Valentina i Kristina Tambolaš iz Virovitice rođene su kao sijamske bliznakinje, spojene u predjelu stomaka, sa zajedničkim dijelovima jetre i crijeva. Nakon višečasovne operacije razdvajanja i teške borbe za život danas odrastaju kao dvije zdrave i živahne djevojčice.
Kada je saznala da nosi sijamske bliznakinje, Marija Tambolaš nije znala ni da li će njene bebe preživjeti porođaj.
Ljekari su nedjeljama pripremali operaciju, prognoze su bile neizvjesne, a trenutak kada su Valentina i Kristina konačno razdvojene ostao je porodici zauvijek urezan u sjećanje.
Sedam godina kasnije, Marija je za Ona.rs ispričala kako je izgledala njihova borba za život.
Pregledima je utvrđeno da su bliznakinje spojene u predjelu stomaka i da dijele dijelove jetre i crijeva. Međutim, u tom trenutku još nije bilo moguće znati kako će se trudnoća završiti. Marija je, umjesto iščekivanja rođenja kakvom se svaka majka nada, morala da sluša procjene o tome kolike su šanse da njene bebe uopšte prežive.
“Nekakvih 16% šanse je bilo da će obje preživjeti na porođaju, a nekakvih možda 40-50% šanse da će obje preživjeti operaciju. Jako teško je bilo saznati da nosiš takvu djecu i da su jako male šanse da će obje preživjeti. Ali imali smo jako veliku nadu”, kaže Marija eksluzivno za Ona.rs.
I upravo ta nada bila je ono za šta se porodica držala tokom čitave trudnoće.
Prvi susret s majkom tek poslije sedam dana
Valentina i Kristina rođene su carskim rezom u Zagrebu, u 33. nedjelji trudnoće. Marija ih nije vidjela odmah nakon porođaja. Kristina je dva puta reanimirana, dok je Valentina ubrzo dobila sepsu i teško se izborila sa komplikacijama.
Majka je prvi put svoje bebe vidjela tek poslije gotovo nedjelju dana. Bila je to slika koju, kako kaže, nikada neće zaboraviti.
“Ja sam njih vidjela nedjelju dana nakon toga kao dvije male vekne hljeba. Znači skupa su težile tri kile i nešto i bile su 41 centimetar dugačke. Sestra me je pitala da li ih hoću držati. Ja sam pitala je l' ih smijem držati tako male. Obje su stale onako u dlan”, sjeća se.
Uprkos teškom početku, ljekari su procijenili da postoji mogućnost da se bliznakinje razdvoje. Ali to je značilo još jednu ogromnu neizvjesnost - operaciju kakva do tada u Hrvatskoj nije bila izvedena na taj način.
Operacija razdvajanja trajala između 14 i 15 sati
Zahvat je pripreman nedjeljama. Ljekari su morali da osmisle način na koji će razdvojiti zajedničke organe, a potom i rekonstruišu dijelove tijela djevojčica. Marija i porodica nisu mogli da budu uz njih tokom operacije. Vijest su čekali kod kuće, uz telefonske pozive iz bolnice.
“Mi smo ostali kod kuće. Ja sam onda još uvijek svoje mlijeko nosila njima. Zvali smo na svakih sat, sat i po do dva. Isto tako su i oni nas povratno zvali, pa smo, hajmo reći, bili uključeni u tok operacije”, kazala je.
Operacija je trajala između 14 i 15 sati. Hirurzi su razdvojili jetru, tanko i debelo crijevo, a za pojedine dijelove zahvata bili su uključeni i specijalisti sa iskustvom u transplantaciji jetre.
Nešto prije 23 časa Mariji je stigao poziv da je operacija pri kraju. Ubrzo nakon toga porodica je krenula ka bolnici.
“Jako neobičan osjećaj bio je vidjeti ih razdvojene. Svaka u svom krevetiću, svaka u svom inkubatoru. Scena je stvarno bila strašna. Žice, cjevćice, kateteri, respirator. Ali onaj osjećaj sreće kad sam vidjela da su obje tu, da su obje žive... Neopisivo”, priča Marija.
Ipak, ljekari ni tada nisu mogli da obećaju da će sve biti u redu. Pred djevojčicama je bio dug oporavak.
Danas ih više ne gledaju kao „sijamske bliznakinje“
Poslije operacije Valentina i Kristina ostale su u bolnici sve do osmog mjeseca života. Njihova majka je u tom periodu gotovo svakodnevno putovala između Virovitice i Zagreba, želeći da bude uz njih koliko god je mogla.
Kasnije je uslijedio još jedan težak period, posebno za Valentinu, koja je zbog komplikacija sa crijevima tokom jedne godine imala čak 16 operacija.
Danas su obje živahne, radoznale i, prema riječima njihove majke, ponašaju se kao i sva druga djeca. Redovno odlaze na kontrole, a na jesen ih čeka polazak u školu.
Marija kaže da u njihovom odrastanju ne želi da naglašava ono što ih razlikuje od druge djece.
“Ne pravimo razliku među njima, odgajamo ih da su normalna djeca. Ali isto tako ih učimo da ti ožiljci nisu ništa strašno. Ti ožiljci su veliki i ostaće još dugo, dugo. Nešto su s čim će se morati naučiti da žive”, ističe.