BEOGRAD - Džef Dimak, penzionisani računovođa iz engleskog gradića Prestona, odvaja svakog mjeseca dio svoje penzije da bi pomagao tri srpske porodice raseljene sa Kosova. Žao mu je što u njegovom gradu od 130.000 stanovnika, niko sem njega to ne čini.
`Englezi kao da pamte istoriju od Tonija Blera. Zaboravljaju da su Srbija i Engleska bile saveznice u dva svjetska rata`, priča Dimak. Na televiziji je slušao da su Srbi ubice, ali mu se učinilo nelogičnim da u ratu druga strana ne ubija. `Znao sam da to ne može biti tačno. Srbi kao hrišćani ne mogu biti krivci ili bar ne isključivi krivci`, kaže Dimak.
Najbliža pravoslavna crkva je od Prestona, mjesta nedaleko od Mančestera, udaljena 375 kilometara i nalazi se u Londonu. Dimak je u njoj 1999. godine upoznao drugu stranu priče o stradanju na Kosovu i izrazio spremnost da pomogne. Sveštenici crkve sveti Sava uputili su ga na Narodnu kancelariju predsjednika Srbije. Poslije povezivanja s njom, Dimak je odlučio da finansijski pomogne tri srpske porodice sa Kosova. `Sudbina ovih porodica je tužna. U sva tri slučaja očevi su ubijeni. Jedan od njih je bio policajac, drugi je radio na televiziji i njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Treći je ubijen u radnji u kojoj je radio. Ostale su samohrane majke sa šestoro djece koje žive u veoma skromnim i teškim uslovima`. Prva familija je imala tri kćerke, one sad već rade, pa se brinem o druge dvije porodice, čija djeca imaju 12 i 17 godina, odnosno 17 i 23.
Tim porodicama Dimak šalje novac, skromno ističući da to nisu velika sredstva koja mogu da im promijene život, već samo da im olakšaju tešku svakodnevicu.
Dobrotvor iz Prestona kaže da povremeno dolazi u Srbiju, obilazi porodice koje pomaže i u njihovim malim, neuglednim, iznajmljenim stanovima popije po kafu sa njima. Ovog januara, poslije više godina `druženja sa Srbijom`, Dimaku se ispunila želja da posjeti Kosovo. Uputio se sa timom Narodne kancelarije u Veliku Hoču.
Na putu do Hoče, poslije kontrolnog punkta međunarodnih snaga, ogromne moderne kuće i lokali, albanske zastave, desetine benzinskih pumpi, baloni za fudbal, sjajni mermerni spomenici poginulim borcima OVK, bilbordi koji reklamiraju strane banke, automobile na lizing - i na drugoj strani sva bijeda i sivilo u kojima žive Srbi. `Čovjek ne može a da se ne pita odakle sav taj novac i ne može a da to ne poveže sa onim o čemu se kod nas malo priča, a to je da 80 odsto droge u Britaniju stiže sa Kosova i da 90 odsto prostitucije na Ostrvu organizuju baš Albanci`, kaže Dimak.
U Velikoj Hoči, mjestu u kojem živi oko 700 Srba, Dimak se suočio sa njihovom stvarnošću. Priče tih ljudi su zamrznute negdje u prošlosti, kad je Velika Hoča izgradila 69 hramova i oslikala ih ikonama. Kad se tu bralo i točilo najbolje metohijsko vino. Kad puške na gotovs KFOR-ovih vojnika nisu čuvale i plašile djecu u isto vrijeme. `Kad čovjek sve to zna veoma je teško gledati Veliku Hoču i kako ljudi u njoj sada žive, napušteni u svakom smislu te riječi. čak i u očima ovdašnje djece vidi se zabrinutost. Ljudi su tužni, ali i nevjerovatno hrabri`, kaže Dimak.