BEOGRAD - Dragoljub Mićunović i Zoran Živković, dvojica saradnika premijera Srbije, ubijenog u atentatu na današnji dan prije 12 godina, Zorana Đinđića, ljudi kojima je vjerovao i koji su mu vjerovali i više od deceniju nakon atentata su saglasni da je on bio nenadomješteni reformator Srbije.
Dragoljub Mićunović je bio profesor i mentor Zorana Đinđića, odveo ga da studira u Konstancu (Njemačka), bio njegov prvi saradnik, s njim se družio i njemu je prepustio da vodi Demokratsku stranku (DS). Na pitanje kakvog ga se najradije sjeća, kaže da ga uvijek vidi kao dječaka, energičnog, koji brzo govori.
„Ali ga se sećam kao nekog ko vrlo debatuje, sa vrlo živom gestikulacijom, to mi je slika koja je najtrajnija. Sećam se i jednog poslednjeg razgovora koji se ticao opasnosti o atentatu i neke njegove bezazlene uverenosti da se to ipak neće dogoditi, to su te dve slike“, kaže profesor filozofije, jedan najiskusnijih političara Srbije, osnivač i aktuleni predsjednik Političkog savjeta demokrata.
U razgovoru za Anadolu Agency (AA), povodom dvanaest godina od atentata na Zorana Đinđića, podsjeća da je pripadao Demokratskoj stranci, jedinoj od većih parlamentarnih partija koja je bila protiv ratova i koja je bila za mir.
Spasavali obraz Srbiji
"To ovde nije bilo lako. Mi smo spasavali obraz Srbiji u to vreme time što smo stalno bili za mir. Ne samo verbalno. U ime DS-a i Đinđić je bio sa mnom, sazvao sam konferenciju svih parlamentarnih grupa, iz republičkih parlamenta cele Jugoslavije. Danas to izgleda gotovo neverovatno, ali su došli svi“, prisjeća se Mićunović i objašnjava da je taj sastanak održan na Ilidži u Sarajevu uprkos što je rat bijesnio u Hrvatskoj.
Upitan zašto je Đinđić bio nepopularan, ali zbog toga što je ličnim primjerom ukazivao na potrebe reformi i boljitka, bio poštovan, navodi da je modalitet koji je Đinđić nametao Srbiji bio pomalo stran.
„Svaki put kad bismo dolazili iz Nemačke zaticali smo sve goru situaciju. Kad odemo u Nemačku tamo uvek neka inovacija, uvek nešto bolji red, neki napredak. Uvek je patio zbog toga što drugi napreduju, a mi ne naparedujemo. Ta energija koja je kod njega dominrala je sigurno nešto što je privlačilo omladinu, ali kod starijih je bilo nešto drugačije. Oni nisu stigli ni da ga zavole ni da ga razumeju. Nije imao velike rejtinge. Mada je pred kraj života napravio jednu kampanju „Srbija na dobrom putu“ gdje je svoj talenat u govorima, metaforički, u snazi da stigne i izgovori bio na vrhuncu“, prisjeća se profesor Mićunović, inače jedan od prvih disidenta komunističke vlasti i vođa pobune 1968. godine na Filozofskom fakulteta protiv „socijalističke buržoazije“.
Na pitanje kako je bilo moguće da bude ubijen, ističe de je „bio mlad u smislu što je ispao naivan i verovao da ljudi nisu baš tolike zveri“.
„Postojao je pokret „Stop Hagu“ gdje je jedan veliki broj oficira, policajaca, političara aktivno učestvovao u radu i po komandnoj odgovornosti iako možda lično nisu vršili zločine, a po komandnoj odgovornosti su zločini vršeni, a koje su oni prikrivali. Počeo je da se otvara Hag i nastala je panika“, pojašnjava Mićunović razloge atenata.
Naglašava da je jedan od primjera za takvu atmosferu i samoubistvo bivšeg ministra policije i saveznog poslanika Vlajka Stoiljkovića koji je pred zgradom Skupštine Jugoslavije u Beogradu, 11. Aprila 2002. godine sebi pucao u glavu, pošto je u parlamentu dogovoreno usvojanje Zakona o saradnji sa Haškim tribunalom.
Mićunović koji je za vrijeme atenatata obavljao funkciju predsjednika Vijeća građana Skupštine SR Jugoslavije naglasio je kako je atentat na Đinđića bio isplaniran te da to nisu uradili huligani.
„Poslednje večeri razgovora za Đinđićem, kada sam zaznao od ministra unutrašnjih poslova Dušana Mijalovića da je ta jedinica potpuno van kontrole, oni su kaže (Đinđić) sad u stanju da dođu da nas pokupe i da niko ne sazna gde smo. Što su uradili sa Ivanom Stanbolićem. U takvoj situaciji on ih je podcenio, verujući da se ipak neće usuditi na jedan takav gest. On je bio naivan, ti ljudi se usuđuju na sve. Njima je ubiti čoveka ništa“, prisjeća se tih trenutka jedan od najiskusnijih srbijanskih političara.
Kaža i da je Đinđić sa njim kao svojim mentorom rastao i razvijao se, priznaje i da je imao uticaja na njega.
Nakon više od decenije od kako je Đinđić ubijen kaže da ne zna da li je Srbija izvukla sve pouke iz toga.
„Društvo i dalje postaje nasilno, Nije se uspostavila normalna vladavina prava. Ni cena života nije porasla, mi se tako sporo vrtimo u krug. Bežite od zaostajalosti, suzbijajte primitivizam, okrećite se razvijenom svetu“, poruka je Mićunovića, na pitanje šta bi bio politički testament Zorana Đinđića.
Najveći reformator moderne Srbije
Prema mišljenju Zorana Živkovića, potpredsjednika DS za vrijeme Đinđića, politički testament koji je ostavio Zoran Đinđić sastoji se od toga što je on ostavio ciljeve, najbolju metodologiju kako se ti ciljevi ostvaruju i ostavio je, „ne manekenski, nego egzekutivno moderan način kako treba da se ponaša političar u Srbiji u 21. vijeku".
Poručuje i da Srbiji neće biti bolje ako ne uradi sve ono što je pod vodsvom i zajedno sa Đinđićem planirano.
Živković, koji se slaže da je dobro poznavao Đinđića, naglašava da je 12. marta prije dvanaet godina ubijen najveći reformator moderne Srbije.
„Ubijen je u trenutku kada je ostvarivanje njegovih ciljeva tek bilo na početku. Imao je još puno toga da da Srbiji i u kreativnom i izvršnom smislu i Srbija se nije oporavila od njegovog gubitka“, ističe Živković ukazujući da ne od Zorana Đinđića ne treba praviti kult idolopoklonstva, da je pravio greške kao i svi ljudi, ali, dodaje da je njegov nedostatak nemoguće nadomjestiti.
Zbog izjave za CNN naučio engleski
Najupečatljiviji utisci, u ljudskom, političkom, organizacionom smislu, koje je na njega ostavio Đinđić, kako ističe Živković, je enciklopedijsko znanje koje mu je prenio.
„Sa 40 godina imao je egzemplarno znanje, naravno filozofije, ali i srpske istorije. Dosta je znao o ekonomiji, spoljnjoj politici i odnosima u svetu. Bio je potkovan znajnem iz kulture, pa i tehnike. Uvijek je učio, da bi mogao da da izjavu za CNN 1996. godine, naučio je engleski, naravno sa teškim nemačkim akcentom jer je taj jezik perfektno znao“, kazuje Živković uz naglasak da je imao najveću čast u životu i političkom djelovanju dva puta bude biran kao Đinđićev zamjenik, na njegov prijedog.
U odnosu sa ljudima, Đinđić je bio spreman da ih sasluša, da nakon čvrstog svog stava prihvati suprotne argumente i istog dana ih kao takve ih brani.
Na pitanje da li je bio čovjekiz naroda, Živković se slaže da nije ali da je znao da se približi građanima na način koji neće biti loš.
„Naprotiv, on je ostao doktor filozofskih nauka i kad smo bili po kampanjama na pijacama, kada smo ulazili u štale uspešnih stočara, kad smo bili na barikada i mostu (Gazeli) kada je dobio batine. Nije bežao od svog obrazovanja, porekla, iskustva života van Srbije, ali s druge strane je imao i potpuno razumevanje i za ljude koji nisu imali tu sreću da saznaju puno. Ljudi su mu verovali i on nije bio omiljen. Ljudi su ga poštovali jer su znali kad obeća da će to biti urađeno“, odgovara Živković na pitanja kakav je Đinđić bio političar i čovjek.
Prijetnje ubistvom počele mnogo prije ubistva
Živković je, nakon atentata, imenovan za premijera vlade Srbije i predvodio je akciju kako bi se pohapsili egzekutori, organizatori i inspiratori.
Prema njegovim riječima, bez obzira što su, kako navodi, prijetnje ubistvom trajale mnogo prije ubistva, Đinđić nije imao dileme da se u osinje gnijezdo gura cijela ruka, i da se kriminal u Srbiji napadne na način za koji je bilo sigurno da će izazvati reakciju.
Kao poznavalac pitanja iz sektora bezbjednosti Živković konstatuje da je tada učinjeno sve na zaštiti Đinđića, ali i da je očigledno bilo propusta, koji su opet, kako je podvukao, bile posljedica nedovršenih institucija u tom trenutku.
„To što je ubijen je posljedica što je u Srbiji stvorena atmosfera da je tako nešto prihvatljivo, pa i oni koji su egzekutori su mislili da to može da se uradi. Nisu imali strah, čak ni od javnosti. Mislili da će to da im pomogne da prikriju svoje ratne zločine i da prikriju i prikriju i omoguće nastavak svojih kriminalnih aktivnosti“, navodi Živković.
On je izričit u stavu da do danas atentat nije rasvjetljen što se tiče političke pozadine, iako su počinioci procesuirani i osuđeni.
Prvi demokratski izabrani premijer Srbije, nakon pada Miloševićevog režima 2000. godine, Zoran Đinđić je ubijen 12. marta 2003. godine na ulazu u zgradu Vlade Srbije. Pogođen je u grudi iz snajperske puške sa dva hica iz obližnje zgrade, ranjen je i njegov tjelohranitelj Milan Veruović.
Na predsjednika vlade je pucao pripadnik Jedinice za specijalane operacije (JSO) DB-a Srbije Zvezdan Jovanović, zvani "Zmija".
Kako je kasnije tokom suđenja i u pravosnažnim presudama navedeno ubistvo premijera su organizovali članovi kriminalne grupe „Zemunski klan“ i JSO na čelu sa Miloradom Ulemekom Legijom.
Đinđić je Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.
Atentatori osuđeni na ukupno 348 godina zatvora
Suđenje, za više od trideset optuženih, je počelo u decembru 2003. godine, presudom Vrhovnog suda Srbije, novembra 2009. godine, koja je nakon više žalbi postala pravosnažna, pripadnici JSO i "Zemunskog klana" su osuđeni na ukupno 348 godina zatvora.
Organizator i izvršilac, Milorad Ulemek i Zvezdan Jovanović, dobili su maksimalne kazne od po 40 godina zatvora i oni bi iza rešetaka trebalo da ostanu do 2044. godine.
Lider demokrata
Zoran Đinđić je rođen u Šamcu 1952. godine. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1974. godine. U periodu od 1977. do 1990. godine boravio je u Njemačkoj na više univerziteta, u Konstanci kao doktorant filozofije radio i kao asistent. Dobitnik je nekoliko prestižnih međunarodnih priznanja.
Jedan je od osnivača Demokratske stranke (DS) i od 1989. godine se aktivno bavio politikom . Od 1994. do smrti je bio lider demokrata. Bio je jedna od ključnih ličnosti u promjenama 2000. godine rušenju režima Slobodana Miloševića.
Iza sebe je ostavio suprugu Ružicu, kćerku Jovanu i sina Luku.