Ex -Yu

Je li srpski narativ legitimni pogled na istoriju

Je li srpski narativ legitimni pogled na istoriju
Foto: Tanjug | Demonstranti na Cetinju iznad barikada

Međunarodnom politikom vladaju narativi. Kao posljedica formiranog i etabliranog narativa, pokriječe se i vojna sila, represivni aparat države i, u konačnici, vrši se i agresija na drugu državu. Međutim, narativi su promenljiva kategorija. Tome svjedočimo baš ovih dana u odnosu SAD prema talibanima.

Od tvrdnji da su najveća prijetnja nacionalnoj sigurnosti SAD-a nakon 11. rujna 2001, danas čujemo jednu drugu priču da iako SAD ne priznaju talibansku vladu, oni će surađivati s njom i nadati se da će talibani biti glavna udarna pesnica u borbi protiv ISIL-a.

No, vratimo se na našem terenu. Može li se preko narativa nastalog prije 30-tak godina, u kojem su Srbija i Srbi globalno bili proglašeni za loše dečke i jedini krivci za sve zlo koje se dogodilo prilikom raspada Jugoslavije, objasniti i protumačiti najnoviji društveni fenomeni i politički procesi koji se dešavaju u našoj regiji? Pogotovo jer taj narativ nikada nije bio univerzalno prihvaćen kao apsolutna istina, već je kreacija zapadne politike i diplomacije, apologetski prihvačene od njihovih satelitskih vlada na prostoru bivše Jugoslavije.

Upravo se to događa ovih dana sa ustoličenjem Mitropolita Joanikija u Manastiru na Cetinju. Jedan, imanentno crkveno-duhovni događaj, ispolitiziran je od političke grupacije okupljene oko predsjednika Mila Đukanovića, u pokušaju da se predstavi kao prijetna po crnogorsku državnost. I sve se to objašnjava kroz argumentaciju zapadnog narativa o Srbiji i Srbima, nastalog početkom devedesetih. No, kao što je poznato, politika i društveni fenomeni nisu trajne kategorije i promjenjive su prirode. Dakle, ono što je do jučer bilo općeprihvaćena istina, nakon nekog vremena se odbacuje, a ono što je pretstavljalo alternativno gledište ili heretički pogled, postaje mainstream istina. I to je oduvjek bilo tako, a u ovo vrijeme postistine njezine konture dobivaju još više na jasnoću.

Srpski narativ o Hrvatskoj i Kosovu

To je upravo ono što Srbija posljednjih godina pokušava postići: promijeniti narativ o Srbiji iz 1990-ih u novu naraciju u kojoj bi i srpski pogled na zajedničke povijesne procese stekao legitimitet i ramnopravnost u potrazi za istinom što nam se doista dogodilo u nedavnoj prošlosti.

Taj dio srpskog narativa u vezi s Hrvatskom jest da su tamošnji Srbi imali pravo na pobunu 1991. godine, nakon povratka ustaške emigracije u Hrvatsku i njezinog preuzimanja ključnih državnih funkcija u novoj vladi HDZ-a. Kolektivno sjećanje Srba na zločine i zverstva koja su počinili Hrvati-ustaše nad autohtonim srpskim stanovništvom u tadašnjoj NDH (izjava Mile Budaka da će jedna trećina Srba biti ubijena, jedna trećina protjerana, a jedna trećina pokatoličena ima sve elemente da se smatra za genocidnom namjerom koja je dovela do genocidnu politiku), nešto je što je 45 godina kasnije taj strah kod Srba učinilo opravdanim i racionalnim. Prema srpskom narativu, srpska analogija iz Hrvatske ranih devedesetih je kako bi Židovi danas reagirali da neonacisti ponovo dođu na vlast u Njemačkoj.

Zapadni narativ o Kosovu temelji se na tvrdnji da je razulavljena i krvoločna srpska vojska i policija planirala ubiti, raseliti i izazvati genocid nad mirnim i nevinim albanskim civilnim stanovništvom, a ne da je to bila borba za teritorij. Bez pritom da uzme u obzir ono što je prethodilo tom vojno-policijskom sukobu s albanskim oružanim grupama, koje su 1997. i 1998. otimale i ubijale srpske i albanske civile i policajce. Reakcija svake organizirane države je da eliminiše svaku paravojnu formaciju na svom teritoriju. Ono što je Srbija učinila protiv albanskih terorista na Kosovu (formulacija koju je State Department za OVK koristio 1997./98.) je light varijanta u usporedbi što Turska desetljećima radi nad Kurdima u Turskoj, Iraku i Siriji ili Izrael nad Palestincima. Zato i tvrdnja da dominantni narativi u međunarodnoj politici nisu univerzalna istina, niti trajna kategorija i podliježu dvostrukim standardima u određivanju uloge đelata i žrtave, ovisno o političkog oportuniteta.

Napukli zapadni narativ o Srbiji

Iako je takav zapadni narativ prema Srbiji još uvijek dominantan na međunarodnim političkim forumima, njegova monolitnost je napuknuta, s perspektivom da bude i napuštena, po uzoru na odnos američke administracije prema talibanima prije 20-tak godina i danas. Prva pukotina u „kristalnoj vazi“ napravljena je u srpnju 2015. godine, kada je Rusija uložila veto na britansku inicijativu u UN za donošenje Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Raskol se produbio prije nekoliko mjeseci koordiniranim nastupom ruske i kineske diplomacije u Ujedinjenim narodima, a zatim i kroz njihove ambasade u Sarajevu, proglašavajući visokog predstavnika Bosne i Hercegovine Christiana Schmidta za nelegitimnim, što on i jest, ako se konsultuje pisana procedura kako UN izabire visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu.

Naviknuti na monopol moći u međunarodnoj politici, Sjedinjene Države i njezini zapadni sateliti po inerciji pokušali su i ovaj put djelovati na isti način s arogancijom i ignoriranjem. Međutim, unisonost ruskog i kineskog diplomatskog djelovanja, kao i spektakularni kolaps Sjedinjenih Država i njihovih zapadnih saveznika u Afganistanu, najavljuju da će zapadni monopol na vojnu silu i intervencionizam oslabiti, tako da će i njihovi narativi i tumačenja za različita svjetska krizna žarišta počinjati da se zamjenjuju alternativnim pogledima i objašnjenja. Vjeruje li još netko u istinitost njihove naracije da Irak ima oružje za masovno uništenje, Sirija kemijski otrov, da je Afganistan kriv za 11. septembar, Gadafijeva Libija da je pristaša terorizma, a Srbija jedini krivac za rat u bivšu Jugoslaviju?

Upravo ovo poslednje, koje se tiče srpskog narativa o nedavnoj prošlosti, čini se da je počelo, ako ne da se prihvata, barem da se sasluša od nekih zapadnih vlada, što do prije 5-6 godina nije bilo moguće zamisliti. Pre neki dan Vučić je primio i dodelio austrijskom kancelaru Sebastianu Kurzu Orden Srbije za specijalne zasluge, pri tom slikajući se kako griluju kobasice. Prije toga je francuski predsjednik Emmanuel Macron održao nadahnuti emotivan govor na srpskom jeziku ispred Spomenika zahvalnosti Francuskoj na Kalemegdanu. Njemačka kancelarka Angela Merkel u oproštajnom je posjetu najvećim svjetskim centrima Washingtonu, Moskvi, Pekingu, Parzu, a u tu turneju je uvrstila i posjet Beogradu. Koliko god se nova administracija Joea Bidena po mnogim pitanjima željela distancirati od Donalda Trumpa, umjerene američke konture u odnosu Srba i Albanaca u Trumpovoj administraciji mnogo su bliže Bidenu nego li što on želi da ih resetuje na vreme Obamine, Bushove i Clintonove jednostrane i pristrane politike prema kosovskim Albancima

Doda li se k tome da je Beograd u prošlim godinama bio inkognito mjesto za pregovore Talibana i vlade iz Kabula, te ukrainsko-ruskih pregovora o Donbasu daje posebnu diplomatsku važnost glavnome gradu Srbije. Naravno nije to na razini jednog Beča ili Geneve, ali svakako na regionalnoj mapi Balkana ga pozicionira kao glavnog diplomatskog centra za medjunarodnu politiku i diplomaciju.

Konačno, da srpski narativ u međunarodnim odnosima postaje sve prihvačeniji, pokazalo se i na polju kulturne diplomacije, kada je austrijski književnik i poštovatelj Slobodana Miloševića, ali prije svega "srpske istine", Peter Handke dobio Nobelovu nagradu 2019. godine. Samo deset godina nakon njemačke pjesnikinje Herte Müller, u beogradskim medijima proglašene za velikog „srbomrzca“, što je dobila istu nagradu. Još jedan nobelovac „srbomrzac“ Günter Grass, poput češkog pretsjednika Miloša Zemana, se javno pokajao i izvinio o onome što je govorio o Srbiji tijekom devedesetih godina i NATO bombardovanja.

Susjedi zamrznuti u vremenu

Jasno je da postoji promjena u političkim odnosima Zapada prema Srbiji, i ona se jasno identificira, a sa time će se menjati i narativi. Problem su lokalni igrači - politička elita u Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu, a donedavno i u Crnoj Gori. Oni to ne mogu vidjeti i vjeruju da je priča iz devedesetih još uvijek granitno čvrsta i da je trajna kategorija. Koliko god današnju Srbiju optuživali za ekspanzionističku politiku i povratak težnjama iz devedesetih – tamo gdje su Srbi, tamo je i Srbija, u biti postoji obrnuti proces u kojem te susjedne zemlje putem svojih tajnih agentura pokušavaju diskreditirati Srbiju na međunarodnoj razini i interno je destabilizirati. Naravno, oni su tu samo podizvodjači radova velikih zapadnih tajnih službi. Kao posljedicu toga imate seriju provokacija poput najnovije u Raškoj oblasti, koja je većinski muslimanska, da se ignoriše odluka Ministarstva obrazovanja Srbije da prvi školski sat započne intoniranjem himne Republike Srbije i sluša se tz. himna sandžačkih muslimana ili na pretsojeći popis da se uvede nova etnička grupa građana Vojvođani (hrvatska televizija RTL ih je već usvojila kao zasebnu etničku skupinu u Srbiju). Tu su i brojne ekološke udruženja, koje pod izgovorom zagađenja vazduha sprovode zapadnu politiku diskreditacije kineskih investicija u Srbiji.

U prilog tome govori i tekst objavljen u beogradskim Novostima iz 2017 godine o Sporazumu o zajedničkom špijunskom djelovanju protiv Srbije, usvojen u oktobru 2017. na sastanku u Podgorici, organizovanom pod pokroviteljstvom CIA-e. Ovom skupu prisustvovali su direktori tajnih službi Hrvatske, Makedonije, Albanije, BiH, Kosova i Crne Gore. Tamo su oni dobili nalog za intenziviranje aktivnosti usmjerenih na Srbiju i Republiku Srpsku.

Sve se to treba uzeti u obzir pri analizu situacije u regiji, odnosa Srbije prema susjedima i obrnuto, kako se susjedi postavljaju prema Srbiji. Jednostrana analiza, temeljena na zastarelom narativu t.j. dihotomnom pristupu - jedna je strana kriva za sve, a druge su strane potpuno u pravu, ne može pretendovati za objektivnu priču sa kredibilnim zaključcima, već je pristransan politički pamflet.

Čojstvo Mila Đukanovića

Otud, kako ocijeniti najnovija zbivanja u Crnoj Gori uzrokovana ustoličenjem Mitropolita Joanikija? Suprotno tvrdnjama da je ovo primjer velikosrpskog pokušaja okupacije Crne Gore, namjere srpskog klera da negira crnogorsku državnost i narod, svaka analiza koja pretenduje da bude objektivna mora polaziti od nekoliko neporecivih činjenica, temeljenih na Ustavu i pozitivnoj pravnoj praksi Crne Gore.

  1. Je li pravo na osobnu imovinu zajamčeno Ustavom i zakonom Crne Gore? Odgovor je potvrdan. Od kud onda netko ima pravo osporiti pravo koje SPC ima nad Cetinjskim manastirom i to uličnim huliganskim nasiljem?

  2. Je li Crna Gora prema Ustavu sekularna država? Odgovor je potvrdan. Nisu li onda aktivnosti predsjednika Mila Đukanovića i njegove stranke DPS poticanjem protesta za sprječavanju crkvenog obreda u Cetinjskom manastiru uplitanje države u crkvene aktivnosti?

  3. Je li pravo na okupljanje zajamčeno u skladu s Ustavom i zakonima Crne Gore? Odgovor je potvrdan. Zašto je onda vjerskoj skupini, koja sukladno zakonu želi prijaviti skup podrške ustoličenje ispred Manastira u Cetinju, zabranjeno da prijavi i održi takav skup, s objašnjenjem kako se ne bi sukobili s ruljom huligana, koja blokira ceste, pali gume, nasilno prosvjeduje, a takav svoj prosvjed ne prijavljuje, niti se javno personalizira organizator tog prosvjeda? Ovo je tipičan primjer kada pred ruljom, nasilja i huliganstva podleže vladavina prava i zakonom zajamčeno pravo na prosvjed.

  4. Argumentaciju koju su zastupali Milo Đukanović i njegove pristaše da bi crkveni čin u Manastiru na Cetinju bio provokacija prema stanovništvu proizvoljna je ocjena, neprimjerena predstavniku najviše političke funkcije u državi. Svako moderno liberalno-demokratsko društvo svoj društveni konsenzus temelji na toleranciji. Tolerancija, grubo objašnjeno, znači trpjeti nekoga s kim se ne slažete. A za Johna Stuarta Milla to je najveličanstvenija kvaliteta demokratskih društava koja ih razlikuju od totalitarnih. Da nema tolerancije, država bi se pretvorila kako tvrdi Tomas Hobs u džunglu, gdje bi svatko svakome bio vuk. A, to je bilo upravo na agendi Đukanovića kada se njegov glavni argument temeljio na poziv na netoleranciju prema različitomislečim i različitovjerujučim. Na žalost, nespremnost na toleranciju uz izgovor da bi večina mogla biti provocirana je dovela do toga i da se u Vukovaru ne smije koristiti čirilično pismo, a u Đakovici na Kosovu sredovječna žena srpske nacionalnosti proganja se iz svog zakonitog stana jer njezino prisutvo većinsko albansko stanovništvo smatra provokacijom. To što zakoni o upotrebi čirilice i povratku raseljenih lica su na strani manjine je nebitno kako za većinu tako i za institucije koje trebaju sprovoditi te zakone.

  5. Nema sumnje da bi Đukanović, s takvim demokratskim deficitom i otvorenim autokratsko-kriminalnim backgroundom, odavno trebao bio proglašen posljednjim diktatorom u Europi, bio stavljen na crnu listu zabrane kretanja u inostranstvu, računi u inostranim bankama blokirani, a Crna Gora bila pod sankcijama - nešto što se godinama radi bjeloruskom predsjednik Lukašenku. Međutim, samo zato što poltronski podržava i ponavlja zapadni narativ iz devedesetih (u kome je i sam imao ulogu jednog od vodećih loših dječaka - njegova uloga u napadu na Dubrovnik, isporuka nafte kamionima i tenkovima za Vojsku Republike Srpske koja je ušla u Srebrenicu 1995.), omogućilo mu je da ova tri desetljeća opstane na političkoj sceni i izbjegne sve pokušaje hapšenja, ne iz političkih, već iz kriminogenih razloga. Talijanski javni tužitelj tereti Don Mila za šverc cigareta, a u istom tjednu kada su se spremali prosvjedi protiv ustoličenja na Cetinju, u luci Bar u kontejnerima sa bananama policija je pronašla jednu i pol tone kokaina. Za oca nacije ovo nije bila tema o kojoj je trebao javno progovoriti i čestitati policiji. Za ovog predsjednika svih građana najkonjukturnije je igrati na podjelu građana i nacionalističku kartu.

S obzirom na njegovo višegodišnje političko konvertitstvo, ne bi čudilo ako uskoro napusti zapadni narativ i postane mirotvorac i zapenjaveni pristaša srpsko-crnogorskih bratskih odnosa. Baš onako ponosno, crnogorski, sa čojstvom koje stalno ističe kao glavnu karakterrnu crtvu svoga političkog habitusa.


dr. Nenad Živanovski-Stolić, je nezavisni novinar iz Skoplja, koji živi u Londonu. Pisao je za medije iz Makedonije, Bugarske, Hrvatske, Srbije, Njemačke i Norveške. Diplomirao je novinarstvo, magistrirao Europske studije i doktorirao opću i komparativnu lingvistiku na temu Govor mržnje u političkom diskursu u medijima.

Autor je knjiga: “Neki aspekti kosovske krize – Kosovo između povijesnih mitova i realan europski problem”, objavljena u Njemačkoj na engleskom jeziku, zatim knjige “Govor mržnje”, objavljena na engleskom i bugarskom jeziku, i “Govor mržnje – teoretski pregled i istraživanje Bugarska u makedonskim medijima”, objavljena na makedonskom jeziku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije