BEOGRAD - Alojzije Stepinac, kojeg je Rimokatolička crkva 1998. godine progasila za blaženog što je presudan korak ka proglašenju za svetitelja, u našoj javnosti je poznat prije svega kao čelnik "Crkve u Hrvata" odnosno nadbiskup zagrebački iz vremena Nezavisne Države Hrvatske, 1941-1945. godine.
Stepinac, kojeg dio istoričara prepoznaje kao duhovnog oca Endehazije, u kojoj je ubijeno oko milion ljudi, od kojih je najveći broj Srba unijet je u rimokatolički kalendar kao "blaženik", a papa Jovan Pavle Drugi ga je svim vjernicima preporučio kao novog zastupnika pred Bogom.
Stav Srpske pravoslavne crkve (SPC) prema kanonizaciji kardinala Alojzija Stepinca je, prema prema pisanju beogradskih medija, predat ministru spoljnih poslova Vatikana Dominiku Mambertiju tokom njegove višednevne posjete Beogradu.
Sadržaj pisma, kako se navodi, nije poznat, ali je nesumnjivo da SPC ne gleda sa odobravanjem na najave da bi Stepinac mogao postati svetac. List Politika piše da je vatikanski šef diplomatije iz srpske prestonice odnio i pismo šefa države posvećeno kanonizaciji zagrebačkog kardinala.
Stepinac se, naime, kao zaštitnik hrvatske crkve priklonio vrhu NDH na čelu sa Antom Pavelićem tako što se uključio u fundamentalne strukture režima - vojsku, kao vikar, i Hrvatski sabor, kao njegov član.
Oktobra 1946, zagrebački sud osudio je Stepnica na 16 godina zatvora i prisilnog rada i na gubitak političkih i građanskih prava. Proveo je pet godina u zatvoru Lepoglava. Na samom kraju 1951. godine pušten je iz zatvora i od tada se nalazio u nekoj vrsti kućnog pritvora u rodnom Krašiću, Jastrebarsko, nedaleko od Zagreba.
U takvoj poziciji nalazio se do kraja života, umro je februara 1960. u Krašiću.
Stepinac je sredinom aprila 1941. pozdravio formiranje ustaške tzv. NDH. Pošto je 10. aprila ona proglašena, Stepinac je samo dva dana potom posjetio Slavka Kvaternika, s namjerom da mu čestita formiranje NDH. Nekoliko dana kasnije, posjetio je poglavnika Antu Pavelića. Ovi njegovi susreti jasnog opredjeljenja dogodili su se prije formalne kapitulacije vojske Kraljevine Jugoslavije 17. aprila.
Ubrzo potom, 28. aprila Stepinac je sveštenstvu čestitao formiranje NDH i nalaže održavanje svečanih bogosluženja u znak zahvalnosti zbog formiranja te takozvane države
Imajući u vidu da je u NDH izvršen strahovit masovni zločin, odnosno genocid, nad Srbima kao i Jevrejima, te da je ogroman broj Srba pokršten, odnosno pokatoličen, u čemu je, po svjedočenjima Srba, i sam Stepinac učestvovao, tamošnje srpsko stanovništvo doživjelo ga je kao dio aparata ustaške NDH.
Sa druge strane hrvatski izvori insistiraju na tome da je bilo slučajeva da je "spasavao Jevreje" pa i druge, i da se u tom smislu suprotstavljao ustaškim vlastima.
Kardinalom ga je 1952. godine proglasio papa Pio XII.
Bilo je to vrijeme kada nisu postojali formalni diplomatski odnosi socijalističke Jugoslavije sa Vatikanom, ali mu je vlast ponudila da napusti zemlju pošto je postao kardinal. On je to, međutim, odbio.
Rimokatolička crkva nastojala je da od njega napravi mučenika, dok su vlasti tadašnje Jugoslavije nastojale da na svaki način izbjegnu da se on predstavlja kao stradalnik u komunističkom sistemu.
Prijedlog Svetoj stolici za beatifikaciju kardinala Stepinca uputio je penzionisani kardinal i nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić. Na beatifikaciju, odnosno proglašenje Stepinca blaženim, odlučio se papa Jovan Pavle Drugi, uprkos protestima iz cijelog svijeta, prije svega iz redova jevrejske zajednice.
Beatifikaciji, obavljenoj 3. oktobra 1998. u Mariji Bistrici, najvećem hrvatskom svetilištu posvećenom Bogorodici, Zagorje, prisustvovalo je između 350.000 i pola miliona ljudi.
Stepinac je je rođen 8. maja 1898. u selu Brezarić u župi Krašić, četrdesetak kilometara zapadno od Zagreba.
Poslije maturiranja, 1916. godine mobiliisan je u austrougarsku vojsku. U borbama u Italiji, 1918. ranjen je i pao je u italijansko zarobljeništvo. Potom se kao dobrovoljac priključio Srbima na Solunskom frontu (Jugoslovenska legija). Demobilisan je 1919. godine i imao je status rezervnog oficira Vojske Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije.
Tada je upisao poljoprivredni fakultet, a studije teologije započeo je tek 1924. u Rimu na papskom univerzitetu Gregoriana, gdje je i doktorirao.
Za sveštenika je rukopoložen 1930. u Rimu. Relativno mlad, imenovan je za pomoćnog zagrebačkog nadbiskupa četiri godine kasnije. Izbor je na njega nesumnjivo pao i zbog činjenice da je imao podršku kralja Aleksandra, kao solunski dobrovoljac. Konačno, nadbiskup je postao 1937.
Upravo te godine došlo je do žestokih nemira u Beogradu zbog ratifikacije Konkordata sa Vatikanom, pod uticajem SPC. Jugoslovenska Skupština je potom skinula s dnevnog reda Konkordat.
Ova činjenica je teško doživljena u rimokatoličkim krugovima unutar tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Stepinac je javno izrazio "sumnje u mogućnost zajedničkog života Srba i Hrvata u jednoj državi", sljedile su potom brojne optužbe na račun SPC, ili istaknutih pojedinaca iz njenih redova.