VAŠINGTON - Srbija je izvor, tranzit i krajnja destinacija za muškarce, žene i djecu izložene seksualnoj trgovini i prisilnom radu, navodi se u izvještaju Stejt departmenta.
U izvještaju o trgovini ljudima, koji se odnosi na period od 1. aprila 2016. do 31. marta 2017. godine, iznosi se da su žene iz Srbije izložene seksualnoj eksploataciji u zemlji inostranstvu, naročito Austriji i Njemačkoj, od strane kriminalnih grupa iz Srbije.
Istovremeno, muškarci su najviše izloženi prisilnom radu u radno-intenzivnim sektorima, poput građevinskke industrije u evropskim zemljama, (uključujući Azerbejdžan, Sloveniju i Rusiju) i u UAE.
Stejt department u izvještaju ocjenjuje da je Vlada Srbije nije ispunila u potpunosti minimum standarda za eliminaciju trgovine ljudima, ali čini značajne napore da ih ispuni.
Vlada je, kako se navodi, pokazala značajan napor tokom razmatranog perioda time što je uspostavila stalne policijske timove za suzbijanje trafikinga.
"Vlada je identifikovala veći broj žrtava i uvela smjernice za tužioce i sudije kako žrtave trgovine ljudima ne bi bile izložene dodatnom kažnjavanju. Razvila je i distribuirala upstva za indikatore trgovine ljudima i organizovala prvih 630 lica zaduženih za primjenu tih pokazatelja. Ipak, Vlada nije prikazala povećanje napora u poređenju sa prethodnim izvještajem, a nije pružila ni dovoljnu zaštitu žrtvama tokom krivičnog postupka, što ih je izložilo zastrašivanju i dodatnoj traumatizaciji", navodi se u izvještaju.
Kako se navodi, napore za zaštitu žrtava ometaju odsustvo formalnih procedura za identifikaciju žrtava, zastarjeli nacionalni mehanizam prijavljivanja slučajeva, a nisu usvojeni ni strategija ili nacionalni akcioni plan za period od 2015. do 2016. godine, a nije se sastao ni Sajvet za borbu protiv trgovine ljudima.
"Djeca iz Srbije, uglavnom Romi, izloženi su u zemlji seksualnoj eksploataciji, prisilnom radu, prosjačenju i sitnom kriminalu. Hiljade migranata i izbjeglica iz Avganistana, Iraka, Sirije i susjednih zemalja prolaze kroz ili ostaju zaglavljeni u Srbiji i pogodni su za trgovinu ljudima u Srbiji. Lica za koje se vjeruje da su trgovci ljudima utiču, kako se tvrdi, na slučajeve trgovine ljudima, podmićivanjem žrtvi ili sudija", stoji u izvještaju.
Navodi se i da je u ovom periodu Vlada Srbije identifikovala 49 žrtava trgovine ljudima (36 u 2015), od kojih su 29 žrtve seksualne eksploatacije, sedam prisilnog rada, jedna prisilnog prosjačenja, jedna prisilnog činjenja krivičnih djela i 11 više vrsta eksploatacije.
Stejt department ukazuje da je priliv migranata, tokom ovog perioda, predstavljao značajan pritisak na vladine resurse, posebno na agencije koje se bore protiv trgovine ljudima i dodaje da je zbog toga Srbija ostala na nivou 2 u grupi zemalja za posmartranje, već drugu godinu zaredom.
Stejt department je u izvještaju dao i preporuke koje predviđaju da se slučajevi trgovine ljudima stručno istraže, a trgovci ljudima gone i kazne strogim kaznama.
Jedna od preporuka je i da se omogući zaštita žrtava prilikom svjedočenja pred sudom, kako bi se smanjilo zastrašivanje i ponovna traumatizacija.
"Obučiti istražitelje, tužioce i sudije o pristupu žrtvama u slučajevima trgovine ljudima, formalizovati procedure identifikacije žrtava i ažurirati nacionalni referentni mehanizam, uključiti formalizačiju saradnje sa nevladinim organizacijama (NVO), kako bi se osiguralo da žrtve trgovine ljudima imaju pristup i da mogu da se služe svim neophodnim servisima podrške", navodi se u izvještaju.
Stejt department preporučuje i da se tim mjerama obuhvate i izbjeglice, tražioci azila i djeca bez pratnje koja prose na ulicama.
Osim toga, potrebno je unaprijediti obuku za vladine službenike za pružanje pomoći žrtvama, usvojiti nacionalnu strategiju za borbu protiv trgovine ljudima i akcioni plan i uključiti NVO u njihovo sprovođenje, ali i osnovati Kancelariju za koordinaciju borbe protiv trgovine ljudima i postojeću koordinacionu strukturu kako bi se obezbijedila efikasnost u borbi.
Stejt department podsjeća da član 388 Krivičnog zakona predviđa kaznu od tri do 15 godina zatvora za trgovinu ljudima, ali da su posmatrači zabilježili da vlada nije adekvatno implementirala zakone koji se odnose na trgovinu ljudima, a da tužioci često odlučuju da krivično gone zločince prema drugim statutima sa manjim kaznama, jer ih je tako lakše sudski goniti.
"Na primjer, u jednom slučaju trgovine ljudima rješenom 2016. godine, a koji je trajao šest godina, trgovac ljudima složio se da prizna krivicu za manje kažnjiv slučaj prostitucije i osuđen je na sedam mjeseci zatvora", navodi Stejt department.
U izvještaju se navodi da svaka policijska uprava ima jedinicu za borbu protiv trgovine ljudima pored specijalizovanih jedinica za trgovinu ljudima u okviru policije za borbu protiv organizovanog kriminala i granične policije, ali da su se tokom navedenog perioda te jedinice fokusirale na borbu protiv krijumčarenje i priliv miogranata i izbjeglica.
"Sedamnaest uprava ima multidisciplinarne jedinice za borbu protiv trgovine ljudima, u koje spadaju tužioci, socijalni radnici, zdravstveni radnici, ali posmatrači su zabilježili da ni jedan od ovih timova nije radio tokom 2016. godine. Vlada je nastavila da obučava policiju, imigracione službenike i graničnu policiju o problemima borbe trgovine ljudima. Vlada nije izvijestila ni o jednoj istrazi, krivičnom gonjenju ili presudi vladinih zvaničnika koji su učestvovali u trgovini ljudima", navodi Stejt department.
Iako su zvaničnici identifikovali dvoje migranata kao žrtve trafikinga, NVO sumnjaju da je mnogo više žrtava ostalo neprepoznato.
Vlada i NVO su pružale psiho-socijalnu, pravnu, obrazovnu, zdravstvenu, finansijsku pomoć, kao i pomoć prilikom reintegracije, ali vlada nije imala procedure za naglašenu saradnju između Centra za zaštitu žrtava trgovine ljudima i NVO pri servisima za žrtve, ocjenjuje Stejt department i napominje da su NVO i međunarodne organizacije pružile pomoć za 28 od 49 žrtava trafikinga.
U izvještaju se pominje i da mogućnost pristupa servisima podrške i pomoći ne uslovljava da žrtva mora da sarađuje u istragama, ali kada se slučaj jednom prijavi policiji, vlasti zahtijevaju od žrtve da sarađuje sa istražiteljima i svjedoči tokom suđenja.
Navodi se i da zakon dozvoljava žrtvama da podnesu krivične i građanske tužbe protiv trgovaca ljudima za odštetu, međutim sudije ohrabruju žrtve da traže odšteta samo podnošenjem parničnih tužbi, koje su dugačke, skupe i zahtijevaju od žrtve da se suoči sa okrivljenim više puta.
Izvještaj Stejt departmenta o trgovini ljudima u svijetu zasniva se na nalazima američkih ambasada i sastancima američkih diplomata sa vladinim funkcionerima, predstavnicima lokalnih i nevladinih organizacija, zvaničnicima međunarodnih organizacija, novinarima, naučnim krugovima i iskazima žrtava trgovine ljudima.
Prema klasifikaciji Stejt departmenta, zemlje su podijeljene na nivoe od prvog do trećeg, pri čemu se smatra da su zemlje prvog nivoa prepoznale ovaj problem, čine napore da ga rešavaju i zadovoljile minimum koje propisuje američki zakon o zaštiti žrtava trgovine ljudima.
U zemlje prvog nivoa spadaju SAD, većina zemalja EU, poput Austrije, Belgija, Danske, Njemačke, Italije, Francuske, Luksemburga, Holandije, Švajcarske, Slovenije, ali i Australije, Kanade itd. Iz regiona na prvom nivou je Slovenija dok su Albanija, BiH, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Rumunija, Turska i Grčka na drugom nivou.
Srbija, Crna Gora, Bugarska i Mađarska su na nivou dva ali na spisku zemalja za praćenje, dok su zemlje poput Bjelorusije, Rusije, Irana, Sirije i Sjeverne Koreje na trećem nivou.