VAJMAR - Pred izložbom koja je postavljena u Memorijalnom centru Buhenvald zanijemili su svi. I Nijemci su bili u čudu, mnoge žene su plakale.
Na skromnim panoima, Spomen park Šumarice je prikazao lica, odnosno fotografije strijeljanih ljudi. Uz to, pokazane su i poruke koje su svojom rukom pisali najmilijima, u trenucima kada su znali da im daljeg života nema. Ta svjedočanstva, o oktobarskoj tragediji u Kragujevcu, nisu izblijedila ni poslije 70 godina.
Izložba je otvorena do 29. maja ove godine. Zna se da će je vidjeti oko 250.000 ljudi iz cijelog svijeta. A tu, u nekadašnjem nacističkom logoru svi će moći da pogledaju i ono što se do sada ni u Srbiji, nije prikazalo.
"Naši prijatelji iz Nemačke su nam pomogli da izložimo svoju priču. Taj Buhenvald je logor koji je otvoren 1937. godine. U njemu su prvi stradali Hitlerovi politički protivnici, a onda su na red došli i ostali. Kroz njega je do kraja rata prošlo 250.000 ljudi, a ubijeno je, prema spiskovima, najmanje 50.000, u blizini je grad Vajmar, a i fabrika u kojoj su se pravile rakete 'fau 1 i 2'. Mnogo logoraša, tehnički pismenih, radilo je prisilno u tim pogonima. Iz tog logora se na kraju rata spaslo oko 1.000 dece. Imali su sreće. A logor je čuven i po tome što su savezničke snage organizovale, odmah posle njegovog oslobađanja, posetu svih građana, Nemaca. Tada su ljudi padali u nesvest, ne verujući šta se dešavalo u njihovoj blizini", priča Staniša Brkić, muzejski savjetnik.
Zbog dvije grupe, koje su se u Sušičkom potoku i kod samih Topovskih šupa razbježale prije nego što su postrojene za strijeljanje, ubijeno je stotine građana više nego što je predviđeno. U paljbi, koju su osuli po bjeguncima, poginulo je najmanje pet njemačkih vojnika. To je razbjesnilo komandante, pa su sami povećavali broj za odstrijel.
Poruke, koje su jedinstvene za Kragujevac, i za stratište na kome je u odmazdi ubijeno 2.729 građana, među kojima je bio i 301 školarac, pisane su na volšeban način. Iako su Nijemci oduzimali sve lične stvari od ljudi koje su skupljali bez ikakvog reda, bukvalno po ulicama, kafanama, na radnim mjestima i po kućama, pojedinima je uspjelo da sačuvaju poneku olovku i parče papira.
Dok su, gladni i žedni, slušali rafale i kroz pukotine zidova gledali kako ljudi padaju, pisali su oproštajne poruke. Kada su izvođeni na streljanje, davali su papiriće onima koji su ostajali iza njih.
Neke od poruka su preživjeli dali rodbini, dok su ostale pronađene bukvalno na leševima. I pored stroge zabrane i prijetnji pogubljenjem, mnogi su došli da vide i pokopaju svoje najmilije. Strijeljani Kragujevčani su pokopani u toku narednih šest dana u 30 masovnih grobnica, u kojima se i danas nalaze njihove kosti.