BEOGRAD - Hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača odgovornosti za Oluju oslobodilo je žalbeno vijeće Haškog tribunala kojim je predsjedavao sudija Teodor Meron.
Ili - hrvatske generale, koje je za "Oluju" instruisala firma MPRI - čiji je jedan od glavnih korisnika usluga Ministarstvo odbrane SAD - oslobodio je sudija koji je u dugogodišnjoj karijeri u više navrata zastupao SAD pred Međunarodnim sudom pravde i bio savjetnik za međunarodno pravo u američkom ministarstvu inostranih poslova.
Možda na prvi pogled izgleda kao uvod u "teoriju zavjere", ali činjenica je da će se vezom firme MPRI, Hrvatske i "Oluje" i mogućom stvarnom zavjerom baviti i američki sud.
Naime, početkom septembra sud u Čikagu prihvatio je tužbu protiv kompanije MPRI (Military Professional Resources Inc.), koju su podnijele srpske organizacije u SAD "Žrtve genocida u Krajini" i "Srpski krajiški sabor".
Sudija Ruben Kastiljo iz federalnog suda u Čikagu proglasio je državu Ilinois nadležnom za suđenje s obzirom da MPRI ima ispostave i poslove u toj državi, a Srbi porijeklom sa teritorije Hrvatske koji su podnijeli tužbu žive u Čikagu, Milvokiju, Rokfordu i okolnim mjestima.
MPRI je tužen zbog učešća u genocidu i progonu 200.000 Srba iz Hrvatske, odnosno Krajine.
Uz tužbu, sudu je dostavljen i ugovor između MPRI i Hrvatske o obuci hrvatskih oficira i vojnika.
U tužbi je navedeno da se od MPRI traži 10 milijardi dolara, odnosno 25.000 za svakog od 200.000 izbjeglih Srba, imajući u vidu da je MPRI instruisao oficire HV za izvođenje "Oluje", pa je tako saodgovoran za etničko čišćenje.
Jedan od ključnih korisnika usluga MPRI je Ministarstvo odbrane SAD. Riječ je o kompaniji kojom rukovode penzionisani američki oficiri i koja sarađuje sa više od 40 zemalja svijeta.
Predstavnik MPRI ocijenio je tada da tužba koju su podnijeli Srbi iz negdašnje Krajine nema ozbiljnog uporišta.
Američki sudija Teodor Meron, koji je predsjedavao petočlanim žalbenim vijećem Haškog tribunala u slučaju Gotovina-Markač, izabran je na funkciju predsjednika suda drugi put oktobra 2011. godine, a aktuelni mandat započeo je 17. novembra 2011. Prethodno je predsjednik tribunala bio od 2003. do 2005.
Meron, koji se predstavlja i kao šekspirolog, sudija je Tribunala od 2000. godine, a predsjedavao je žalbenim vijećem u nekoliko postupaka.
"Najzaslužniji" je i za slučaj drastičnog smanjenja prvostepene 45-godišnje kazne hrvatskom vojnom komandantu u BiH Tihomiru Blaškiću na kaznu od devet godina zatvora.
Meron je vodio i žalbeno vijeće na suđenju generalu Vojske RS Radislavu Krstiću, koji je osuđen na 35 godina, a tim suđenjem postavljani su i parametri genocida u slučaju Srebrenica. Tom presudom prvi put je riječ genocid ušla u jednu pravosnažnu presudu. Žalbeno vijeće ukinulo je prvostepenu presudu po kojoj je Krstić bio proglašen za krivca kao počinilac genocida nad muslimanima u Srebrenici u ljeto 1995. godine i 2004. godine pravosnažno ga je osudilo za pomaganje i podržavanje genocida.
Blaškić je bio optužen na osnovu individualne odgovornosti i po komandnoj odgovornosti za zločine koje su pripadnici hrvatskih snaga počinili nad Bošnjacima u BiH devedesetih godina prošlog vijeka. Haški tribunal je 2000. osudio Blaškića na 45 godina zatvora, a po završetku drugostepenog, žalbenog postupka 2004. vijeće na čelu sa Meronom izreklo mu je konačnu kaznu od devet godina zatvora Iz Ševeningena je izašao 2. avgusta 2004, kada je kao pritvorenik izdržao 90 osto kazne.
Meron je vodio i žalbeno vijeće u slučaju Veselina Šljivančanina, kada je zabilježen i prvi slučaj prihvatanja zahtijeva za preispitivanje presuda kao posljednjeg pravnog lijeka. To Žalbeno vijeće osudilo je decembra 2010. bivšeg oficira JNA Šljivančanina na 10 godina zatvora, što je bila treća i konačna presuda u tom procesu, donijeta nakon vanrednog preispitivanja pravosnažne presude.
Konačnom presudom Šljivančaninu je, prvi put u istoriji Haškog suda preinačena jedna pravosnažna presuda. Meronovo Žalbeno vijeće je tada istaklo da će u kaznu od 10 godina biti uračunato vrijeme koje je Šljivančanin proveo u pritvoru. Šljivančanin je u prvostepenom postupku bio osuđen na pet godina zatvora. Žalbeno vijeće ga je 2009. pravosnažno osudilo povećavši mu kaznu na 17 godina zatvora.
Meron, koji je rođen 1930. godine u Poljskoj, pravo je studirao i specijalizovao u Njujorku, Harvardu i Kembridžu. Tokom Drugog svjetskog rata bio je zatočen u nacističkom logoru, poslije 1945. preselio se u Izrael, a od 1978. godine živi u SAD.
Bio je profesor Pravnog fakulteta u Njujorku, predavao je na Harvardu i Berkliju, a kao gostujući profesor na još nekim univerzitetima. Počasni je doktor Varšavskog univerziteta u rodnoj Poljskoj. On je takođe i sudija Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu.
Savjetnik je više organizacija za ljudska prava širom svijeta, autor nekoliko knjiga, urednik Godišnjaka međunarodnog humanitarnog prava i počasni je predsjednik Američkog društva za međunarodno pravo.
Kako se navodi u njegovim biografijama u više navrata zastupao je SAD pred Međunarodnim sudom pravde i bio je savjetnik za međunarodno pravo u Ministarstvu inostranih poslova.
Predsjednik Tribunala bio je i italijanski sudija Fausto Pokar, od 2005. do 2008.
Poslije presude Gotovini i Markaču, taj Meronov kolega je vjerovatno najeksplicitnije objasnio šta ova presuda predstavlja.
Kao član Žalbenog vijeća u tom procesu napisao je u izdvojenom mišljenju da su njegove kolege napravile fatalne greške u odluci da oslobode dvojicu hrvatskih generala i nazvao presudu "grotesknom".
Pokar, koji je uz kolegu Karmela Agijusa, 16. novembra 2012, glasao protiv oslobađajuće presude, naveo je u izdvojenom mišljenju objavljenom na sajtu Tribunala da je obrazloženje ostale trojice sudija "protivno bilo kakvom osjećanju za pravdu": "Ne vjerujem da je pravda zadovoljena kad se krivica utvrđena presudom - koju prvostepeno vijeće nije olako donijelo, o čemu svjedoči više od 1.300 stranica analize - jednim potezom preinačuje u samo nekoliko pasusa, bez pažljivog razmatranja spisa i primjerenog objašnjenja."
On je za procjenu trojice sudija Žalbenog vijeća da se iz stenograma sjednice hrvatskog državnog vrha uoči akcije Oluja ne može zaključiti da je riječ o zajedničkom zločinačkom poduhvatu, rekao da je "jednostavno groteskna". Pokar je podsjetio kolege da je bivši predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman neposredno poslije "Oluje" govorio o Srbima kao o "kanceru koji se širi i razjeda hrvatsko nacionalno biće" i da je cilj operacije bio "da Hrvati ostanu potpuno sami na svome".
Italijanski sudija tvrdi da fatalna greška Žalbenog vijeća nije samo u odluči da se dvojica generala oslobode, nego poricanje postojanja zajedničkog zločinačkog poduhvata.
"Čak i ukoliko je većina u vijeću željela da potpuno oslobodi Gotovinu i Markača, čovjek mora da se zapita šta su željeli da postignu osporavanjem postojanja zajedničkog zločinačkog poduhvata, umjesto da su se koncentrisali na značajan doprinos optuženih tom poduhvatu."