Nešto manje od 70 godina poslije završetka Drugog svjetskog rata u Srbiji postoje različita tumačenja da li je u Smederevskoj Palanci, gdje su zatvarani pripadnici antifašističke omladine, tadašnji skojevci, bio klasičan logor ili kako je zvanično nazivan vaspitni zavod.
Antifašisti Novog Sada su nedavno žestoko reagovali na izložbu pod naslovom "Ni koledž, ni tamnica - vaspitni zavod u Smederevskoj Palanci od 1942-1944", ocijenivši je kao pokušaj aboliranja kvislinškog režima Milana Nedića i fašističke organizacije Zbor Dimitrija Ljotića. RSE je krenula tragom te izložbe i zabilježila svjedočenja troje bivših zatvorenika u Smederevskoj Palanci, Milana Joksimovića, Dragana Stojanovića i Milke Nedeljković.
Milan Joksimović je uhapšen i kao osamnaestogodišnjak prebačen u Smederevsku Palanku gdje je bio zatvoren pune dvije godine. Na pitanje da li je to bio logor ili vaspitni zavod, on kaže:
„Oni su ga zvali zavod, a mi logor. Zato što je imao bodljikave žice, zato što je imao bunkere, zato što su nas čuvale straže, kao svi logori. Imao je zadatak da bude i logor i da se prevaspitavamo, da budemo ljotićevci. Zato što je rukovodstvo bilo ljotićevsko. Upravnik logora je bio naklonjen Nediću, a njegova žena (upravnica ženskog dijela logora) Ljotiću, bila je članica Zbora Dragojla Popovića", prisjeća se Joksimović.
„Ja sam za vrijeme rata bio u Palanci, a za vrijeme slobodne Jugoslavije, bio sam na Golom otoku. Smedervska Palanka je bila Hajat u odnosu na Goli otok koji je bio kao najprljavija udžerica“, kaže Dragan Stojanović koji je uhapšen kao SKOJ-evac u okupiranom Beogradu prilikom jedne provale (tako se zvalo hapšenje nakon što je neko od pripadnika pokreta progovorio tokom mučenja).
Proveo je nešto manje od dvije godine u Smederevskoj Palanci. On kaže da je tada bilo teško, bio je to logor, ali iz današnje perspektive, sa istorijske distance, njemu to djeluje drugačije.
„Tipičan logor“ kaže za Palanku, međutim, Milka Nedeljković koja je takođe poslije rata iskusila i golootočki zatvor, ali njena sjećanja na Palanku nisu ublažena.
“Snijeg pada. Logor opasan žicom. Gore su karaule, mitraljezi i refelktori, tako da cijele noći obasjavaju krug sa barakama“, sjeća se Milka Nedeljeković, koja je kao gimnazijalka uhapšena i zatvorena u Smederevskoj Palanci. "Truba zatrubi negdje oko 6-7 sati i mi svi moramo u stroj, onda je prozivka, čete, onda se odredi gdje ko radi“.
Prošlo je skoro sedam decenija od rasformiranja logora u Smederveskoj Palanci koji je za neke bio predvorje za zloglasnu Banjicu, za druge spas od te iste Banjice odakle su zatvorenici povremeno odvođeni na strijeljane i kao taoci. U Smederevskoj Palanci nije bilo strijeljanja, a da li je bilo fizičke torture? Milan Joksimović kaže da je bilo fizičke torture, ali vrlo ograničeno, više pedagoški.
„A bilo je udaranja“, sjeća se Joksimović.
Milka Nedeljković međutim svjedoči da je bilo „i batina, nego šta, šibali su nas po noktima...“
Sjećanja Dragana Stojanovića na zatvorsku upravu su drugačija od njegovih drugova iz logora sa kojima je ostao u kontaktu do današnjeg dana:
„Kad su jednom došli Nijemci da uzmu taoce, uprava je rekla: vi prvo strijeljajte nas, pa onda radite šta hoćete. Oni su, gospođo, spasavali omladinu, Ljotić je sve spasao od Banjice. Njemu treba da se spomenik podigne, a ne da se govori da je fašista. Tek jednom, kada je jedan grupa zatvorenika pokušala da zauzme logor, naša srpska glupost, oni su ih otkrili, njih 11 pohapsili, poslali na Banjicu, njih deset je strijeljano, jedan je preživio.“
Milka Nedeljković se sjeća kako su jednom zatvorenice bile kažnjene zbog šišanja.
„Pronio se glas da je Nedić naredio da nosimo duge kose. A dugu kosu je teško bilo održavati, nije se moglo prati pa je bilo ekcema, puna ambulanta bolesnih. I onda su djevojke stale u red za odsijecanje kika. Dođe upravnik, prekine i sve ih sasluša. I svaku je ispitivao da li je za kike ili protiv. NIjedna ne smije da kaže da je protiv kika. A on onda prokomentariše da je znao da smo svi za kiku-partizanku. I otjerao je sve ošišane djevojke u kažnjeničku ekipu", priča Nedeljković.
Dragan Stojanović se sjeća da je bio crnomanjast, „kao Ciganče“, da se njegova majka bojala da će ga Nijemci pokupiti i odvesti iz zatvora zajedno sa Ciganima.
Logor za antifašističku, odnosno komunističku omladinu, formiran je po ideji Dimitrija Ljotića, a u izvedbi Vlade Milana Nedića. Istoričar Milan Radanović koji je istraživao arhive, kaže da postoje dvije neistine o Smederevskoj Palanci - jedna je da je to bio koncentracioni logor, a drugi da je bio samo vaspitni zavod. On tvrdi da nije bio zavod, ali da jeste bio logor.
Gimnazijalcima su, zaista, u logoru organizovani časovi, dolazili su profesori iz Palanke, dobijana su i svjedočanstva. Zanimljivo je da je Zavod bio pod direktnom ingerencijom Ministartsva prosvjete. Kako je izgledalo prevaspitavanje?
„Ja sam polugođe završila u logoru“, kaže Milka Nedeljković. „Dolazili su profesori iz Palanke da nam održe časove u barakama. A tamo, glad, bijeda, mi nosimo nešto da skuvamo... Tu je nas upravnik često saslušavao, a ako bi posumnjao u nekoga, držao bi ga po cijelu noć da piše na temu moj ilegalni rad u logoru“.
„Moj stariji brat je bio tvrdokorni komunista“, priča Dragan Stojanović, “i veoma je oštro diskutovao. I njega upravnica pita: Boro, šta bi ti radio kad bi ti nas zarobio? On kaže, ja bih vas strijeljao. Vidite koliko je bio slobodan. Zbog takvih stavova je bio, doduše, dva-tri puta u takozvanoj Bijeloj kući, u zatvoru u logoru“.
Milka Nedeljković se prisjeća kako je logorska uprava lukavo provjeravala dokle se stiglo sa prevaspitavanjem zatvorenika.
„Imali su biblioteku i govorili nam da slobodno uzmemo da čitamo šta nas zanima. Pa onda otvore čitalački čas. Kad neko nasjedne, pa kaže da je pročitao Maksima Gorkog ili neku sličnu knjigu, onda kazna dolazi sutradan. Nađe se neki razlog, kao zgazila je aleju i odmah odlazi u zatvor“, priča Nedeljković.
Dragan Stojanović se sjeća da su dolazili razni ljudi i držali predavanja, čitala se štampa.
„Nisu oni insistirali na fašizmu, nego na srpskoj nacionalnoj ideologiji i tražili su da se mi odreknemo komunista koji su zemlju vodili u propast.“
„Vaspitači su bili ljotićevci, fašističkih ideja, ali od tog njihovog pokušaja prevaspitavanja, nije bilo ništa“, kometariše Milka Nedeljković.
Podsjećamo na kraju ovih svjedočenja, da se u Srbiji ovih dana očekuje sudska odluka o rehabilitaciji Draže Mihailovića, da su već rehabilitovani pojedini ministri iz vlade Milana Nedića, a da je podnijet sudski zahtjev i za rehabilitaciju samog kvislinškog premijera. U tom svjetlu se može razumjeti bojazan da je izložba o logoru u Smederevskoj Palanci kao vaspitnom zavodu korak dalje u revidiranju istorije, kao pokušaj da se ljotićevci prikažu sa oreolom srpskih patriota.
A polemika o tome ko je ko traje do dan danas. Aktuelizovana je 90-ih godina, kada su zajedno vojnici sa petokrakama i paravojnici sa kokardama ratovali po Hrvatskoj i Bosni za iste ciljeve - za nove granice Srbije, a pod firmom patriotske borbe za zaštitu srpskog naroda.
