MOSKVA - U Hrvatskoj još postoje pojedini spomenici ustaškom poglavniku Anti Paveliću, a istraživanja su pokazala da su u narodu Pavelić i i njegov saradnik Mile Budak još popularni, piše ruska "Pravda".
Kako se savremena Hrvatska odnosi prema svojoj fašističkoj prošlosti? Smatraju li oni da je Jasenovac bio "radni logor", a ustaše "borci za slobodu", slično onome što se danas dešava u Pribaltiku, pita list.
Ovog mjeseca navršava se 79 godina od stvaranja jednog od najstrašnijih koncentracionih logora Drugog svjetskog rata - Jasenovca. Njega su podigli Hitlerovi saveznici - hrvatske ustaše, koje su proglasile Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) i počinile takve zločine nad Srbima i Jevrejima od kojih su se čak i Nijemci zgražavali.
Gradić Jasenovac nalazi se nedaleko od Zagreba, a već u avgustu 1941. godine po volji ustaša koje su došle na vlast bio je pretvoren u logor. Tačnije govoreći, cijeli sistem koji se sastojao od tri logora. Ako je vjerovati istoričarima iz vremena socijalističke Jugoslavije, u Jasenovcu je ubijeno i pomoreno 840.000 logoraša. To je znatno više nego u Buhenvaldu, Majdaneki, Babijem Jaru. Po broju žrtava ispred Jasenovca je jedino Osvjenćim (Aušvic), piše list.
Teško je naći još neku fabriku smrti koja izaziva toliko žestokih sporova kao kada je riječ o Jasenovcu. U Memorijalnom muzeju Jasenovac danas se govori o 75.159 žrtava, dok se u Muzeju Holokausta u Jerusalimu navodi brojka od 56.000 do 97.000 žrtava (vjerovatno imaju u vidu samo poginule Jevreje, dok Srbi i ostali ubijeni, pripadnici drugih nacija, kao Cigani na primjer, nisu uračunati), navodi "Pravda".
Tako se sada broj žrtava u Jasenovcu kreće od 50.000 do milion. Ali, čak i prva, minimalna cifra kao rezultat zlodjela ustaša - užasava.
Za glavne neprijatelje ustaše su okrivile pravoslavne Srbe. Vođa NDH Ante Pavelić i ministar obrazovanja, pisac Mile Budak, namjeravali su da riješe srpsko pitanje na radikalan način tako što će trećinu uništiti, trećinu pokatoličiti, a trećinu prognati u Srbiju.
Budak je poznat i kao autor parole: "Srbe na vrbe", što je bila takoreći dnevna zapovijest u njegovoj "endehaziji", koja se morala bezpogovorno izvršavati. Hrvatski jezik proglašen je kao poseban i odvojen od srpskog. Ali, nažalost, na tome se nije stalo, jer su ustaše prema Srbima uvijek činile po jedan zločinački korak više.
Teritorija NDH pretvorila se u arenu uništavanja naroda koji su govorili praktično isti jezik kao i Hrvati. U Jasenovcu Srbe nisu prosto spaljivali. Žive ljude su sjekli specijalnim noževima, koji su dobili nazov "srbosjeci". Srpska sela spaljivana su, ustaše su na različite načine istrijebile između 300.000 i 700.000 Srba. A koliko ih je još bilo u logorima koji su imali neku ludu sreću pa su nekako ipak preživjeli, piše "Pravda".
Najblaže rečeno, nije jednoznačna uloga koju je u ovim krvavim događajima igrao hrvatski kardinal Alojzije Stepinac. On je u početku vatreno podržavao ustaše i NDH, smatrao je da Srbi i Hrvati treba da žive u različitim državama. Stepinac je dugo zatvarao oči pred zlikovačkim djelima ustaša, opravdavao ih pred Vatikanom.
Tek 1943. počeo je da primjećuje, pa i da kritikuje krvavu žustrinu svoje pastve. Zahvaljujući redu "Karitasa" koji je sam formirao, uspjelo se u spasavanju hiljadu srpske djece. Zločini katoličkih sveštenika i kaluđera nad Srbima postali su manje užasni djelovanjem "Karitasa".
Nakon oslobođenja od fašista i ustaša uslijedio je krvavi obračun sa njihovim ostacima i članovima porodica. U maju 1945. oni su pokušali da spas potraže u Austriji, ali su ih Englezi predali Titu. I u maju 1945. blizu mjesta Blajburg partizani, koji su postali nova Jugoslovenska narodna armija (JNA), strijeljali su 60.000 pripadanika ustaških formacija, a među strijeljanim ratnim zločincima bio je i zloglasni pisac i ideolog ustaštva Mile Budak.
Ustaški firer Ante Pavelić uspio je da pobjegne u Argentinu gdje je poslije jednog neuspjelog pokušaja atentata umro prirodnom smrću u dubokoj starosti, podsjeća "Pravda".
Kada je devedesetih godina prošlog vijeka na Balkanu bjesnio rat, a Hrvatska zauzela antisrpsku poziciju, u njoj su mnogi smatrali ustaše za nacionalne heroje. Memorijalni kompleks u Jasenovcu bio je praktično zatvoren i zapušten.
Budakove knjige ponovo su štampane, a njegovo ime su ponijele ulice u mnogim hrvatskim gradovima. U nekim naseljima pojavljivale su se ulice koje su nosile ime Ante Pavelića. Na televiziji su se smjenjivale emisije koje su veličale doprinos ustaša i njihovu pozitivnu, osloboditeljsku ulogu u hrvatskoj istoriji.
Istovremeno, ustaše nisu oficijelno priznavane za nacionalne heroje, veterani-ustaše nisu marširali ulicama Zagreba. Možda i zato što se prvi predsjednik Hrvatske, Titov general Franjo Tuđman, u mladosti borio protiv ustaša, ali je poslije postao radikalni nacionalista. Njegova linija bila je da se izmire ustaše sa veteranima antifašističkih odreda. Zločini ustaša nisu negirani, ali se nastojalo da se oni što je moguće upornije minimiziraju, dok su zlodjela partizana takođe prispjela za naplatu.
Za vrijeme vladavine predsjednika Stipe Mesića od 2000-2010. godine kurs za rehabilitaciju ustaša bio je u znatnoj mjeri obustavljen, a aktuelni predsjednik Ivo Josipović za djelovanje nacistikih saradnika nikad nije imao razumijevanja niti ih je odobravao.
Znatno su smanjena ranije masovna izdanja djela ustaških vođa, ulicama su vraćeni pređašnji nazivi, Jasenovac je ponovo otvoren, navodi ruska "Pravda".