BEOGRAD - Pred sedmu rundu dijaloga Beograda i Prištine rastu očekivanja da je moguć istorijski dogovor za otvoreni problem Kosova i Metohije, koji Srbija već decenijama nosi kao teško breme - ako bude dovoljno realizma, pragmatičnosti i dobre volje, prije svega kosovskih vlasti.
Državni vrh Srbije poručuje da nema više prostora za ustupke prištinskoj strani: nismo nikad bili bliži sporazumu ali ne možemo manje od rezolucije, kaže predsjednik Tomislav Nikolić; dotjerali smo do duvara, slaže se premijer Ivica Dačić i dodaje da "nijedan Srbin neće ponuditi više".
S druge strane, kako su često isticali najviši srpski zvaničnici, gledano unazad, što je više Srbija odugovlačila sa rješenjem, utoliko su slabije postajale njene pregovaračke pozicije i utoliko lošiji uslovi za žvot Srba na Kosovu.
Ipak, problem nad kojim su bezuspješno lomili glave političari, počev od SFRJ, preko Slobodana Miloševića do demokratskih vlada Zorana Djinđića, Vojislava Koštunice, predsjednika Borisa Tadića, ni aktuelna vlast ne može riješiti ni preko noći, ni standardnim formulama.
O tome da "nešto škripi" na Kosovu prvi je, u novijoj istoriji, još za vrijeme SFRJ, progovorio Dobrica Chosić kada je na sjednici CK SK Srbije maja 1968. godine kritikovao situaciju u Pokrajini, što je doprinijelo njegovom razlazu sa Josipom Brozom Titom. Predlagao sam podjelu Kosova, nisu me slušali, rekao je kasnije Chosić.
Nakon toga, do osamdesetih godina, problemi na Kosovu su tinjali ispod površine da bi eskalirali poslije Titove smrti demonstracijama u proljeće 1981. godine na kojima kosovski Albanci traže da Kosovo postane republika unutar Jugoslavije, umjesto pokrajina unutar Srbije.
Predsjedništvo SFRJ je 2. aprila 1981. poslalo snage bezbjednosti da uguše demonstracije i proglasilo vanredno stanje koje je trajalo sedam dana, poginulo je devet ljudi, preko 250 povrijeđeno.
Naredne godine donose pogoršanje stanja na Kosovu - pokrajina živi u psihozi hapšenja albanskih intelektualaca koji traže Kosovo republiku, s jedne strane, i sve intenzivnijeg progona i iseljavanja srpskog i drugog nealbanskog stanovništva: 12. aprila 1983. episkopi SPC izdaju peticiju protiv progona Srba sa KiM, a u Memorandumu SANU 1986. govori se čak o "fizičkom, političkom, pravnom i kulturnom genocidu nad srpskim stanovništvom" u pokrajini.
Konflikti se zahuktavaju stupanjem na političku scenu Slobodana Miloševića koji se 24. aprila 1987. obratio Srbima i Crnogorcimaa u Kosovu Polju porukom: "Niko ne smije da vas bije."
U novembru 1988. kosovska pokrajinska vlada u kojoj je jedan od lidera Azem Vlasi podnosi ostavku a oko 100.000 Albanaca demonstrira u Prištini zbog smjene pokrajinskih rukovodilaca.
Nekoliko mjeseci kasnije, u februaru 1989. albanski rudari u Trepči organizuju višednevni štrajk u znak protesta zbog najave ustavnih promjena i ukidanja dotadašnje široke autonomije pokrajine, a Predsjedništvo SFRJ odgovara proglašenjem vanrednog stanja i hapšenjem Azema Vlasija.
Nakon usvajanja novog Ustava Srbije u martu 1989, koji smanjuje ovlašćenja pokrajina, Milošević, koji je u maju izabran za predsjednika Srbije, na Vidovdan, povodom šest vijekova Kosovskog boja, poručuje sa Gazimestana: "Opet smo pred bitkama. One nisu oružane, mada ni takve nisu isključene."
Lider kosovskih Albanaca Ibrahim Rugova iste godine primjećuje: "Moj utisak je da u Jugoslaviji postoje snage koje gotovo priželjkuju terorističvke akcije na Kosovu. Mogu samo da upozorim Srbe da uvijek kada je neki mali narod, a i Srbi su mali narod, pokušavao da nametne svoju prevlast na Balkanu, to se završavalo njegovom ličnom tragedijom."
Sunovrat u tragediju je mogao da počne: kosovski Albanci kao odgovor na smanjenje autonomije organizuju paralelnu vlast, a 2. jula 1990. samoproglašena Skupaština Kosova proglašava "Kosovo republiku" koju sljedeće godine priznaje Albanija.
Godine 1992. Kosovski Albanci organizuju plebiscit koji ne priznaju ni Beograd niti bilo koja strana vlada. Rugova, zagovornik "pasivnog otpora", izabran je za predsjednika samoproglašene republike Kosovo.
Kada se 1996. prvi put pojavljuje separatistička naoružana grupa Oslobodilačka vojska Kosova" počinju oružani incidenti: OVK preuzima odgovornost za više napada na policiju i državne zvaničnike, kao i kosovske Albanace koji sarađuju sa Srbima.
Napadi na srpsku policiju i civile nastavljaju se i naredne dvije godine uz omasovljenje OVK, a od 1998. i srpska policija i Vojska Jugoslavije počinju niz specijalnih operacija i od avgusta ofanzivu protiv OVK u kojoj su, prema tvrdnjama zapadnih medija, koristile "prekomjernu silu" nad civilima.
Milošević i Rugova pokušavaju da pregovorima spriječe rat; u septembru Savjet bezbjednosti UN usvaja rezoluciju kojom poziva na prekid vatre na Kosovu i upozorava vlasti u Beogradu da bi mogle da se suoč sa "dodatnim mjerama" ukoliko ne ispoštuju taj zahtjev.
Do kraja godine oteto je više stotina nealbanaca i Albanaca, prebačeno na sjever Albanije i ubijeno ili su im organi prodati, što je danas predmet istrage specijalnog istražnog tima Euleksa na čelu sa Klinta Vilijamsona.
U januaru 1999, u selu Račak otkrivena su tijela 45 Albanaca, a ni danas nije potpuno rasvijetljen taj slučaj koji je bio povod za još žešće sukobe, prijetnje Srbiji i konačno za vojnu intervenciju NATO protiv SR Jugoslavije.
Prethodio joj je pokušaj pregovora zaraćenih strana pod međunarodnim posredstvom u Rambujeu, pa u Parizu koji su prekinuti 19. marta. Delegacija kosovskih Albanaca prihvatila je u načelu prijedlog sporazuma o rješenju krize, a delegacija Vlade Srbije prihvatila je takođe u načelu taj prijedlog, ali je ostala pri stavu da se ne dozvoli trupama NATO-a prolazak kroz zemlju i da međunarodne snage na Kosovu budu pod okriljem UN.
Šef srpske delegacije Ratko Marković izjavio je da su pregovori propali jer se "nije pošlo od temelja, već od krova", kao i da se dvije delegacije "nikada nisu sastale, da pravila za rad sastanka nikada nisu utvräĽena i da je rezultovao u izjavi, a ne u sporazumu".
Pošto je 22. marta specijalni izaslanik SAD Ričard Holbruk još jednom pokušao da ubijedi Miloševića da popusti, 24. marta 1999, započeli su napadi NATO koji su trajali 78 dana i završili se Kumanovskim sporazumom i odlaskom jugoslovenskih snaga sa Kosova, da bi 10. juna Savjet bezbjednosti UN donio Rezoluciju 1244 koja stavlja Kosovo pod međunarodnu upravu i nalažu formiranje i raspoređivanje mirovnih snaga NATO - KFOR.
Ali ni to ne donosi mir na KiM gdje su Srbi stalna meta napada i progona, a u napadu albanskih demonstranata na Srbe 17. marta 2004. za dva dana ubijeno je 19 civila, uništeno na stotine srpskih kuća i oko 35 pravoslavnih crkava a preko 4.000 Srba prognano.
Poslije petooktobarskih promjena potraga za trajnim i održivim rješenjem se nastavlja: premijer Zoran Djinđić je u februaru 2003, neposredno pred smrt, uputio pismo liderima Britanije, SAD i Rusije tražeći hitne razgovore o statusu pokrajine. Premijer Vojslav Koštunica video je rešenj u suštinskoj autonomiji, a bivši predsjednik Boris Tadić tražio mišljenje Međunarodnog suda pravde i izašao sa planom u četiri tačke, dok je skupština u različitim sazivima usvojila 11 dokumenata o Kosovu, posljednji u januaru 2013.godine.
SB UN je 24. oktobra 2005. odobrio početak pregovora o budućem statusu Kosova, u novembaru. imenovao bivšeg predsjednika Finske Martija Ahtisarija za izaslanika UN u pregovorima, a pošto je u januaru 2006. Kontakt grupa za Kosovo donijela smjernice za pregovore i zauzela stav da ne može biti povratka na stanje prije 1999, podijele Kosova, niti njegovog pripajanja nekoj trećoj zemlji, u Beču su 20. februara počeli direktni pregovori Beograda i Prištine, koji su poslije šest rundi završeni bez konkretnih dogovora.
Ahtisari je 13. jula izvijestio SB UN o toku pregovora, a devet dana kasnije predvodio u Beču politički sastanak na visokom nivou. Predsjednik Srbije Boris Tadić i premijer Koštunica zauzeli su se za široku autonomiju Kosova kao kompromisno rješenje za budući status Pokrajine, a kosovski zvaničnici Fatmir Sejdiu i Agim Cceku za nezavisnost i da Kosovo šeto prije postane država.
Poslije desete runde pregovora Kontakt grupa je u septembru ovlastila Ahtisarija da počne izradu rješenja za status Kosova, a poslije još dvije bezuspješne runde finalnih pregovora u Beču u februaru i martu, Ahtisari je plan predstavio u aprilu 2007. na sjednici SB UN: planom se ne pominje nezavisnost ali Kosovo bi imalo sve atribute nezavisne države. Srbija je taj plan odbacila.
Uslijedila je inicijativa „trojke“ posrednika EU, SAD i Rusije za novi krug razgovora o statusu Kosova: direktni pregovori delegacija Beograda i Prištine počeli su 28. septembra 2007. u kancelariji EU pri UN u Njujorku - Beograd je obrazložio svoje viđenje suštinske autonomije u okviru granica Srbije, dok je Priština ponudila "prijateljstvo i saradnju dvije nezavisne države".
Druga runda je održana u Briselu 14. oktobra, treća 22. oktobra u Beču gdje je beogradska delegacija predstavila prijedlog o 14 principa za nastavak pregovora. U međuvremenu posrednička trojka predala je svoj dokument od 14 tačaka. Obje delegacije su dale primjedbe.
Na petoj rundi pregovora 20. novembra u Briselu, beogradski tim upotpunio prijedlog široke autonomije Kosova po uzoru na Hongkong sa elementima vezanim za položaj Olandskih ostrva u Finskoj. Delegacija Prištine iznijela je svoje viđenje nadzirane nezavisnosti Kosova u skladu s preporukama Martija Ahtisarija.
Pregovori su završeni 28. novembra 2007. bez uspjeha. Beograd je saopštio da ne prihvata nezavisnost Kosova i izrazio spremnost za nastavak pregovora, a 10. decembra trojka predstavnika SAD, EU i Rusije, Frenk Vizner, Volfgang Išinger i Aleksandar Bocan-Harčenko podnijeli su izvještaj generalnom sekretaru UN Ban Ki Munu. SB UN je izvještaj razmotrio 17. januara 2008. a na sjednici je govorio i predsedik SRbije Boris Tadić.
Februara 2008. EU odobrava slanje misije Euleks na Kosovo, koja je operativnim kapacitetom počela da djeluje 9. decembra te godine.
U dogovoru sa zapadnim silama Skupština Kosova je 17. februara 2008. proglasila nezavisnost Kosova, sa svih 109 prisutnih poslanika, dok je 11 srpskih poslanika bojkotovalo glasanje. Tu odluku je Vlada Srbije iste večeri proglasila protivpravnim aktom, ali je od tada nezavisnost Kosova priznalo nešto manje od 100 država, uključujući SAD, 22 članice EU i zemlje regiona, izuzev BiH.
Po zahtjevu Srbije za ocjenu tog akta Prištine Međunarodni sud pravde u Hagu je 22. jula 2010. saopštio savjetodavno mišljenje o usklađenosti međunarodnog prava sa deklaracijom o nezavisnosti Kosova.
Srbija potom predlaže rezoluciju u UN, koju u posljednji čas mijenja da bi ga uskladila sa mišljenjem 22 članice EU koje su priznale nezavisnost Kosova a ta rezolucija je 9. septembra 2010. usvojena u SB UN aklamacijom.
Prethodna vlada predvođena demokratama pod sloganom "i Kosovo, i EU" obnavlja 8. marta 2011. dijalog sa kosovskim vlastima, a pregovarački timovi Beograda i Prištine predvođeni Borkom Stefanovićem i Editom Tahiri i uz posredstvo predstavnika EU Roberta Kupera, bavili su se tehničkim pitanjima poput katastra, diploma, carinskog pečata i zajedničkim upravljanjem administrativnim prelazima.
Istovremeno, bivši predsjednik Srbije Boris Tadić predlaže početkom 2012. za rješenje statusa plan u četiri tačke: rješenja za manastire SPC, garancija za Srbe u enklavama, pitanje državne imovine i imovine građana Srbije na KiM, posebno rješenje za sjever Kosova. Priština ga odbacuje.
Aktuelna vlada, na inicijativu predsjednika Tomislava Nikolića, dijalog diže na najviši nivo pa je tako prvi susret premijera Srbije Ivice Dačića i kosovskog premijera Hašima Tačija uz posredovanje visoke predstavnice EU Ketrin Ešton bio u Briselu 19. oktobra 2012.
Naredne runde održane su 7. novembra i 4. decembra iste godine, a u 2013. Dačić i Tači sastali su se 17. januara, 19. i 20. februara i 4. marta.
Nikolić i kosovska predsjednica Atifete Jahjaga sastali su se u Briselu 6. februara ove godine.