Pedeset hiljada radoznalih gostiju koji svake godine posjete bivši kazamat nije ni svjesno da se kocka životom: oronule logoraške zgrade, pune ovčjeg izmeta, u kojima se urušavaju cijeli spratovi uskoro bi mogle prouzrokovati najveću hrvatsku turističku tragediju, piše Globus.
Goli otok, gledan iz pristaništa uvale Tatinja, djeluje strašno moćno. Gola ljepota golog kamena, s Velebitom u pozadini, restoran u koncesiji braće s Raba u kojem turisti dokono čavrljaju, teško će vas misaono teleportovati u godine kad je otok bio jedino i isključivo sinonim velike patnje... Ali tako je samo na prvi pogled.
Svakim korakom dalje od pristaništa u unutrašnjost otoka, smještenog na četiri i po kvadratna kilometra između sjeveroistočnog dijela Raba i kopna u sjevernom dijelu Velebitskog kanala, posjetioce sve više obuzima jeza.
Taj hrvatski Alkatraz, kako se turistima dočarava na skromnom reklamnom listiću, i danas je, 64 godine poslije osnivanja logora za pristaše Informbiroa, tzv. IB-ovce što su nakon Titova raskida sa Staljinom ostali odani sovjetskom vođi, opasan po život.
I objektivna prijetnja za 50.000 turista, koliko ih, navodno, u ljetnoj sezoni posjeti Goli otok i koji tu posjetu prežive, valjda pukom srećom, upozorava.
Goli otok je formalno u vlasništvu Agencije za upravljanje državnom imovinom, ali prilično je moguće da niko od zaposlenika nije ni vidio kakva se strahota ukazuje posjetiocima.
Marin Mušćo, direktor Turističke zajednice Lopar, kojoj teritorijalno pripada i Goli, navodi da je prije nekoliko godina sam smatrao da bi Goli otok bilo najbolje zatvoriti za posjetioce zbog opasnosti od povređivanja. Ali... od toga je odustao.
Tadašnji zatvorski sistem predao je 1988. gradu Rabu otok na upravljanje, a grad je u stisci s novcem ostavio status quo.