Poručnica Saša Barat ima samo 27 godina, a iza nje je uspješno završeno učešće u mirovnoj misiji u Avganistanu.
U zemlju pijeska, prašine i krvavih sukoba otputovala je prošle godine, na vlastitu inicijativu. Od trenutka kad se pridružila Oružanim snagama željela je upravo to - da kao doktorica otputuje u neku mirovnu misiju. Svojim nadređenima je to dala do znanja i bila je oduševljena kada joj je rečeno da će otputovati u Avganistan.
Tako je u septembru spakovala kofere i s medicinskom sestrom u pratnji krenula u bazu Marmal, smještenoj u regiji Mazar-i-Šarif. Bila je rukovodilac nacionalnog medicinskog tima.
Život u kontejneru
"Mjesec prije polaska sam prošla sam temeljnu obuku, tako da sam bila dobro pripremljena na ono što me čeka. Prošla sam sve: od vojnih zadataka do medicinske obuke. Zato je jedini šok koji sam doživjela bio onaj klimatski: u septembru su temperature bile zaista jako visoke, a vlažnost vazduha niska. Bilo se zaista teško naviknuti na to. Kulturološkog šoka nije bilo, sve zbog dobre pripreme, tako da nesam imala nikakvih drugih problema s novim radnim mjestom", priča Saša.
Kao i drugi stanovnici kampa, živjela je u kontejneru, a jedan od rijetkih zidanih objekata bilo je njeno radno mjesto - bolnica. Sjeća se da bi svakog jutra ušla iz pustinje u tu zgradu, koja je izgledala jednako kao i bilo koja zapadna bolnica. Bila je, za početak, vrlo čista - higijena je bila je na visokom stepenu. Opremljenost je jednaka kao i u bolnicama koje smo navikli vidjeti, a postupci dijagnostike i liječenja jednaki su kao i u zemljama zapada.
Bilo je nekoliko ljekarskih timova u kampu, koji su primali pacijente kako su dolazili. Posla je, kaže Saša, svakog dana bilo dosta, a ona je radila isto što i svi drugi ljekari primarne zdravstvene zaštite.
"Liječila sam kolege, pripadnike oružanih snaga, obavljala sistematske preglede avganistanskih radnika koji su radili u kampu. Oni su bolovali od bolesti kojih u našim područjima odavno više nema, poput lišmanioze, pa su dijagnostika i liječenje zaista izazov za ljekare koji nikad u praksi nisu vidjeli takav slučaj", priča Saša Barat.
Njeni dani su ta tri i po mjeseca izgledali najčešće isto: dan bi počinjao doručkom i postrojavanjem, a potom bi uslijedio ljekarski sastanak. Na njemu su raspravljali o aktuelnim problemima i zahtjevnijim pacijentima. Nakon toga bi započinjao radni dan: najprije vizita svih pacijenata, a nakon toga i ambulantni rad.
Kada su na liječenje dolazile kolege, priča, osjećaj je bio isti kao da radi u bilo kojoj ordinaciji u zemljama zapadnog svijeta. Bili su to problemi koji se lako rješavaju, ali veliki joj je izazov bio raditi s ljudima čija oboljenja nisu onakva s kakvima se navikla suočavati.
"Neki dani na poslu su bili teži, drugi lakši. Na to smo svi mi u Marmalu, kao i u drugim bazama širom svijeta, bili spremni. Znali smo otprilike što nas čeka. U radu s ljudima svaki dan je drugačiji i izazovan. Svaki je pacijent nova priča, novi izazov. Svaka osoba kojoj čovjek pomogne, bilo da mu da neke lijekove ili samo razgovara s njim, zahvalan je na tome i pokazuje to osmijehom", prisjeća se Saša.
Svakog dana nakon posla, koji je završavao u 16 sati, uživala je u badmintonu. Taj sport je "otkrila" upravo u Marmalu i počela da uživa u igri. Nije u tome bila usamljena - svi stanovnici kampa su podsticani da se bave sportom, tako da su nakon završetka posla ozbiljni vojnici postajali vješti igrači, koji su uživali u omiljenoj igri. Bilo je svakakvih sportova: fudbala, odbojke...
Mnogi vojnici odlazili su u jednu od tri teretane, koje se u kampu nalaze, a tamo je gotovo svakodnevno odlazila i Saša. Osim toga, moglo se odlaziti na časove zumbe, tabate, spininga, TRX-a... Izbor je bio zaista velik.
"Osim sporta, da bismo očuvali mentalno zdravlje i spremnost, uvijek smo nastojali naći vremena za druženje s kolegama. Ja sam se najviše sprijateljila sa svojim kolegama iz bolnice, jer smo najviše vremena provodili radeći zajedno. Bili su to doktori iz Njemačke, Litvanije i Švedske, s kojima sam uspostavila sjajan odnos i koji su mi uvijek znali pomoći nekim savjetom, kao i ja njima", kaže Saša.
Specijalizacija
Pamtiće mnoge dane iz Avganistana, a jedan od njih ima posebno mjesto u njenom sjećanju.
Bio je to dan kad se održavao ženski bazar. U kamp su došle žene iz naselja koje se nalaze u blizini kampa, noseći stvari poput tepiha i marama, koje su same isplele. Vojnici su se cjenkali i kupovali od njih, a kasnije toga dana u kamp su došla i djeca bez roditelja, koja žive u domu za nezbrinute mališane, koji se nalazi u blizini kampa. Oni su obišli kamp, igrali fudbal s vojnicima i proveli ispunjen dan, koji će sigurno još dugo pamtiti.
"To druženje s djecom bez roditelja bilo je zaista posebno. Nikom od nas nije bilo teško pokazati im kamp i objasniti kako se tu živi, a znam da je njima taj dan bio poseban i da će im ostati u sjećanju. Bio je to, osim toga, mnogima od nas prilika da se družimo s lokalnim stanovništvom. Nismo s njima dolazili u kontakt jer, kad god smo odlazili u neki drugi kamp išli smo helikopterima ili automobilima uz pratnju, tako da nismo imali priliku vidjeti svakodnevni život u toj zemlji", kaže Saša.
Sva ta putovanja bila su poslovna, jer je Saša bila zadužena i za liječenje vojnika izvan matičnog kampa. Ono što je uspjela vidjeti u prolasku do tih kampova, kaže, kulturološki je doista različito od stvari koje smo mi navikli gledati.
"Prevoz transportnim avionima, helikopterima i oklopnim vozilima definitivno će mi ostati u sjećanju. Čak i ako čovjek, dok radi u bolnici, zaboravi gdje se nalazi, kada odlazi u drugi kamp postaje u potpunosti svjestan gdje radi i kuda putuje. Svijet koji sam vidjela izvan baze, ali toga zaista nije bilo puno, potpuno je drugačiji od onoga u kojem živim. Baza nije bila toliko različita od posla u Hrvatskoj, ali ulice su bile nešto sasvim drugo", priča Saša.
Dok je boravila u Avganistanu, njeni roditelji su zabrinuto očekivali veče, kada će im se javiti. Naravno, bili su joj velika podrška - znali su gdje ide i da tamo postoji opasnost, ali su shvatili da njihova kćerka želi drugačiju karijeru od one koju su mnogi od nje očekivali. Zato je nisu opterećivali svojim brigama za njenu sigurnost.
"Porodica me je podržala i zato mi je bilo lakše otići od svega što volim. Osim toga, redovno smo se čuli preko interneta. Vremenom su se opustili, jer su shvatili da je sve u redu, ali kao i svi roditelji, uvijek se brinu za mene. Redovno sam se čula i s prijateljima, a osim toga, stekla sam i nove prijatelje, tako da nisam bila usamljena. Ipak, nije mi uvijek bilo lako biti odvojena od svega poznatog, a tako je bilo i svima drugima, ali to je bilo ono što smo odabrali i nismo se žalili", priča Saša.
"Voljela bih se vratiti u Avganistan, ali i otići u neke druge mirovne misije", kaže ona i dodaje da joj je to bila želja od prvog trenutka kad se sa 26 godina zasitila posla u Domu zdravlja Čakovec.
Tamo je, nakon završenog Medicinskog fakulteta u Zagrebu, završila praksu. Iz dana u dan je radila iste stvari, kaže iskreno. Shvatila je da u tom poslu nema izazova kakvi su joj potrebni i da ne bi željela provesti karijeru radeći na taj način. Zato se krajem ljeta 2014. godine odlučila za novi početak, pa je u Oružanim snagama završila temeljnu obuku.
Nakon toga je počela raditi kao doktorica u Petrinji, gdje radi i nakon povratka iz Avganistana. Trenutno je na dodatnoj medicinskoj obuci u Požegi.
"U planu mi je specijalizacija, a željela bih da bude iz područja medicine rada i sporta. Mislim da je specijalizacija zapravo plan svakog mladog ljekara koji želi ulagati u sebe i svoje znanje, pa mi se čini da tu nisam izuzetak. Naravno, željela bih opet otići u neku mirovnu misiju. Znam da neko vrijeme sigurno neću moći, jer je sad red na drugim kolegama koji to žele, ali vjerujem da ću uskoro opet otići negdje", nada se Saša Barat.
(NN/jutarnji.hr)