BEOGRAD - Nakon više nego turbulentne kampanje, petooktobarskog prevrata i, konačno, parlamentarnih izbora održanih 23. decembra, mjesec dana kasnije, 25. januara 2001. godine Srbija je dobila prvu demokratsku vladu. Da li je to bila i jedina ovakva vlada, reći će neke buduće generacije.
Nakon ulične pobjede 5, a onda i institucionalne pobjede 6. oktobra, kada je Slobodan Milošević zvanično priznao poraz na izborima za predsjednika Srbije, dobiti većinu na parlamentarnim izborima za partije koalicije Demokratske opozicije Srbije bilo je već mnogo lakše. Na izborima 23. decembra, na talasu pobjede, DOS je osvojila 176 poslaničkih mjesta u Parlamentu, što je bilo skoro 4,5 puta više od Socijalističke partije Srbije i njenih 37 mandata. Srpska radikalna stranka osvojila je 23 mandata, dok je Stranka srpskog jedinstva dobila svega 14.
Dana 25. januara Srbija je dobila svoju prvu demokratsku vladu, na čijem je čelu bio Zoran Đinđić.
- Narod je želio fundamentalne promjene. Narod ne želi stranačku politiku i ideološku politiku, narod želi da se nešto u temeljima ove države promijeni. Ono što mi predlažemo u programu nisu nikavi partijski ili neki drugi programi, to je nešto što se u ovoj zemlji odavno moralo uraditi. To je uspostavljanje jedne demokratske civilizacije u ovoj zemlji, uspostavljanje osnovnih demokratskih temelja – poručio je Đinđić za skupštinskom govornicom neposredno nakon formiranja Vlade.
Na video-snimku sa ove sjednice vide se mnoga do tada nepoznata lica na ministarskim mjestima, ali i pojedine ličnosti koje će iz sjenke svojih vođa izaći kao “veliki pobjednici”.
Prvu demokratsku vladu činilo je sedam potpredsjednika i 17 ministarstava:
Potpredsjednici
Nebojša Čović, zadužen za Koordinacione centre na jugu Srbije i KiM
Žarko Korać, zadužen za zdravstvo, kulturu i socijalnu politiku
Jožef Kasa, zadužen za lokalnu samoupravu
Aleksandar Pravdić, zadužen za privredu
Vuk Obradović, zadužen za borbu protiv korupcije
Momčilo Perišić, zadužen za odbranu i bezbjednost
Dušan Mihajlović, zadužen za državnu upravu i Ministarstvo unutrašnjih poslova
Ministri:
Božidar Đelić - Ministarstvo ekonomije i finansija
Vladan Batić - Ministarstvo pravde i lokalne samouprave
Goran Novaković - Ministarstvo rudarstva i energetike
Dragan Veselinov - Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede
Goran Pitić - Ministarstvo ekonomskih odnosa sa inostranstvom
Aleksandar Vlahović - Ministarstvo privrede i privatizacije
Dragoslav Šumarac - Ministarstvo građevine i urbanzma
Marija Rašeta Vukosavljević - Ministarstvo za saobraćaj i telekomunikacije
Slobodan Milosavljević - Ministarstvo trgovine, turizma i usluga
Gordana Matković - Ministarstvo socijalne politike
Dragan Domazet - Ministarstvo nauke i tehnologije
Obren Joksimović - Ministarstvo zdravlja i zaštite životne sredine
Gašo Knežević - Ministarstvo prosvjete i sporta
Dragan Milovanović - Ministarstvo rada i zapošljavanja
Branislav Lečić - Ministarstvo kulture
Vojislav Milovanović - Ministarstvo vjera
Međutim, nešto više od dvije godine od ovog dana, meci – za koje se nikad nije ustanovilo da li ih je bilo dva ili tri – iz puške – za koju se nikad nije utvrdilo čija je - “podmazane” političkom pozadinom – za koju se nikad nije dokazalo koja je bila – ubili su Zorana Đinđića pred zgradom Vlade Srbije. Simbolično ili ne, tek tog 12. marta 2003. godine, osim demokratskog premijera stradala je, sva je prilika, i demokratska perspektiva Srbije.
Gdje su, šta rade?
Osim Zorana Đinđića, u međuvremenu su preminuli i tadašnji ministar pravde i lokalne samouprave Vladan Batić, kao i potpredsjednik Vlade zadužen za borbu protiv korupcije Vuk Obradović, obojica nakon bolesti.
Nebojša Čović se odavno ne bavi spasavanjem Kosova, a u posljednjih nekoliko mjeseci ima novu misiju: spasavanje Fudbalskog kluba Crvena zvezda. Mada, ako je suditi po nedavnoj tuči sa predsjednikom ovog kluba Draganom Džajićem, izgleda da mu je lakše bilo sa kosovskim Albancima.
Božidar Đelić jedini je od ministara iz ove vlade koji se i danas (manje-više) uspješno bavi politikom, uglavnom u oblastima finansija i evrointegracija.
Od ostalih ministara i potpredsjednika neki su u Hagu, drugi su u međuvremenu osuđeni ili oslobođeni optužbi u vezi sa korupcijom, dok se najveći dio povukao iz politike i bavi se svojim primarnim zanimanjima.
Gdje je Srbija, šta radi?
Od velikih ciljeva sa kojima je Zoran Đinđić ušao u srpsku politiku i od kojih je formirao svoj ekspoze ostale su male uspomene. Za proteklih 12 godina Srbija je uspjela da njeni građani mogu da putuju u Evropu, a da prije toga ne moraju da vježbaju noćnu stražu pred nekom od ambasada. Uspjela je Srbija i da građani budu u primjetnoj mjeri bezbjedniji, bez opasnosti od bombi i frontova, ali i da siva ekonomija prestane da bude osnovni izvor prihoda.
Kosovo je nestalo negdje između igranja gluvih telefona - sa liderima Evrope, ali, što je još bolnije, sa sopstvenim narodom – i prikupljanja političkih poena. Članstvo u Evropskoj uniji ponekad je više ličilo na onaj kamen koji nesrećni Sizif pokušava da dogura na vrh brda. Postalo je cilj samo po sebi, a ne zbog sebe i dovelo državu do pozicije da početak pregovora o kandidaturi treba da izmoli na koljenima.
Ekonomski napredak za građane Srbije je realan koliko i put u kosmos jer su novčanici toliko tanki da su providni, a jaz između onih koji jedu jedan obrok dnevno i onih koji užinaju kavijar i markirane vode više nikada neće moći da se premosti. Nepremostiv je i jaz između državne granice Srbije i metropola u kojima žive i rade najuspješniji mladi ljudi ove zemlje.
Demokratske institucije na papirima su uramljene u masivne ramove, ali se u praksi mogu naći samo pomoću lupe sa priličnim uvećanjem. Politički uticaj ne mjeri se uspjehom u državničkim poslovima, nego finansijskom i represivnom moći dva ili tri politikanta. Bez koverte se ne ide ni kod ljekara, ni na ispit, ni na razgovor za posao, ni na tender…
Ideologije nema, vrijednosti se mijenjaju preko noći a istina… u nju više niko i ne vjeruje.