom paljbom, mahom po civilnim ciljevima, cijelo dubrovačko područje je paralisano.
Oružani napadi dostigli su vrhunac u decembru 1991. kada je Dubrovnik pretrpio najveće žrtve i razaranja.
Kako se borba rasplamsavala, crnogorski premijer je pojačavao intenzitet i ton svojih patriotskih govora. Tako je zabilježena i njegova čuvena izjava, koja je objavljena u "Pobjedi" od 22. oktobra 1991. godine: "Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko”.
Tadašnji i sadašnji premijer svakodnevno je bodrio crnogorske borce i "bombardovao" ih patriotskim izjavama; one iste borce kojima danas sude u crnogorskim sudovima sudije i tužioci izabrani u Skupštini Crne Gore voljom vladajuće većine Đukanovićevog DPS-a, onog istog Đukanovića koji je govorio:
“Nametnuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo sve takve protivnike pobjeđivali tokom cijele naše istorije. Ovog puta ćemo završiti zajednički život sa njima i raskinuti sve kontakte, nadam se za sva vremena. Nadam se da će se u toj diobi formirati nove državne zajednice u kojima ćemo živjeti, granice sa Hrvatskom povući pravednije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je, izgleda, jedini cilj bio da nad Crnom Gorom, u dijelu Boke bude hrvatsko starateljstvo. Još ću vam samo ovo reći: Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” - govorio je crnogorski premijer Milo Đukanović, podsjeća list Dan.
Jedna od njegovih čuvenih izjava je i kako se ne može mahati grančicama mira dotle dokle se srpski narod u Hrvatskoj kolje, masakrira, siluje, dok im se pale kuće i uništavaju imanja samo zato što su Srbi.
“Rat se ne dobija dezerterstvom, već mobilizacijom. Hrvatska vlast je po svaku cijenu željela rat – i ima ga. Šah sam omrznuo od njih i njihovog podaništva šahovnici i mladoj demokratiji, tipa kalašnjikov “, poručio je Milo Đukanović, na Zimskom dubrovačkom festivalu, 1991. godine.
Štampa podsjeća da je crnogorski premijer tada bio ponosan na predsjednika Jugoslavije Slobodana Miloševića.
“Sve opozicione separatističke stranke u Crnoj Gori govore da smo vodili besmisleni rat, a ni jedna za to nema argumente. A argumenat je da nam je rat bio nametnut, bili smo napadnuti od strane hrvatske vojske. Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju da unište sve ono љto je stvoreno od 1945. godine do sada. Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije”, govorio je Đukanović.
Međutim, kako je vrijeme prolazilo i njemu je opadao borbeni moral, pa je sve ovo što je izgovorio neuspješno pokušavao da opovrgne u intervjuu hrvatskoj državnoj televiziji, tvrdeći da u tom periodu izjave nijesu bile "baš dobro vagane".
Gostujući uživo u gledanom i kontroverznom programu u aprilu 2005. godine "Nedjeljom u dva” Aleksandra Stankovića, Đukanović je rekao da je "trend odnosa između Hrvatske i Crne Gore definitivno uzlazni”, a da je prekretnica bilo njegovo izvinjenje 2000. godine u Cavtatu "za svu bol i sva stradanja i sve materijalne gubitke” koji su stanovnicima Konavala i Dubrovnika pripadnici JNA iz Crne Gore nanijeli 1991. godine.
Koča Pavlović, autor filma "Rat za mir" u kojem su prikazani originalni arhivski snimci i strahote dubrovačkog ratišta, kazao je u petak da su u jesen 1991. godine, kada je raspad Titove Jugoslavije postao neizbježan i kada je nastao grabež za teritorije, Bulatovićeva i Đukanovićeva vlast i Kilibardina opozicija napravili konsenzus oko crnogorskih ratnih ciljeva.
“Ugledajući se, valjda, na kralja Nikolu i oslanjajući se na snažnu Miloševićevu podršku, oni su odlučili da Crnu Goru prošire u rejonu Konavla i Dubrovnika. Zahvaljujući naglašenom jugoslovenstvu, crnogorskom patriotizmu, i poznatoj ratničkoj tradiciji naših ljudi, a uz pomoć "Pobjede" i TVCG, oni su crnogorske građane lako zaveli i odveli stranputicom - neke u smrt, jedan broj njih u zločin, a ogromnu većinu u sramotu od koje se i danas stide”, naveo je Pavlović.
Od tada, pa sve do dana današnjeg, kako je dodao, ratnici za mir nastoje da spriječe iznošenje pune istine o osvajanju Konavla i o neostvarenoj Republici Dubrovnik.
“A puna istina počinje jasnom konstatacijom da su Bulatović, Đukanović, Marović i Kilibarda glavni i odgovorni za taj glupi i sramotni rat. Baš kao što su upravo oni, u tom ili u nekom užem krugu, najodgovorniji za sve što je ovaj narod i ovu državu snalazilo od tada, pa do dana današnjeg. Osjećaj kolektivne krivice i odgovornosti svih učesnika "dubrovačke kampanje" bio je paravan iza koga su se krili oni koji su bili stvarno odgovorni za taj sramni pohod i oni koji su počinili zločine u Konavlima i Dubrovniku. Dvadeset godina se čitava Crna Gora stidjela zbog gluposti Moma, Mila, Sveta i Nola, i zbog zločina jednog malog broja svojih građana. Ko laže taj i krade - kaže narod. A ko krade - taj je spreman i da ubije. Zato je prirodno što je politička elita naših "ratnika za mir" na kraju završila u kriminalu, i to krupnom i organizovanom. Sada mi, kao narod i kao država, skupo plaćamo strašne greške iz minulih vremena “, kazao je Pavlović.
Prema njegovim riječima, vjerovali su im kada su ubjeđivali da su nam bliži naši zločinci od tuđih žrtava.
“Zato sada svi trpimo zbog toga što su Milu i Svetu danas mnogo bliži tuđi kriminalci od vlastitog naroda”, naglasio je Pavlović.
Međutim, nije čitava Crna Gora podržala opsadu i bombardovanje. Postojanje Liberalnog Saveza kao najjače snage suverenističkog bloka predvođenog Slavkom Perovićem, pokazivali su da je u Crnoj Gori, u tadašnjem ratnom ludilu, postojao tračak svjetlosti.
„Sa Lovćena vila kliče- oprosti nam Dubrovniče“ – poklič koji je odjekivao na trgu ispred Dvorca Kralja Nikole na Cetinju postao je simbol otpora ideologiji krvi i tla.
Nakon pritiska međunarodne zajednice i početka akcije za deblokadu Dubrovnika, JNA je 26. maja 1992. godine napustila sjeverozapadni dio dubrovačke opštine te se premještaju unutar granica Bosne i Hercegovine. Konačno, svi crnogorski rezervisti su se iz dubrovačke regije povukli tek u oktobru 1992. godine čime je i zvanično okončana opsada drevnog grada.