KARAč
Odgovori na mnoga pitanja o Titovoj ličnosti, i onima koji su ga naslijedili, mogu se pronaći u rezidencijalnom kompleksu Karađorđevo, mjestu gdje su lovočuvari funkcionerima ondašnjeg režima pred nišan nagonili utovljene muflone i jelene. U Karađorđevu odavno niko nije lovio, ali preparirane glave odstrijeljenih životinja sa zidova brojnih sala za ručavanje podsjećaju nove goste da treba samo da požele - jer domaćini su tu da ugode.
Titov karabin sa snajperskim nišanom i bokerice i danas služe kao podsticaj za neke nove lovce, iako je politura na kundacima počela da tamni. Gramofonske ploče iz bogate fonoteke i dalje su tu da zabave goste, a poslastica ima za svačiji ukus: tu su Mišo Kovač iz mlađih dana, bez brkova, `Veseli Hmeljari` i ostali probrani slavonski bećarski orkestri, sabrana djela Silvane Armenulić i nezaobilazni `Uspjesi Ilidže`. Upravnik kompleksa, potpukovnik Milan Radaković, rekao je novinarima kojima su otvorena vrata ove bačke latifundije, da Karađorđevo i danas `pruža reprezentativne usluge licima na najvišim državnim dužnostima u Srbiji i njihovim domaćim i stranim gostima`.
Dogodi se, međutim, da u ovaj raj za privilegovane niko ne navrati i po mjesec dana. Upravnik i zaposleni nisu željeli da pričaju `ko od ovih današnjih` voli da se odmara u gluvoj tišini ravnice: `O tome ovdje ne pričamo`.
Rezidencijalni kompleks Karađorđevo udaljen je oko 690 kilometara od Beograda, i njime danas upravlja Garda Vojske Srbije. U njega se može ući samo uz odobrenje Kabineta ministra odbrane. Onaj ko dobije dozvolu može da zamoči umorna stopala u neko od 16 jezera, prošeta po rezidenciji čija je korisna površina 6.400 kvadratnih metara ili ruča u `Bačkoj kolibi` sa pogledom na vjetrenjaču, koja je, ciglu po ciglu, prenesena sa jednog salaša. Budoari koji su nekada bili dekorisani po posljednjoj modi, danas izgledaju kao sobe nekog napuštenog banjskog lječilišta. Zubu vremena se tvrdoglavo opire jedino `apartman za prvog gosta`, sa roze `ženskom`, i plavom `muškom sobom`, prostranim kupatilima i američkim plakarima.
Supruga nekadašnjeg upravnika Živka Malenica, odmjerena, delikatna gospođa, sa frizurom ala Jovanka Broz, priča o besanim noćima kada je njen muž samoinicijativno odlučio da napravi novu stazu kraj jezera. Staza se dopala maršalu pa je poslije mogla da mirno spava.
Pekar amater Tima Simić, inače ribar, dolazio je da za Tita pravi lepinje, a po maršalovom odlasku je ostajao još dan-dva kako bi se oporavio od stresa službe maršalu.
Novinari su ugošćeni prvoklasnim ručkom u velikoj sali za objedovanje, možda baš za stolom gdje su predsjednici Slobodan Milošević i Franjo Tuđman na salveti crtali granice velike Srbije i velike Hrvatske. Uprkos prilježnosti desetak zaposlenih, patina nezaustavljivo pokriva ovaj spomenik vremena koje se na može povratiti. `Armalove` baterije s početka sedamdesetih i dalje rade, ali ne sijaju onako kao nekad. Na Vojno-medicinskoj akademiji i dalje radi nekoliko vremešnih ljekara koji umiju da uključe drevne kade za fizioterapiju, preteče današnjih đakuzija. Voda u bazenu je i dalje zagrijana na 28 stepeni, ali u njoj rijetko neko i zapliva. U velikoj rupi isušenog jezera se gega jedan labud polomljenog krila.
Naizgled je sve isto kao nekada, ali nije. Tito je poslije proslave nove 1980. godine iz Karađorđeva otputovao u Ljubljanu, gdje je umro 4. maja iste godine, a narodima kojima je vladao trebalo je još desetak godina da se spreme za ostavinsku raspravu, koja je počela baš u Karađorđevu.