Sinajski džihadisti su iskoristili najavljenu ceremoniju otvaranja proširenja Sueskog kanala u Egiptu, na kojoj će učestovati brojni međunarodni, kako bi izveli ovu otmicu, istakao je u intervjuu za Jutarnji list dr. Ivana Ivekovića, profesor na Američkom univerzitetu u Kairu, a prethodno je tamo obavljao i funkciju ambasadora bivše Jugoslavije u Egiptu, komentarišući slučaj otmice i pogubljenja Tomislava Salopeka.
“Zbog najavljenoga dolaska francuskog predsjednika Holanda, izabrali su jednog zaposlenika francuske tvrtke koja je izvodila geodetska mjerenja na nekih 50 kilometara od Kaira. Namjerili su se na nesretnog Hrvata, koji im je poslužio svrsi. Prvo su objavili video o njegovu uhićenju, gdje su zahtjevali od egipatskih vlasti oslobađanje “svih muslimanskih zatvorenica”, što je bio nebulozan zahtjev koji im se nije mogao ostvariti”,
“Egipat se suprotstavlja vlastitim džihadistima, rekao bih za sada neuspješno. Ali filijale Islamske države, Al Kaide i drugih sunitskih terorističkih grupa operišu i u Iraku, Siriji, Libiji, Tunisu i Jemenu. Oni koji se protiv njih bore ne koordiniraju svoje akcije, ili čak djeluju suprotno”, naglasio je Iveković.
Kako biste komentirali IS? Njegova načela, strategiju, ciljeve? Koliko je Egipat zapravo na meti IS-a, a koliko u biti druge militantne skupine, poput Sinajske provincije, koriste IS za svoje ciljeve?
O tome je puno pisano i o tome se još uvijek raspravlja. Objašnjenja su brojna. Rekao bih da se razne filijale Islamske države prilagođavaju lokalnim uvjetima. Načela su im zajednička, taktike slične, ali strategije i ciljevi različiti. Tako je i s ovim egipatskim džihadistima.
Je li IS zaista jak kao što ga se prikazuje? U kolikoj ga mjeri pomaže međunarodna zajednica nekim svojim postupcima ili, u nekim slučajevima, svojim nedjelovanjem?
Džeb Buš, jedan od republikanskih kandidata za predsjednika SAD-a, optužio je ovih dana Obaminu administraciju, koja se je po njemu “prerano povukla iz Iraka”, za širenje Al Kaide i drugih džihadističkih grupa. Ne bih rekao da je to uzrok. Ali munjevit uspjeh Islamske države u Iraku i Siriji je svakako dobro došao Vašingtonu da se postavi na čelo međunarodne antidžihadističke koalicije. Ali, operacije američkih zrakoplova i njihovih saveznika u Iraku i Siriji su za sada nedjelotvorne.
U kontekstu IS-a, kada bismo se mogli vratiti u prošlost i promijeniti neke stvari, koji bi okvirni period, vrijeme, događaj odabrali? I zašto?
Teško je biti pametan u konfuznim potezima američke administracije po bliskoistočnoj regiji. Obama je imao problema sa svojim izraelskim i saudijskim saveznicima, i s vlastitom opozicijom u američkom kongresu oko pregovora o iranskom nuklearnom programu, više nego s iranskim pregovaračima. Ima problema i s Turskom oko navodno zajedničkih vojnih operacija u Siriji i Iraku.
Egipatske vlasti neprestano ponavljaju da je u borbi protiv terorizma potrebna saradnja država. Kako biste, u tom kontekstu, komentirali odnos Turske i Egipta? U kojoj je mjeri njihova suradnja doista moguća?
Erdoanova Turska je decidirano osudila vojni udar protiv egipatskog islamističkog predsjednika Mursija. I do danas nije promijenila mišljenje. Nema suradnje.
U kolikoj će mjeri Egiptu naštetiti slučaj Tomislava Salopeka? Jesu li militanti uspjeli u naumu da, kako tvrde neki, “osramote” tu državu?
Slučaj Salopeka je jedan u nizu koji govori o neučinkovitosti sadašnje egipatske države. Nije se time dodatno “osramotila”.
U Egiptu se nalazi poznati sunitski autoritet, univerzitet Al-Azhar. Nakon objave fotografije navodno ubijenog Salopeka, taj univerzitet je izdao saopštenje da se radi o “sotonskom činu”. Koliki je njegov stvarni uticaj u borbi protiv ekstremizma?
Isti univerzitet je školovalo brojne sunitske ekstremiste. Produžena je ruka egipatske države. No, široke mase poštuju poruke velikog šeika Al-Azhara.
ma li aktualni egipatski predsjednik, al-Sisi, snage za izboriti se s prijetnjom terorizma i IS-a bez uvođenja sve autoritarnije vladavine?
Ima snage i autoritet, ali je drugo pitanje koliko će u tome biti uspješan.
Da možemo sanjariti, zamisliti neki idealni razvoj situacije, kako bi se trebale posložiti karte u odnosima zemalja da regija, uključujući i Egipat, konačno postane mirna?
Iza Egipta je nekoliko vrlo turbulentnih godina. Od 2011. i svrgavanja Hosnija Mubaraka, preko pada Muhameda Mursija 2013. Dolaskom aktualnog predsjednika al-Sisija na vlast, činilo se da će se situacija, pod čvrstom vojnom rukom, smiriti. Ali, kao što pokazuju najnovija događanja, nije...
Ekstremizam u Egiptu doživio je novi vrhunac nakon pada Mursija. Kako to objašnjavate?
Mislim da je nesmiljena i u mnogim slučajevima neselektivna represija glavni uzrok ekstremizma. No, ovome treba dodati i znatno pogoršane uvjate života širih slojeva društva. Procjenjivalo se da je u vrijeme pada Mubaraka 40 posto stanovništva živjelo ispod životnog minimuma od 2 dolara. Danas ih je više od 60 posto.
Neki čak kažu da je Mursi “najveća greška u egipatskoj istoriji”. U koliko je mjeri ta tvrdnja tačna?
Ovisi ko što misli. Kritičari Mubaraka su ga također smatrali “greškom”, a vladao je ovom mnogoljudnom zemljom 30 godina. Mursi je bio na funkciji predsjednika svega godinu dana i ništa nije uspio napraviti, pa ga se može smatrati neuspješnim. I Sisi je prije 14 mjeseci preuzeo vlast, pa nije riješio osnovne probleme zemlje.
Ivković ističe da je sa stanovišta interesa SAD-a, Mubarakov Egipat je bio faktor ravnoteže u regiji. Vašington je iz istih razloga bio spreman surađivati i s Mursijem, kojeg se trudio udobrovoljiti. Kada je Sisi preuzeo vlast, Obamina administracija je zamrznula vojnu pomoć Egiptu, ali ju je ponovno pokrenula zbog Sisijeve “borbe protiv terorizma”.
U okruženju u kojem se Egipat nalazi, pogotovo s obzirom na njenog zapadnog susjeda, Libiju - koja svakim danom tone u sve veći kaos - koliko je za očekivati da će egipatske vlasti uspijevati držati stvari pod kontrolom?
Današnja egipatska vlast ima pune ruke posla u samoj zemlji. Ne može sama ništa kontrolirati u Libiji, gdje podržava vladu u Tobruku, koju takođe priznaje međunarodna zajednica.