MOSKVA - Austrijski istoričar Kurt Grič u intervjuu za "Sputnjik" navodi da je Milošević zapadu bio žrtveni jarac jer im je bilo potrebno da definišu neprijatelja.
U Austriji je nedavno objavljena knjiga mladog istoričara Kurta Griča „Rat za Kosovo“ u kojoj je posebna pažnja posvećena ulozi medija tokom započinjanja tog konflikta, piše "Sputnjik".
"Sugerisano je da je to borba protiv novog Hitlera. Milošević je navodno novi Hitler, a Srbi novi nacisti“, kaže Grič.
Kako kaže, logika kojom se NATO obratio njemačkom društvu bila je — „ako ne podržite rat protiv Miloševića, onda je to isto kao da ništa ne preduzimate protiv Hitlera“.
Grič ističe da takvu etiketu njemačka javnost sebi nije ni htjela ni smjela da dozvoli po drugi put u istoriji.
Kako kaže, “sve je počelo 1991. godine, kada NATO zbog raspada Varšavskog pakta nije više mogao da se pretvara da predstavlja alijansu protiv nekog drugog vojnog bloka”.
“NATO je tada morao da redefiniše svrhu svog postajanja i da nađe nove ciljeve. Prvi put je NATO tokom devedesetih pod okriljem UN učestvovao u konfliktima na tlu bivše Jugoslavije. Čini mi se da je 1999. godine, nakon ruskog i kineskog veta u okviru Saveta bezbjednosti UN, na primjeru Kosova NATO pokazao kakve ciljeve ima. Htjeli su da izgrade novi imidž — da se predstave kao mirotvorci, što u realnosti svakako nisu”, ističe Grič.
On tu navodi da je NATO konflikt na Kosovu iskoristio za svoj sve veći uticaj i onda u aprilu 1999. godine, kada je slavio svoju 50. godišnjicu, promijenio svrhu Alijanse.
“Od odbrambene namjene, prerasli su u vojni savez koji ima zadatak da globalno interveniše. Iza ovoga stoje mnogi razlozi, od kojih je jedan naravno to što je nakon 1991. godine i raspada Varšavskog pakta bilo jasno da NATO nema više neprijatelja. Tada je trebalo ubijediti građane Zapadne Evrope i Sjedinjenih Država da prijetnja i dalje postoji, jer su svi 1991. godine mislili da počinje ‘era mira’. Velika vojna alijansa uvijek traži postojanje jasno definisanog neprijatelja, a kako ga oni nisu imali, odlučili su da pokušaju sa promijenom kursa ka ‘vojnom paktu čiji je zadatak globalno intervenisanje’. Naravno, iza ovog stoji i velika ratna industrija odnosno mašinerija, borba za naftu i globalnu moć”, navodi Grinč.
Grinč ističe da ne bi volio da ga neko pogrešno razumije jer “nikada nije pokušavao da kaže nešto pozitivno ili u korist Miloševića”.
“On je počinio zločine koji su dobro poznati: npr. ubistva novinara u vrijeme kad je bio na vlasti, što ukazuje da se uklanjanje neistomišljenika može jasno povezati sa njim odnosno njegovom porodicom. Ali, odbijam da vjerujem u jednu stvar: to što ga danas porede sa Hitlerom. Kao prvo, istorijski gledano, nema dovoljno jasnih činjenica zbog kojeg bi ga mogli porediti sa Hitlerom. Pa čak ni srpsko vojno angažovanje na Kosovu nije za upoređivanje sa nacistima (kao što se čini po zapadnim medijima), jer postoje jasne razlike, i ljudi u Evropi i svijetu bi to morali da znaju”, kaže on.
“Mislim da je Milošević poslužio kao ‘žrtveni jarac’ jer je to bilo potrebno Zapadu, posebno Njemačkoj, kako bi mogli da definišu neprijatelja, i zato su mediji predstavili Miloševića kao zločinca. To je, ponavljam, konstrukcija medija, koja ne odgovara činjenicama”, dodaje Grič.
Austrijski istoričar navodi da istraživanja pokazuju da je na Zapadu uvijek postojao pokušaj da se lideri poput Gadafija, Sadama Huseina ili čak Miloševića porede sa nekim drugim jakim liderima iz prošlosti.
“Otud ideja da ako nekog treba demonizovati uvijek ga treba porediti sa Hitlerom. Postojala je strategija i taktika da se definiše ‘jasan neprijatelj’ tako da stanovništvo jedne zemlje, poput recimo Njemačke, bude spremno da podrži rat u Jugoslaviji ili vojnu intervenciju u Libiji ili Iraku, što inače ne bi uradili. Da nije javnosti Njemačke predočeno poređenje Miloševića sa Hitlerom i poistovećivanje čitavog srpskog naroda sa nacistima, ubijeđen sam da većina Njemaca ne bi podržala ideju da njemačke oružane snage budu dio koalicije koja je bombardovala SRJ”, kaže Grič.
On tu ističe da korporacije kontrolišu medije i da nije tajna da je veliki broj štampanih izdanja ili televizijskih kanala u rukama malog broja ljudi, a posebno pominje Ruperta Merdoka.
Kako kaže, to je velika prijetnja za demokratiju i mir u svijetu jer čim elite, u čijim rukama se mediji nalaze, žele da ostvare onda koriste moć medija.
(Sputnjik)