Prije skoro čitavog vijeka nije bilo radija i televizije, naravno ni interneta, ali je bilo proglasa, šarenih plakata i fizičkih predizbornih okršaja.
Tek ponekom istaknutom stranačkom prvaku bi izašla slika u novinama, da glasači mogu da vide kako izgleda.
Laži i podmetanja bili su neizostavni dio tog ringa, ali je bilo vrlo važno boriti se.
"Politička borba je bila uzbudljivija nego danas, jeste možda bila surovija, ali drugačije je bilo vreme. Tada je postajala osoba koja vlada državom - kralj, i opet se narod tako žučno borio da bira ko će ga predstavljati i stranke međusobno da uđu u parlament", kaže istoričar Aleksandar Lukić za BBC na srpskom.
Politički ambijent
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, država nastala poslije Prvog svjetskog rata, bila je centralizovana parlamentarna monarhija kojom je vladao kralj Aleksandar Prvi Karađorđević iz Beograda.
Nijedan saziv Narodne skupštine dvadesetih godina nije izdržao cijeli četvorogodišnji mandat, jer je u to vrijeme kralj bio neprikosnovena ličnost, a parlament suviše slab.
Kralj nije mogao biti optužen, niti mu je moglo da bude suđeno za bilo kakvo krivično djelo - za njegove postupke bila je odgovorna vlada.
Kod monarha su bile koncentrisane sve tri grane vlasti - izvršna, preko ministara, zakonodavnu je zajedno obavljao sa parlamentom, a čak i sudovi su "sudili u ime kralja", pisao je istoričar Nebojša Popović.
Kralj je sazivao Narodnu skupštinu na redovna ili vanredna zasjedanja i raspolagao pravom da je raspusti u svakom trenutku.
Godinu dana prije izbora 1923, kralj Aleksandar vjenčao se sa rumunskom princezom, Marijom, kćerkom kralja Ferdinanda i praunukom britanske kraljice Viktorije.
U ovom braku rođena su tri sina koji su dobili imena osobena za tri jugoslovenska naroda: Petar Drugi (srpsko), Tomislav (hrvatsko) i Andrej (slovenačko).
Na izborima 1923. snage su odmjerile mnoge stranke, osim komunista, kojima je od 1920. takozvanom Obznanom bio zabranjen rad.
Ova, treća partija po snazi, zabranjena je zbog sumnje da su učestvovali u terorističkim i antidržavnim akcijama koja nije dokazana.
"Stranke nisu učestvovale samo zbog jačanja demokratije, već se za neke narode pokazalo i ključnim za njihovo nacionalno sazrevanje. Hrvati su se dvadesetih nacionalno afirmisali", ističe Lukić.
Iako su stranke bile donekle u sjenci kralja, ipak je partijama bilo važno da učestvuju na izborima.
"Te 1923. godine kraljeva moć nije upitna, ali nije tolika da je mogao da utiče na izborne procese, kao što je kasnije radio 1925. i 1927. On je vremenom urušavao parlamentarizam u kraljevini, demokratiju, korumpirao je političke stranke, a sve u cilju jačanja lične moći", kaže istoričar koji je posebno izučavao stranke ovog perioda.
Postepeno urušavanje institucija će rezultirati uvođenjem Šestojanuarske diktature kralja Aleksandra 1929. godine, kada je raspuštena Narodna skupština, ukinut prethodni Vidovdanski ustav i zabranjen rad političkih stranaka i udruženja.
Trećeg oktobra te godine, kraljevina će biti podijeljena na banovine i dobiće novo ime - Jugoslavija.
Ko su bili glavni politički takmaci 1923. godine
Jugoslovenska država je postojala tek četiri godine i određene političke stranke radile su na stvaranju novog jugoslovenskog identiteta.
Tome su se protivili naročito Hrvati i njihove stranke, za razliku od Srba koji su bili spremniji da svoj identitet zamjene novim.
Stare srpske stranke izbacile su iz svojih imena nacionalno obilježje, a nisu ga naglašavale ni novoosnovane, navodi istoričarka Sofija Božić.
Na političkoj sceni izdvojile su se tri najznačajnije - Narodna radikalna stranka, Demokratska stranka i Hrvatska republikanska seljačka stranka (od 1925. Hrvatska seljačka stranka).
Lider Narodne radikalne stranke osnovane 1881. bio je Nikola Pašić.
U Kraljevini SHS bila je gotovo neprekidno na vlasti (izuzevši samo 293 dana), sama ili u koaliciji s drugim strankama.
Zalagala se za to da država mora biti centralistički uređena uz poštovanje postojećih nacionalnih identiteta.
Pašić je bio osnivač radikala i na čelu stranke punih 45 godina.
Suvereno je vladao političkom scenom Srbije u deceniji pred Prvi svjetski rat, za vrijeme njegovog trajanja, kao i u poslijeratnim godinama, sve do smrti 1926.
"Bio je jedan od najznačajnijih činilaca ukupnog uspona Srbije od 1903. do 1918. i jedan od najznačajnijih činilaca stvaranja jugoslovenske države. Za savremenike i potonje generacije bio je institucija više nego pojedinačna istorijska pojava", navodi Božić.
Demokratska stranka nastala je malo poslije prve jugoslovenske države.
Formirana je na osnivačkoj skupštini u Sarajevu 1919. godine.
"Obuhvatala je više različitih političkih grupa, ali njeno jezgro činile su Srpsko-hrvatska koalicija iz Austro-Ugarske i Samostalna radikalna stranka iz Srbije. Uz radikale, i ona je stajala iza centralističkog i unitarističkog uređenja, ali je, za razliku od njih, zauzela stav da je potrebno brisati postojeće nacionalne identitete i uspostaviti samo jedan, zajednički, jugoslovenski identitet", napominje Božić.
Baš na tim izborima 1923. najjasnije se vidjelo da nema jedinstva unutar demokrata, što će dovesti i do formiranja novih stranaka.
"Na rigidnom jugoslovenstvu i centralizmu insistirao je naročito Svetozar Pribićević, vođa 'prečanskog' krila demokrata, koji se sa svojim pristalicama odvojio u posebnu, Samostalnu demokratsku stranku (1924). Drugo krilo Demokratske stranke, predvođeno Ljubomirom Davidovićem, jednim od najcenjenijih i, u narodu, najomiljenijih srpskih političara, od početka je pokazivalo toleranciju prema zahtevima hrvatskih političkih snaga i spremnost da im izađe u susret", navodi naučna saradnica Instituta za noviju istoriju Srbije.
Treći akter imao je sasvim drugačije političke pozicije.
Hrvatski lider Stjepan Radić protivio se unitarističko-centralističkom režimu i monarhiji, ne priznajući dinastiju Karađorđević ni čin ujedinjenja, ističući pravo hrvatskog naroda na samoodređenje i stvaranje hrvatske neutralne seljačke republike.
"A kada je Kraljevina SHS osnovana, antijugoslovenstvo i separatističke tendencije zaklanjao je iza zahteva za ukidanje centralističkog uređenja i uspostavljanje kon/federativnog državnog ustrojstva. Njegove političke ideje, kao što je ona o uspostavljanju hrvatske seljačke republike u okviru Jugoslavije, bile su kontradiktorne i neprimenljive", ističe istoričarka u pisanom odgovoru za BBC.
Svi oni su okosnicu biračkog tijela tražili u seoskom stanovništvu.
U to vrijeme, 70 odsto ljudi Kraljevine SHS se bavilo poljoprivredom, navodi Lukić.
Tuče i svađe na zborovima
Kampanja je zvanično počinjala kada bi neka stranka ili koaliciji dobila mandat da napravi izbornu vladu.
Njen zadatak je bio da sprovede izbore.
Početkom zime 1922. taj mandat dobijaju Pašićevi radikali.
Jedna od prvih predizbornih manifestacija radikala održana je u Beogradu 30. decembra 1922, u prisustvu svih članova vlade, najuglednijih prvaka stranke iz Beograda i predstavnika organizacija iz Srbije.
Zahvaljujući razvijenoj stranačkoj infrastrukturi - Pašićevi radikali organizovali su političke zborove i na mjesnim i na okružnim nivoima, dok su se demokrate više bavile unutarstranačkim problemima.
U broju 8 Ilustrovanog lista, periodične štampe, te godine piše se o "nepoštednoj izbornoj borbi i obračunima unutar stranaka".
Novine donose i sliku sa "kandidacije" radikalskog ministra finansija Milana Stojadinovića - u kočijama ispred kuće u Beloj Crkvi sa šeširom dok se okolo vijore zastave, a okružuju ga seljaci na konjima.
Tuče i svađe na mitinzima nisu bile rijetkost.
"U predizbornoj kampanji 1923. imate situacije da su se ljudi boli noževima. Kada jedna stranka organizuje - kako su tada zvali agitaciju ili politički zbor, onda pripadnici druge dođu ne samo da protestuju, nego fizički nasrću na njih", kaže Lukić.
To je posebno bilo istaknuto u područjima gdje je bilo i nacionalnih tenzija između Srba i Hrvata - u Lici, Baniji, Kordunu i Dalmaciji.
Situacija će se dodatno zaoštriti tokom narednih izbornih ciklusa, podsjeća istoričar.
Zabilježeni su i slučajevi terora vladajuće Radikalne stranke nad pristalicama Demokratske stranke u negotinskom, metohijskom i bregalničkom izbornom okrugu, dodaje istoričarka Božić.
Demokrate su, kaže, nasilju pribjegavale na području Hrvatske, nad pristalicama Radićeve stranke.
Novine i roze plakati
Zbog značajnog broja nepismenih, ti zborovi su bili jedini način da se partijski lideri predstave glasačima i direktno obrate.
U suprotnom, birači nisu znali za koga glasaju - tek ponekom bi izašla slika u novinama da može da ga prepozna.
"Ima zabeleženo da su čašćavani oni koji bi došli na zbor, jelom i pićem i to je bila jedna vrsta podmićivanja. U zavisnosti od toga i koliko ste dobar govornik, koliko vas slušaju, mogli ste nekog da ubedite da glasa, tu ima velike razlike u odnosu na danas gde ljudi više gledaju televiziju", kaže Lukić.
Pošto je štampa bila jedini medij za obraćanje biračima, stranke su imale glasila - radikali Samoupravu, demokrate Demokratiju, a HRSS u nekim mjestima glasilo Hrvat.
Plakati su bojeni u roze i crveno da bi bili uočljivi.
Često se glasalo po inerciji, ističe istoričar.
"Mnogi nisu znali da rastumače programe stranaka, ni šta u njima piše, već se znalo da ta i ta porodica glasa za radikale, jer tako radi domaćin kuće. Ili im je neko rekao da se tako uradi", kaže Lukić.
Prljava kampanja
Iako je bio sužen izbor medija, demagogija, fraze, lažna obećanja i blaćenje protivnika bile su neizostavni deo kampanje 1923.
"Političari su često bivali beskrupulozni, ne birajući sredstva kako bi pridobili birače. Britanski ambasador u Beogradu je, nekoliko godina kasnije, zabeležio kako su reči nemačkog istoričara Trajčkea da ni u jednoj zemlji stranačka mržnja ne može ići tako daleko kao u Nemačkoj proizašle iz njegovog nepoznavanja balkanskih političara", navodi istoričarka.
Jedni druge su željeli što više da ocrne, međusobno se predstavljajući u najgorem svijetlu.
"Kampanja radikala bila je usmerena na 'lomljenje demokrata', glavnih konkurenata u borbi za osvajanje vlasti. Radikalska vlada Nikole Pašića, pod kojom su sprovedeni izbori, počela je da otpušta demokrate u Srbiji iz državne službe ili da ih premešta", navodi Božić.
Dok su radikali glavnu konkurentsku stranku nazivali "demokradljivačkom", ističući kao njene najveće nedostatke favorizovanje jugoslovenskog imena na račun srpskog, demokrate su njih optuživali da se lažno izdaju za velike Srbe.
Na banderama i zidovima lijepljeni su proglasi u kojima se moglo pročitati i o koruptivnim djelatnostima Pašićevog sina Rada, kao i njihovom velikom porodičnom bogatstvu.
Dan izbora sličan današnjem
Sam izborni dan ličio je na savremeno glasanje.
U mjesnim zajednicama su pravljena biračka mjesta na koja su dolazili punoljetni muškarci stariji od 22 godine.
"Da bi mogli da glasaju, postojala je odredba da moraju bar šest meseci da budu u tom mestu. Tu je dolazilo do zloupotreba", navodi Lukić.
Ipak, izborni dan je bio samo vrh ledenog brijega - najvažnije se dešavalo prije toga.
U organizaciji izbora ključnu ulogu je imala izborna vlada.
"Tad je to išlo oštrije, ne baš u rukavicama. Oni preko policijskog aparata vrše pritisak ne samo na političke protivnike, već na celo izborno telo - dolazi do ucena, pretnji, podmićivanja", kaže Lukić.
Dešavalo se da smjenjuju sreske načelnike koji su odgovorni za stranački materijal i postavljaju svoje ljude, dodaje.
Tadašnje političke okolnosti, kaže, ne treba porediti sa današnjim, drugačije su ljudi shvatali politiku.
Nije postojala izborna tišina, agitacija je trajala do samog glasanja.
Glasove na licu mjesta broje predstavnici biračkih odbora.
"Biračke odbore čine stranke koje izlaze na izbore, svaka ima predstavnika - čuvara kutije i njegovog zamenjenika. Oni svi jedni na druge motre", dodaje istoričar.
Nije bilo posmatrača, pa je dolazilo do međusobnih dogovora i mahinacija na izbornim mjestima, dodaje.
Jedna od osnovnih razlika svakako je vezana za uticaj stranaca na unutrašnju situaciju u državi, pa i na same izbore, ocjenjuje istoričarka Božić.
"U Kraljevini SHS strani faktor nije pokušavao da utiče na izborne rezultate, u smislu favorizovanja određenih političkih formacija na račun drugih. Kraljevina je bila suverena država i uživala je međunarodni ugled jer je Srbija - iako se ujedinila sa zemljama koje su se borile na strani poraženih snaga - bila među državama pobednicama u Prvom svetskom ratu", dodaje.
U politici samo muškarci
Još jedna značajna razlika u odnosu na danas je i to što je prije čitavog vijeka, politika bila čisto muško zanimanje.
Kandidovali su se muškarci i glasali su muškarci, žene će u Jugoslaviji pravo glasa dobiti tek 1945.
"To nije bila osobenost Jugoslavije, ta pojava postoji u celom tadašnjem parlamentarnom svetu i u Velikoj Britaniji, Americi, Francuskoj. Istovremeno, postojali su pokreti žena koji se bore da se te stvari promene, ali je to sve bilo u povoju", kaže Lukić.
U nekim oblastima, Kraljevina SHS išla je u korak sa svIJetom - po tome koliko se ulagalo u nauku i tehniku.
"U to vreme smo imali sopstvenu industriju aviona. I u razvoju društvene misli, književnosti nismo zaostajali, problem je bilo samo to što se to odnosilo na elitu, a ne i na mase", dodaje istoričar.