Prije samog odlaska na posao užurbano sam ispijala prvu jutarnju kavu i razmišljala o današnjim obvezama kad me u tome prekinula reska zvonjava telefona. Bože, tko bi me, i zašto, zvao ovako rano? Valjda se nije što dogodilo Tomi? - sa strepnjom sam pomislila podižući slušalicu.
- Dobro jutro. Doktorica Jurak pri telefonu, zovem iz bolnice. Trebala bih gospođu, ili gospodičnu Maju - obratio mi se nepoznat ženski glas kad sam se javila.
- Da, izvolite - prestrašeno sam odgovorila dok mi je nelagoda sve jače stezala srce.
- Oprostite što zovem ovako rano, ali bojim se da je stvar prilično hitna. Naime, zovem vas u ime gospodina Ivice koji je već nekoliko tjedana hospitaliziran na onkološkom odjelu naše bolnice. Kaže da bi vas želio vidjeti. Ne znam u kakvoj ste vezi, ali svakako bi bilo dobro da požurite - poslovno je nastavila.
- U redu, hvala vam - prošaptala sam i prije nego što je stigla išta dodati, spustila slušalicu. Premda je telefon gotovo istodobno ponovno zazvonio, ignorirala sam njegovu zvonjavu. Dok sam drhtala cijelim tijelom, suze tuge, ogorčenja i srama nakon punih šest godina normalnog života ponovno su potekle niz moje lice. Kako me se samo usuđuje zvati nakon svega? Zar taj čovjek doista nema nimalo srama? - razmišljala sam okupana suzama. Ožiljci koje sam nosila na duši, koliko god da sam bila sklona vjerovati u suprotno, još su bili svježi. Moj očuh Ivica bio je najveći krivac za to.
Tomo! Moram ga nazvati. On mora znati, pomislila sam zagušena suzama. Čim sam s druge strane slušalice začula Tomin glas, zajecala sam još glasnije.
- Što je, Majo? Čemu te suze? Imaš li kakvih problema na poslu? - zabrinuto je upitao.
- Ne, sve je u redu s poslom, samo, upravo su me nazvali iz bolnice. Ivica je ondje na liječenju. Želi me vidjeti. Koliko sam shvatila, njegovo je stanje ozbiljno. Mislim da umire…. - tiho sam dodala, nakon čega je s druge strane nastupila podulja stanka.
- I? Ne razumijem. Zašto bi se to tebe trebalo ticati? Ne želim se ni prisjećati svega što nam je taj čovjek učinio - napokon je progovorio u jednom trenutku.
- Znam, ali Kiki je negdje u Nizozemskoj, a Igor sam Bog zna gdje. Što god da se dogodilo, pripada prošlosti. Ne mogu umirućeg čovjeka ostaviti na cjedilu - nemoćno sam odgovorila.
- Molim?! Ne možeš ga ostaviti na cjedilu?! - ponovio je u nevjerici moj brat. - Dobro, što je s tobom, Majo?! Ponašaš se kao da ti je netko isprao mozak. Uostalom, kako možeš tog monstruma nazivati čovjekom kad to uopće nije. Kad bolje promislim, zapravo ne želim ni razgovarati o njemu. Radi što hoćeš, ali samo da znaš, ovaj put nemaš moj blagoslov. Žao mi je - glas mu je zadrhtao kao da će zaplakati, nakon čega se veza prekinula.
Premda me silno boljela njegova suzdržanost, znala sam da mu nemam pravo suditi zbog prezira koji je gajio prema našem očuhu. Gorčina i poniženje skupljani godinama u njegovu mladom srcu uzeli su danak koji je, dobro sam to znala, bilo nemoguće premostiti.
Ružna sjećanja i još gore uspomene navika su kojih se često teško osloboditi koliko god mi to željeli. A sam Bog mi je najveći svjedok da je puno toga vezano uz naše djetinjstvo i odrastanje pod Ivčinim krovom zapravo nemoguće zaboraviti.
Dok sam lica umrljanog suzama i sklupčana u naslonjaču uzalud pokušavala donijeti suvislu odluku o tome što bih trebala učiniti, misli su mi i protiv volje otplovile u prošlost, na dan kada smo zajedno s majkom i starim, pohabanim kovčegom u njezinoj ruci, u kojem je bila sva naša imovina, iz malog bosansko-posavskog zaselka stigli pred vrata trošne stambene zgrade u Slavoniji.
Tomo i ja imali smo na sebi svoju najbolju odjeću. Osobito sam bila ponosna na dvije dugačke pletenice koje mi je mama isplela tog jutra kako bih, prema njezinim riječima, izgledala kao prava mala gospođica. Bilo mi je tada pet, a Tomi godina više.
- Čini se da smo stigli - rekla je mama s odglumljenim oduševljenjem. Dok se zbunjeno osvrtala oko sebe, bilo je više nego očito da su njena očekivanja po pitanju budućeg mjesta stanovanja ipak bila ponešto drukčija.
- Ovdje stanuje striček Ivica o kojem sam vam govorila. Ne brinite, dragi moji. On jako voli djecu. Znam da je dobar čovjek i da nam kod njega ničega neće nedostajati - vedro je dodala.
- Mamice, pogledaj, klackalica! - uzbuđeno je povikao Tomo opazivši rasklimanu ljuljačku u dvorištu na samo nekoliko koraka od nas.
- Da, djeco, kasnije ćete se moći igrati koliko god to budete željeli. Sad idemo pronaći Ivicu - dodala je povlačeći nas za ruke prema rasklimanom drvenom stubištu.
Nekoliko trenutaka kasnije stajali smo pred trošnim vratima Ivičina stana i mama je pokucala. Vonj koji se širio dugačkim hodnikom bio je doslovce neizdrživ. Opazila sam kako se Tomo zacerekao i prstima zapušio nos. Zabavljena njegovom reakcijom nisam ni primijetila kad su se vrata otvorila.
- Oh, stigli ste. Moram priznati da vas još nisam očekivao. Upadajte, što čekate? - zagrmio je nečiji glas, a ja sam napokon postala svjesna prilično zapuštenog, zdepastog muškarca pred sobom.
- Iskreno, jedva sam te pronašla. Mislila sam da ćeš nas dočekati na kolodvoru - predbacila mu je mama dok smo ulazili.
- Daj, bubice, nemoj se odmah ljutiti. Imao sam posla. Pogledaj što sam sve lijepo priredio za vas - lice mu se iskrivilo u čudnu grimasu koja je valjda trebala nalikovati osmijehu. - No, djeco, što me gledate? Moje ime je Ivica i od danas ćete svi zajedno živjeti kod mene
- Napokon nam se obratio.
- Sigurno ste gladni, poslužite se keksima. A ima i mlijeka - dodao je kad smo pomalo prestrašeno sjeli uz mamu za stol. Iskreno, bila sam prilično gladna i premda bih u tom trenu radije pojela nešto konkretnije, shvatila sam da baš i nemam izbora. Ispružila sam ruku i s tanjurića dohvatila nekoliko čokoladnih kolačića. Taman sam ih htjela strpati u usta kad me u tome prekinuo strog Ivičin glas.
- Vidi ti male pohlepnice. Nisi sama ovdje. I drugima treba nešto ostati - ukorio me dok su mu hladne zelene oči blistale nekim čudni sjajem. Porumenjevši od nelagode, skrušeno sam vratila kekse na tanjurić. Sram koji sam osjećala u trenu mi je oduzeo tek.
- Majo, nisam li te oduvijek učila pristojnom ponašanju? Ah, ta djeca - uz nelagodan osmijeh mama je prijekorno odmahnula rukom. - Nego, zašto se vas dvoje ne biste malo poigrali dolje na klackalici. Vani je prekrasan dan, a Ivica i ja trebamo još puno toga dogovoriti - rekla je. Tomo je to očito jedva dočekao jer je istog trena poskočio sa stolca i uhvatio me za ruku.
- Ovaj Ivica mi se uopće ne sviđa. Podsjeća me na onog odurnog vilenjaka iz slikovnice koju nam je mama čitala u vlaku. Brrrr… - stresao se kako bi mi što bolje predočio svoje osjećaje dok smo se spuštali stubištem.
- Ali, mama kaže da je dobar i da će nam biti dobro kod njega. Čak nam je kupio kekse - odgovorila sam djetinjom naivnošću.
- Što ti to vrijedi kad na kraju nisi smjela uzeti ni jedan? - upitao je slegnuvši ramenima, na što sam morala priznati da je u pravu. - Siguran sam da će ih sad kad više nismo unutra pojesti sam - frknuo je nosom. Bilo je više nego očito da mu Ivica, baš kao uostalom i meni, i nije bio pretjerano simpatičan.
- Šššš… Mama bi se ljutila na tebe kada bi znala da tako govoriš o njemu. Jesi li već zaboravio što nam je pričala u vlaku? - bojažljivo sam prošaptala.
- Može ona pričati što hoće! Zašto nas je uopće dovela ovdje u ovo glupo selo gdje nikoga ne poznajemo? Ivica nije naš tata. Naš tata je mrtav. Ne volim tog čovjeka i gotovo! - tvrdoglavo je povikao. Poznajući Tomu shvatila sam da daljnja rasprava nema nikakvog smisla, stoga sam samo slegnula ramenima i zaputila se prema ljuljačci.
Te večeri kada smo iscrpljeni, ali sretni napokon ušli u stan Ivica nas je pozvao za lijepo postavljen stol. Tanjurića s keksima više nije bilo ondje. Ali zato se mama ubrzo pojavila iz kuhinje. Ugledavši je kako se opasana pregačom, ozarena lica, i sa zdjelom vruće juhe u rukama primiče stolu, znala sam da je zbog nečeg jako sretna.
- Djeco, idućeg tjedna Ivica i ja ćemo se vjenčati. Nisu li to divne novosti? - ozareno je upitala odloživši zdjelu na stol. - Ivica će se dobro brinuti o nama. Ničega nam neće nedostajati. Nije li tako, Ivice? - upitala je.
- Aha - promrmljao je. - A sad idemo jesti dok se nije ohladilo - namrgođeno je dodao i ne pogledavši nas.
Na žalost, nije mi trebalo dugo da shvatim kako Ivica toga dana nije bio iskren s nama. Odmah nakon više nego skromnog vjenčanja bez imalo je sustezanja počeo pokazivati svoje pravo lice.
Često je bio mrzovoljan i neraspoložen i tada bi uvijek pronalazio neki razlog zbog kojeg bi nas ukorio. Premda mali, morali smo raditi sve što bi nam naredio. Budući da smo u stanu imali samo štednjak na drva, Tomo je bio zadužen za dostavu ogrjeva.
U prizemlju zgrade nalazila se drvarnica iz koje bi Tomo i po nekoliko puta dnevno u golemoj košari, pogrbljen pod njegovom težinom, nosio drva uz rasklimane stube. Kad je mama jednom prilikom pokušala Ivici dati do znanja kako to nipošto nije posao za šestogodišnjeg dječaka, podrugljivo se obrušio na nju.
- Ha, ha, ne budi smiješna. Želiš mi reći da bih ja to trebao raditi? - zarežao je. - Djecu treba odmalena privikavati na rad i odgovornost. Ne brini, snažan je on. Ništa mu neće biti! - iskrivljeno se nacerio. Premda je mamin izraz lica odavao zbrinutost, nije mu proturječila. Sa suzama u očima brzo se okrenula od njega i nestala u kuhinji.
- A što ti blejiš? Misliš da će se moje cipele same očistiti? - podrugljivo mi se obratio.
No bila je to samo kap u moru problema u kojima se naša mala obitelj već ubrzo počela gušiti. Kako je vrijeme odmicalo, mama je počela pripravljati sve skromnije obroke. Uglavnom je na stol iznosila krumpirovu juhu ili varivo od graha.
Silno se trudila uvjeriti nas kako je ova situacija samo privremena, dok Ivica ne pronađe kakav posao. Njen prestrašen, zabrinut pogled govorio je više od tisuću riječi. Šutke bih pojela ono što bi stavila pred mene i strpljivo čekala bolja vremena.
Nije mi trebalo dugo da shvatim kako pravila štednje u našem domu baš i nisu ista za sve. Premda je i Ivica uvijek jeo s nama, nije mi promaklo kako bi mu mama nakon juhe redovito na tanjur stavila i komadić kakvog mesa, o čemu smo Tomo i ja mogli samo sanjati. Nakon obroka još bi redovito popio i pivo ili dva. Njegovu ovisnost o cigaretama da i ne spominjem. Premda bi bilo bolje da to nikad nije učinio, jednom prilikom za vrijeme jela Tomo se otvoreno pobunio zbog takve nepravde.
- Ne želim svaki dan jesti krumpirovu juhu. Već mi je muka od nje! - povikao je, sa suzama u očima odgurnuvši tanjur.
- Dušo, nisi u pravu. Evo, jučer smo za ručak imali grah, sjećaš se? - mama ga je pokušavala utješiti.
- Što si to rekao? - prijeteće je zarežao Ivica odmičući se od stola. Očiju zažarenih od bijesa i s podrugljivim osmijehom na licu prišao je Ivici.
- Ivice, molim te, ne slušaj ga. On je samo maleni dječak… - mama nije uspjela niti dovršiti rečenicu kad se Ivica zatrčao prema njoj i snažno je pljusnuo.
- Ti šuti! Kako si ih to odgojila kad ne poštuju tuđi trud i muku. Hranim ih i mučim se za njih, a kako mi tvoja derišta uzvraćaju?! U ovoj se kući oduvijek znao red. Tko ga neće poštovati milom, tada će morati silom - zaurlao je otkopčavajući remen.
Prestravljeno sam pritrčala uplakanoj majci. Dok je kroz suze preklinjala Ivicu da se smiri, iz nosa joj se obilno cijedila krv. Bila sam toliko uplašena da joj nisam ni pokušala pomoći. Drhtureći cijelim tijelom panično sam se privila uz nju.
- Bježi Majo! Idi u sobu. Odlazi, molim te - zavapila je kad su sobom počeli odzvanjati Ivičini udarci. Nisam mogla slušati Tomine krikove stoga sam zapušila uši. Dok su mi krupne suze klizile niz lice, neizmjerno sam žalila svoga brata.
Koliko god da sam to željela, znala sam da mu ne mogu pomoći. Jednako tako, znala sam da ću ukoliko ostanem u sobi i sama dobiti batine. Shvatila sam da će biti najbolje da poslušam mamu. Skupila sam svu preostalu hrabrost i pobjegla iz sobe. Istrčala sam iz stana, potom iz zgrade.