PRIZREN - Malobrojni mještani Bogoševca, srpskog sela podno Šar-planine, sa desne strane regionalnog puta Prizren - Štrpce, ne znaju da je Kosovo 17. februara proglasilo nezavisnost.
"Ma, nemojte mi reći, nisam čula i nisam ništa znala o tome. Baš me čudite", rekla je mještanka Bogoševca Dušanka Tanasković na vijest o proglašenju nezavisnosti.
Prisjeća se ona da je tog dana bilo nečeg neuobičajenog, ali joj ni na kraj pameti nije palo da je riječ o veselju zbog proglašenja nezavisnosti. Nema, naime, ni radio ni TV program, a o štampi i ne pomišlja.
Tek su joj ovih dana djeca kupila neki mobilni telefon. Odakle bi, kaže, mogla da zna šta se dešava? "Niti sam znala da li će biti nešto ili ne. Na cesti sam čula pre nešto više od mesec dana sirenu na kolima, ali i zurle i gočeve. Pomislila sam, međutim, da je to uobičajeno i da je reč o nekoj svadbi. Nije me bilo strah", kaže ona. Tanaskovićeva, koja je jedna od šestoro žitelja u Bogoševcu i nikada nije napustala rodno selo, kaže da ni prije, ni poslije 17. februara, nije imala problema. "Ne, nisam imala nikakvih problema. Grehota je govoriti nešto što nije istina. Često nas obilazi Kosovska policijska služba, i danju i noću. Osetim ih ja i znam da su tu, ali nas niko nije dirao. Stara sam i moram istinu da govorim."
Ova sedamdesetogodišnjakinja ne misli da napusta selo. Tu je rođena, cio život je tu provela, tu joj je suprug sahranjen, pa i ona ostaje u Bogoševcu.
"Ako ostanu svi koji su i do sada bili tu, ostaću i ja. Neću se pomerati sa svog praga i nije me strah. Kada Albanci mogu da žive ovde, živeću i ja. Pa, nećemo da se bijemo, nećemo se svađati. Neće da mi otimaju, valjda, imanje. Zašto da idem i ostavim sve moje imanje. Ostaću, a verujem da će mi, kao i do sada, dolaziti deca koja žive u okolini Beograda", kaže ona.
Tanaskovićeva pokazuje na šporetu šerpu njenog prijatelja Albanca iz Prizrena koji svakodnevno dolazi kod nje i tu kuva jelo jer, kako kaže, u gradu često nemaju struju, a ona uvijek imam drva i loži šporet.
"Dolazi kod mene moj prijatelj Iso sa suprugom Dritom, a sa njima često dolazi i snaha s unukom. Lepo se družimo i uvek mi pomaže kada mi bilo šta zatreba. Moj sin Rade, koji je poljoprivredni inženjer, bio je pobratim s njima, pa se to prijateljstvo i dalje nastavlja. Ovde dolaze i moje komšinice Bošnjakinje iz susednog Mušnikova, a i ja idem kod njih. Zovu me i na svadbe i tada baš uživam prisećjući se kako je nekada ovde vladala sloga i nije se vodilo računa ko je koje vere ili nacije", kaže starica.
Tanaskovićevu u selu zovu portparolom, jer se ne libi da priča s novinarima, ima u kući brojne slike s novinarskim ekipama iz gotovo cijelog svijeta.