PRIŠTINA - Misija UN na Kosovu još 2003. godine je imala dokaze o otmicama i krađi organa otetih Srba sa Kosova.
Dokument, sa kompletnim svjedočenjima, čak imenima mogućih deset žrtava, lokacijom Žute kuće, kao i grobalja na kojima su pohranjeni posmrtni ostaci, tada je proslijeđen Tribunalu u Hagu. Iz političkih razloga istraga nikada nije sprovedena.
Tek sada je generalni sekretar UN Ban Ki Mun odlučio da je klima povoljna za istinu, pa se govorom u Savjetu bezbjednosti poziva i na ovaj dokument, pred kojim je svijet ostao zabezeknut - da je u vrijeme kada su administracijom UN na KiM upravljali Nijemac Mihael Štajner i bivši premijer Finske Hari Holkeri, napravljena ovakva istraga, a da su poslije nespornih dokaza svi ćutali punih sedam godina.
U dokumentaciji sa oznakom "poverljivo", koja sadrži 29 stranica u zaglavlju zavedenih oznakom CKX-103, piše da su kidnapovani Srbi prebacivani na sjever Albanije sredinom 1999. godine, da je između 50 i 300 osoba oteto i kamionima prebačeno u pritvore u okolinu Kukeša i Tropoje.
“ Sredinom 1999. godine, oni su prebačeni u sekundarne pritvore (privatne kuće i industrijske komplekse) u srednjoj Albaniji. Većina su etnički Srbi kidnapovani u periodu od juna i oktobra 1999. godine. Srbi odvedeni u Albaniju su uglavnom muškarci starosti između 25 i 50 godina, piše u pismu upućenom Džonatanu Saču, šefu misije Haškog tribunala na Kosovu i Makedoniji. Vođe OVK su zarađivale i do 45.000 dolara od izvađenih organa samo jedne otete osobe.
Unmik je dokumentaciju sastavio na osnovu svjedočenja i potvrde najmanje osam svjedoka - Albanaca iz Crne Gore i sa Kosova, koji su bili pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Četvorica tvrde da su zarobljenike prevozili do pritvora u sjevernoj i srednjoj Albaniji, trojica da su vozili do klinike u Burelu, dvojica da su odnosila leševe, a jedan da je prevozio dijelove tijela i organe do aerodroma "Rinas" kod Tirane.
Sa brojevima umjesto imena, u Unmikovom izvještaju koji je "procurio" zatamnjene su sve odrednice - lokacija, vrijeme puta i slične, koje bi mogle da ukazuju na identitet svjedoka. Navode se i isporuke do Piškopeje, do improvizovane klinike u centralnoj Albaniji.
Svjedoci su uglavnom davali samo kratke odgovore pokušavajući da umanje svoju ulogu u toj operaciji. Uplašeni su da bi detaljnije informacije mogle da ih razotkriju.
Niko nije bio direktan svjedok medicinskih zahvata. Međutim, sve je izvedeno uz znanje visoko i srednje rangiranih oficira OVK, kao i ljekara sa Kosova i iz inostranstva. Tvrde i da su ovu "operaciju" podržale i osobe sa operativcima albanske tajne policije u vrijeme prethodnog mandata premijera Saljija Beriše.
"Ništa ne može biti urađeno na južnom Kosovu bez klanova u Peći i Prizrenu. Ništa što je povezano sa organizovanim kriminalom, kao narkotici, prostitucija, cigarete, oružje, pranje novca. Daut Haradinaj i Naim Maljoku su lično zaduženi za Peć i Đakovicu sve do Junika, linije koja razdvaja metohijsku dolinu do Mališeva", piše u dokumentima.
Dva leša u jednu rupu
Ovako glasi svjedočenje jednog Albanca o prvom "poslu":
“Tog jutra sam bio sam u gradu u blizini mog sela. Znao sam da je ta grupa ili "banda" bila opasna, jer je bilo dobro poznato da su ubijali Srbe. U to vreme u našem gradu nije bilo Srba. Rečeno mi je da moram da prevezem kamion. Rečeno mi je da ćutim i zaboravim na ovaj posao, pa ću doživeti starost. Čekali su nas zarobljenici i vojnici OVK. Zarobljeni su očigledno dugo hodali. Bili su prašnjavi i prljavi, a neki su bili u modricama. U početku sam mislio da će ih zameniti za naše ljude. Nekoliko Srba je nosilo uniforme. Rečeno mi je da su pripadnici MUP-a i vojske. Pitao sam jednog iz UČK šta će sa njima raditi, a on mi je rekao da će vežbati seču drveća u Albaniji”, priča svedok.
“Prešli smo granicu. Saobraćaj je bio veoma gust i niko nas nije zaustavio na granici”.
Dalje svedoči o svom povratku:
“Isti put, isti kamion. Ovoga puta sam video leševe umotane u vojničku ćebad. Osetio sam miris krvi, tako da sam znao da su sveži. Bilo je oba pola, ali uglavnom su bili muškarci. Kada smo stigli rupe su već bile iskopane. Dva leša u jednu rupu. Bilo nam je potrebno sat i po vremena da završimo. Mesto je bilo veoma udaljeno. Ličilo je na Avganistan, samo više drveća “, završava očevidac.
Svjedoci govore i o odlasku do privatne kuće, koja se nalazi 14,58 kilometara južno od Burela, na uzvišenju Kurteši, šest kilometara od glavnog puta koji povezuje Burel i Klosi, gde se nalazila improvizovana klinika, a gdje su zarobljenicima odstranjivani organi, poslije čega su umirali. Njihovi leševi su zakopavani u blizini kuće, a organi su transportovani do aerodroma Rinas i prebacivani u inostranstvo. Među žrtvama je bilo i žena sa Kosova, iz Albanije, ali i iz istočne Evrope, država bivšeg SSSR-a.
Žrtve
U izvještaju sa oznakom CKX-103 se navode i imena žrtava za koje se vjeruje da su zarobljeni i prebačeni u sjevernu Albaniju 1999. godine.
1. Vlastimir, prebačen u Albaniju
2. Dragan, prevezen u Albaniju
3. Zlatko, prevezen u Albaniju
4. Siniša, pritvoren u objektu u blizini Tropoje
5. Gradimir, pritvoren u objektu u blizini Tropoje
6. Dragoljub, pritvoren u objektu u blizini Tropoje
7. Mladen, pritvoren u objektu u blizini Tropoje
8. Mileta, pritvoren u objektu u blizini Tropoje
9. Pera, pritvoren u objektu u blizini Tropoje
10. Slađana, pritvorena u objektu u Peškopi
Svjedoci
1. Albanac iz jugozapadnog Kosova, nisko rangiran borac OVK, bio je vozač i tvrdi da je prevozio zarobljene do zatvora u sjevernoj i srednjoj Albaniji.
2. Albanac sa sjeverozapada Kosova, nisko rangirani borac OVK se pridružio 1998. godine, tvrdi da je prevozio zatvorenike do pritvora u sjevernoj i srednjoj Albaniji, i da je uklanjao leševa nedaleko od klinike u Burelu.
3. Albanac sa sjeverozapada Kosova, pripadnik obezbjeđenja i vozač regionalnog štaba OVK, tvrdi da je prevozio zarobljene do zatvora u sjevernoj i srednjoj Albaniji i da je uklanjao leševe nedaleko od klinike u Burelu.
4. Albanac iz Crne Gore, komandant voda u OVK, tvrdi da je sahranjivao srpske civile na Kosovu i prebacivao zarobljene sa Kosova u sjevernu Albaniju.
5. Albanac sa Kosova koji je pružao logistiku OVK, tvrdi da je upoznat sa transportom zatvorenika do sjeverne i srednje Albanije.
6. Albanac sa Kosova iz Prizrena koga je OVK zarobio i optužio za saradnju sa srpskim vlastima. Zajedno sa bratom, bio je zatočen u bazi OVK u Kukešu. Oslobođen je i vratio se u Prizren poslije rata (brat mu je umro u pritvoru u Kukešu). Tvrdi da je vidio srpske zatvorenike u Kurkeši i da je čuo da su neki od tih Srba prebacivani u Burel.
7. Albanac iz Crne Gore, služio u OVK kao običan vojnik, tvrdi da je vidio kosovske Srbe u privatnim zatvorima na sjeveru Albanije.
8. Albanac, katolik, bio u jedinici komandanta Drinija, ima indirektna saznanja o transportima zatvorenika sa Kosova na sjever Albanije.
Ivanović: Hvala Martiju
Oliver Ivanović, državni sekretar ministarstva za KiM, ubijeđen je da je pojavljivanje dokumenta posljedica promjene političke klime poslije izvještaja Dika Martija:
Istraga nije pokrenuta iz političkih razloga, da ne bi optužili pripadnike OVK na vlasti. Istovremeno je i Milošević bio najomraženiji političar, pa je vjerovatno i zbog toga sve zakopano da on tu istragu ne bi koristio.
Odalović: Utvrđujemo identitet
Veljko Odalović, predsjednik Komisije za nestala lica Vlade Srbije, kaže da je prije nekoliko dana dobio ovaj dokument, ali da je kasnije potvrđena njegova autentičnost.
“Ne mogu da verujem da su raspolagali svim ovim, a da nije bilo spremnosti da se pokrene istraga. Dokument sam dobio nezvanično, i pokušali smo da utvrdimo njegovu autentičnost. Ovo nam je potvrda. Svom timu prosledio sam dokument da bismo pokušali da utvrdimo identitet žrtava koje se pominju”.
Žrtve srpski civili i žene iz istočne Evrope
Francuska državna internet-televizija Frans 24 objavila je povjerljiv izveštaj iz 2003. godine, koji, navodno, nikada nije bio proslijeđen Euleksu. Iz izvještaja se vidi da su Ujedinjene nacije do detalja bile obaviještene o trgovini organima između Kosova, Albanije i drugih zemalja koju su organizovali visoki funkcioneri OVK 1999. i 2000. godine.
"Među njima su ličnosti bliske Ramušu Haradinaju, bivšem ratnom vođi koji je postao predsjednik vlade od decembra 2004. do marta 2005", piše na sajtu Frans24. Navodi se da je riječ o izvještaju koji posjeduju Ujedinjene nacije i haški Tribunal i koji "sije sumnju" u to koliko su i da li su UN zaista podržavale "međunarodne organizacije, a pogotovu evropske, čiji je zadatak bio da rasvijetle činjenice o mogućoj trgovini organima na Kosovu 1999. i 2000. godine".
U redakcijskom tekstu dalje se navodi da je dokument posljednji u seriji pokušaja da se istraže navodi o trgovini organima. "Ovaj dokument, koji su redigovali istražioci UN, nije dostavljen Euleksu, policijskoj i pravosudnoj misiji EU na Kosovu", i dodaje se da "ovaj propust ostaje neobjašnjen".
Dokument izveštaja UN na engleskom jeziku opisuje:
"Žrtve su, uglavnom, srpski civili, ali i mlade žene porijeklom iz istočne Evrope, koje su izgleda bile tajno prebacivane sa Kosova na sjever Albanije".
Prema Frans24 u izvještajima se vidi da su žrtve po dolasku u Albaniju bile prebacivane u ilegalne zatvore i u jednu improvizovanu kliniku gdje su im ljekari vadili organe kako bi ih prodavali na ilegalnom tržištu.
Pad bračnog para Kušner
Direktorka televizije Frans24 do nedavno je bila Kristin Okrent, supruga Bernara Kušnera, bivšeg prvog šefa Unmika na Kosovu 1999. Krajem prošle godine u redakciji Frans24 organizovan je štrajk protiv Okrentove, koja je vladala "gvozdenom pesnicom", a objavljeni su dokazi da je učestvovala u špijunaži i prisluškivanju saradnika.
Bivši socijalista Bernar Kušner "izbačen" je iz vlade desnog centra, u kojoj je bio ministar spoljnih poslova. Čeka da dobije funkciju predstavnika UN na Haitiju. Imenovanje nikako da stigne, kako se pretpostavlja, i zbog skandala sa trgovinom organima na Kosovu. Kušner se ne pominje u Martijevom izvještaju, ali je jasno da su na njegov sto 1999. godine stizali izvještaji obavještajnih službi o povezanosti OVK sa organizovanim kriminalom i trgovinom drogom i ženama i da je on u ime politike okretao glavu od svega toga.